S. Slavica Buljan članica je Družbe Kćeri Božje ljubavi s kojom ju je providnost povezala još od rođenja. Naime, ugledala je svjetlo dana kada je utemeljiteljica Družbe s. Franziska Lechner rođena za nebo. „Taj sretni dan bio je 14. travnja. Tada je utemeljiteljica Družbe majka Franziska rođena za nebo, a ja za zemlju. Rođena sam u župi Derventa, selo Kuljenovci, kao najstarije od devetero djece u obitelji. Odrastala sam u jednoj krasnoj katoličkoj obitelji koja me je odgajala za budućnost. U obitelji smo zajedno molili, a mene je prve molitve naučila moja baka. Kasnije sam ja bila ona koja je učila moliti svoju braću i sestre. Puno smo molitava znali prije nego što smo išli na vjeronauk”.

Nedjeljna misa se nije propuštala. „Redovito smo išli na nedjeljnu misu iako nam je crkva bila udaljena šest kilometara. Ustajali smo u 5:30 ujutro da bismo stigli na đačku misu u 7:30 u Derventu. Odrastanje u obitelji s brojnom djecom bilo je živo i veselo, pa i onda kada sam kao najstarija morala navečer svima prati noge i stavljati ih u krevet. Bila sam desna ruka svojoj majci”.

Želja za redovništvom prisutna od ranog djetinjstva

Slavica je još u djetinjstvu počela razmišljati o redovničkom životu. „Ja sam sebe vrlo rano u djetinjstvu vidjela kao redovnicu. Jednom je tata u razgovoru s nama djecom pitao što bi tko od nas želio biti kada odraste. Svatko je govorio što bi želio biti, a onda je pitao i mene. Šutjela sam, a on me je upitao želim li možda biti časna sestra. Ja sam se samo nasmiješila. Nisam ništa odgovorila, ali sam se u mislima pitala kako to da tata zna što ja mislim. Tada sam imala osam ili devet godina”.

U rodnoj župi s. Slavice djelovale su redovnice iz dvije Družbe. „Imali smo sestre milosrdnice koje su djelovale u bolnici, a Kćeri Božje ljubavi su radile na župi. Brinule su se za uređenje crkve, vodile su vjeronauk i pjevanje, a mene je to jako privlačilo. Nisam odmah u ranom djetinjstvu imala kontakt sa sestrama, već sam se povezala s njima u svojoj 13. godini. Kako bih im se približila nabrala sam puno gladiola i odnijela u crkvu. Dočekala me je jedna sestra, primila je cvijeće i razgovarala sa mnom. Tako je započeo naš kontakt. U 14. godini sam napisala molbu da želim poći u samostan i poslala u sjedište Provincije Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagreb. Međutim s time nisu bili upoznati moji roditelji, i oni su se iznenadili kada je stigao odgovor. Bilo je to moje prvo pismo koje sam primila. Tata i mama su šutjeli jedan dan, a onda su me pitali zašto im nisam rekla da želim ići u samostan. Kako im ništa nisam odgovarala ispitivali su me je li me netko na to nagovorio. Rekla sam im da želim ići u samostan i da na tu moju želju nitko nije utjecao. Kada sam primila pismo od Družbe osjećala sam se vrlo lijepo i bila sam jako sretna. Nastupila su četiri mjeseca šutnje. Oni nisu ništa govorili, a nisam niti ja. Tata je na kraju rekao da mogu ići u samostan i pribavila sam sve dokumente koje je Družba“.

Roditeljima je teško pao odlazak najstarijeg djeteta od kuće. „Za moj odlazak u samostan nitko nije znao. Kada su me spremali za odlazak u samostan moja je majka tri dana plakala. Njezine suze nisu bile zbog toga što idem u samostan, nego zbog rastanka što jedno dijete odlazi. Tata se držao hrabro. Uoči odlaska otišla sam se sa svima pozdraviti. Neki su se sa mnom veselili zbog moje odluke, a neki su opet moj odlazak shvatili kao jedan bijeg. Ja nisam imala od čega bježati, imala sam samo cilj. To jutro kada sam krenula od kuće u dvorištu sam se pozdravila s braćom i sestrama koji su svi odreda plakali. I meni su krenule suze niz lice. Međutim išla sam dalje svojim putem ne gledajući dalje na te suze“.

“Odmah sam se ukorijenila u samostanski život”

S. Slavici nije bio problem doći u provincijalnu kuću Družbe u Zagreb. „Kada sam se zaputila u samostan nisam više gledala za plugom koji je ostao iza mene kod kuće. Vrlo brzo sam se priviknula na život u samostanu. Neke su kandidatice plakale, ali ja ne. Odmah sam se ukorijenila u samostanski život i nastavila živjeti s tim djevojkama. Što je prefekta rekla da učinim, to sam i činila i bilo je vrlo lijepo“. Na putu ka ostvarenju u redovništvu s. Slavicu je pratila roditeljska molitva. „Jednom mi je tata pričao kako se molio za mene dok sam dolazila kući, a bilo je jako nevrijeme. Bilo mi je jako drago čuti da me je njegova molitva pratila dok sam po kiši putovala“.

Ostvarena želja za misijskim djelovanjem

Nakon tri godine boravka u Zagrebu s. Slavica je otišla u Sarajevo kao novakinja. „Po završetku medicinske škole dobrovoljno sam se javila za odlazak na Kosovo. Željela sam raditi u misijama, a tamošnje planinsko područje bile su prave misije. Nije bilo struje, vode, telefona, autobusa, a jedino prijevozno sredstvo bio je konj. Išla sam obavljati medicinske patronažne poslove – davati injekcije, zavijati rane… I danas se ljudi čude da sam morala vaditi zube, jer čovjek u planini nije znao što je zubar. Od mene su tražili da im izvadim zub da ih više ne boli“.

Uslijedila je zatim služba u Bitolju. „Radila sam u bolnici gdje su djelovale naše sestre. Bila sam na intenzivnoj njezi na kirurgiji sedam i pol godina. Makedonci su krasni ljudi i bili su uvijek spremni da mi pomognu i da me ohrabre ako negdje nešto nisam mogla. Na toj službi sam dobila poziv od poglavara s provincijalnog Kapitula da se vratim u provincijalnu kuću na službu provincijalne tajnice. Bila je jedna novost za mene, a sestre su mi savjetovale da to prihvatim jer ću to dobro voditi. Iako mi je bilo teško napustiti rad u bolnici, otišla sam na novu službu. Brzo sam se snašla, upoznala sam sve sestre, puno sam putovala, posjetila sam svaku kuću Družbe u Provinciji, a putovala sam i u inozemstvo. Kada bih čula da je nekoj sestri teško zbog bolesti odmah bih se k njoj uputila kako bih pomogla. Išla sam tako na Kosovo kada su sestre za vrijeme nemira i rata bile napadnute i pritom su im oduzete sve medicinske stvari. U roku od jedanaest sati od primanja vijesti, bila sam na mjestu događaja. Za vrijeme zadnjega rata u BiH ulazila sam u Sarajevo nekoliko puta vojnim avionima. Bilo me je svagdje. Najljepši mi je bio put u Svetu zemlju gdje sam boravila 14 dana.“

Služba provincijalne tajnice

Uz sve dužnosti provincijalne tajnice s. Slavica je uspjela završiti fakultet. Diplomirala je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. „Vodila me je velika želja za znanjem. Učila sam po noći da bih po danu uspjela izvršavati svoje obveze, jer sam rekla da ni jednoj sestri kada me nazove zbog neke potrebe ne smijem reći da sam u gužvi. U tome sam i uspijevala. Moram primijetiti da tajnica u svojoj službi djeluje sama. Uprava napravi posao, a na tajnici je da proslijedi npr. odluke. U to doba je tehnika bila vrlo slaba. Dobila sam računalo 1988. ali mi ga nije imao tko instalirati. Tek je kasnije to dobilo puni zamah do ostvarenja današnjeg digitalnog doba“.

Rad na pripremi za otvaranje kauze za proglašenje blaženim Drinskih mučenica

S. Slavica se je nesebično davala u povjerenim joj službama, a Gospodin je uzvraćao darovima. „To je milost Božja. Volim reći da je dar zvanja poljubac Duha Svetoga. Bez snage Duha Svetoga ne bi čovjek mogao ništa učiniti. S njegovom snagom može se jako puno učiniti, a ja se nisam štedjela“. Tako se s. Slavica nije štedjela ni u promicanju glasa svetosti Drinskih mučenica. Punih 15 godina radila je na pripremi za otvaranje kauze za njihovim proglašenjem blaženima. „Na taj zahtjevni posao pokrenula me je ljubav prema sestrama koje su dale svoj život za svoje dostojanstvo i zavjete. Trebalo je prikupiti svu dokumentaciju i napisati životopis koji se sastoji od 450 stranica. Ta knjiga ‘Zavjet krvlju potpisan’ tiskana je tri puta do danas. Nije mi bilo teško obilaziti cijelu nekadašnju Jugoslaviju i ići u arhive, crkvene i nacionalne, u potrazi za onim što se tiče sestara. Njihovu beatifikaciju dočekala sam s velikim veseljem. Sjećam se da sam na taj dan stala na sred sarajevske Zetre i pitala jednog svećenika da me ispovijedi kako bih na tom hodočašću napunila svoje duhovne snage. Te emocije se ne mogu opisati“.

Rad na pripremi za otvaranje kauze za Danicu Širola

Vođena snagom koju crpi u molitvi te upornošću s. Slavica nastoji oteti zaboravu jedan svijetli lik Crkve u Hrvata – Danicu Širola. „S Danicom sam se susrela prigodom pisanja knjige o majki Franciski Dušić. U svom radu sam naišla na to da se njezina majka molila Danici. To me je potaknulo da odem do Isusovaca i od p. Božidara Nagya doznala sam da čuvaju jednu punu kutiju dokumenata o njoj. Dobila sam te dokumente i počela sam te rukopise prepisivati i danju i noću. Ta me je djevojka osvojila svojim duhovnim i svetačkim likom“.

S. Slavica otkriva što ju je posebno ganulo u životu Danice Širola. „Naši pisci Danicu nazivaju hrvatskom Malom Terezijom. Moram spomenuti da je ona napisala ime Isus 3942 puta i to dovoljno pokazuje koliko ga je ljubila. Zavjetovala se je na doživotno i neopozivo djevičanstvo i željela je ići u samostan. No, to su joj priječili roditelji i braća. Kada ih je svojom željom uspjela pobijediti došla je u samostan i samostanski liječnik ju je nakon pregleda uputio da se vrati kući jer je bolovala od tuberkuloze. Čitajući njezine dokumente i izjave najteži mi je bio šok pročitati da nije uspjela ući u samostan, a sve je učinila na tome putu. Iako joj je teško pala ta odluka prihvatila ju je s vjerom i nastavila ju je živjeti kao redovnica u svijetu. Umrla je nakon četiri godine od otkrivanja bolesti na glasu svetosti. Iste godine isusovci su o njoj napisali komemorativni članak u kojem su govorili o njezinoj svetosti koja je bila vidljiva za njezina života, a još više nakon njezine smrti. Naša sestra Franciska Dušić bila je njezina prijateljica. Pokupila je sve što je bilo Daničine pisane ostavštine i dala isusovcima. Ovo što trenutno radim sa svojim suradnicima je samo svojevrsna priprema za ono što bi se trebalo dogoditi – otvorenje kauze. Ove smo godine slavili 95. godišnjicu Daničine smrti brojnim događanjima. Kada bismo radili ovako intenzivno sljedećih pet godina mogli bismo se ponadati da bi za njezinu 100. obljetnicu rođenja za nebo mogla biti otvorena i kauza“.

A, u toj pripremi tiskana je velika količina sličica s kratkim informativnim tekstom i molitvom, a s. Slavica je napisala Daničin životopis, brošuru koja se brzo i lako čita i donosi sve potrebne informacije u njoj, te uredila knjigu od 880 stranica u kojoj je kompletna Daničina pisana ostavština. „Kada je ta knjiga bila ukoričena bila sam jako sretna jer sam izvadila Danicu iz arhiva. Volim reći da svetac biva dva puta pokopan. Jednom u zemlju od kuda će ga Gospodin uskrisiti, a drugi put u arhiv od kuda ga mi moramo otkriti.“ Spomenuta djela su u opusu s. Slavice koji se sastoji od 17 knjiga, te suautorstva u dvije knjige. Također je prikupila sve enciklike o Srcu Isusovu koje su tiskali isusovci pod naslovom ‘Ovako je Gospodin ljubio svijet’.

Proslava Dana Družbe u znaku završetka biskupijskog postupka za beatifikaciju utemeljiteljice s. Franziske Lechner

Sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi proslavljaju 21. studenoga Dan Družbe koji će, kako ističe s. Slavica, biti u posebnom ozračju. „Naime, završen je biskupijski postupak za beatifikaciju utemeljiteljice naše Družbe s. Franziske Lechner. Dan Družbe poklapa se s proslavom toga događaja. Svi dokumenti na kojima se radilo bit će zapečaćeni i poslani u Rim na Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih. Posebno me veseli da sam jedina članica Družbe koja je rođena na smrti dan naše utemeljiteljice. Ta me je činjenica često puta jačala, te uz snagu davala i puno radosti. Utemeljiteljica je bila posebna osoba. Istovremeno je osnivala Družbu i gradila škole i internate za djevojke. Ona je kroz 25 godina svoga rada izgradila 27 samostana i ostavila iza sebe 600 duhovnih kćeri. Sav taj napor i rad činila je promatrajući probodeno bok Srca Isusova na križu pred kojim je klečala i molila. Kada znam da imam takvu utemeljiteljicu, onda ostajem zanesena njezinim djelovanjem i ljubavlju“.