Poziv na svetost upućen je svim kršćanima, a ne samo osobama koje su Bogu posvetile život. Njega na poseban način žive posvećeni laici u svijetu. Na ‘svetu svjetovnost’ podsjetio je i papa Franjo primajući 2. veljače 2022. godine izaslanstvo Međunarodne konferencije svjetovnih instituta prigodom 75. obljetnice apostolske konstitucije Provida Mater Ecclesia pape Pia XII. Objavljujući je 2. veljače 1947. taj je Papa prepoznao novi stalež posvećenog života u Crkvi.

Tu jednu od najstarijih karizmi, čiji je izvor posvećenja krštenje, Crkva će uvijek trebati, rekao je papa Franjo. Također je istaknuo da su zavjeti posvećenih laika pečat njihove predanosti Kraljevstvu te specifična narav karizme koja ih potiče da budu radikalni, ali i slobodni i kreativni u svjedočenju. Pozvao ih je da poput „sjemena i kvasca“ ne budu anonimni te podsjetio na riječi pape Pavla VI. da su pripadnici svjetovnih instituta u svijetu kako bi svjedočili da ga Bog voli i blagoslivlja. Posvećeni su za svijet koji iščekuje njihovo svjedočanstvo kako bi pristupio slobodi koja daje i hrani radost, te priprema budućnost.

Najčešće, takvi posvećeni laici okupljeni su u svjetovne institute. Rade u civilnom životu i žive zavjete. Spomenimo da u Hrvatskoj postoje sljedeći instituti: Mala franjevačka obitelj, Mala obitelj Bezgrešnog srca Marijina, Misionarke Kristova kraljevstva, Obitelj Malih Marija i Suradnice Krista Kralja.

Na tome tragu nastao je Schoenstattski pokret kojeg Crkva priznaje kao crkveni apostolski pokret marijanskog karaktera, a iz njega su izrasle Schoenstattske Marijine sestre. Jedna od njim je i s. M. Ramona Schneider koja je pojasnila što sve Schoenstatt može biti. „Schoenstatt je mjesto, Schoenstatt je naša duhovnost i Schoenstatt je naš međunarodni pokret koji obuhvaća dvadeset i pet različitih zajednica: za obitelji, za žene i majke, za muškarce, za mlade i za svećenike itd. Jedna od tih zajednica je i Svjetovni institut Schoenstattskih Marijinih sestara. Živimo usred svijeta potpuno za Boga, možemo biti same ili u zajednici, odnosno moguć je interni i eksterni život. Imam sve to. Kada sam u Hrvatskoj živim u sama u stanu i putujem na susrete, a kada se vratim u Njemačku onda živim u zajednici”.

Prasvetište, Svetište u Maloj Subotici, Svetište u Ivanovcima.

S. M. Ramona ističe da zajednica djeluje apostolski. „Kao sekularni institut nalazimo se u različitim zvanjima i poslovima. Tako imamo jednu mladu sestru koja je sutkinja. Što god činimo, činimo kao apostoli. Želimo živjeti kao Marija, moliti i raditi u povezanosti s Kristom i mnoge ljude pridobiti za Boga. U Marijinu duhu svaka sestra nosi ime Marija. To naše ime se ne izgovara uvijek, ali se redovito piše. Marijinim imenom pokazujemo izvana ono što želimo biti iznutra, kako je rekao naš utemeljitelj Josef Kentenich”.

Utemeljitelj Pokreta p. Josef Kentenich.

Sve što je u Schoenstattu važno može se vidjeti i na odjeći sestara. „Moguće nas je prepoznati po znaku na velu koji nosimo na glavi. Znak se sastoji od tri slova MTA – od latinskog ‘Mater ter Admirabilis’ – Majka Triput Divna. To je ime naše drage Majke Marije. Ona je divna kao Majka Božja, kao Majka Spasiteljeva, i kao Majka svih Spašenih, to znači kao Majka svih nas. Nosim broš koji pokazuje sliku naše milosne Majke Triput Divne, Marije s Isusom u naručju. I na našem brošu je napisana riječ iz Svetoga pisma: ‘Kristova ljubav nas obuzima’. Želimo proći svijetom kao mala Marija šireći ljubav, radost, i mir. Naša haljina predstavlja Marijinu haljinu. Plava boja je boja Blažene Majke Marije. Kad sam kao djevojka prvi put vidjela Schoenstattske Marijine sestre, odmah me privukla njihova lijepa haljina”.

Sestra M. Ramona se osvrnula i na osnivača pokreta i viziju koju je imao. „Pater Josef Kentenich utemeljio je naš pokret 18.10.1914 u Vallendaru na Rajni u Njemačkoj. Zatim je osnovao našu zajednicu 1926. godine. Već 1933. prve sestre su poslane u Južnu Afriku, a kasnije u Ameriku i Australiju. Pokret se brzo širio diljem svijeta, a uz njega i naše zajednice. Pater Kentenich je već u mladosti prepoznao da je potreban novi čovjek koji u potpunosti živi iz svog unutarnjeg središta, nasuprot čovjeka suvremenog društva koji se ravna onim izvana poput govora drugih i onoga što drugi čine. Što je pritom pravo, a što krivo, to ga uopće ne zanima. Čovjek koji se ravna iznutra je onaj koji se ravna prema načelima, prema vrijednostima, prema normama, po vlastitoj savjesti. A savjest je Božji glas u nama. Znao je govoriti da Bog želi preko nas vjerodostojno i privlačno predstaviti novoga čovjeka.”

Međunarodna zajednica.

Pater Kentenich je malo po malo otvarao vrata kako bi ostvario svoju viziju. „On je 27. listopada 1912. započeo raditi kao duhovnik na palotinskoj gimnaziji u Schoenstattu. Bio mu je povjeren rad s mladim dječacima u pubertetu. Iako je bio dobar pedagog uvidio je težinu situacije i da bez Božje milosti ne može djelovati. Postavio im je svoj program. Želio ih je naučiti da se pod Marijinom zaštitom odgajaju u čvrste, slobodne svećeničke osobnosti. Kasnije je svoj program sažeo u cilj odgoja – novi čovjek u novoj zajednici. Dvije godine kasnije, 18. listopada 1914., učenici su izabrali jednu staru grobljansku kapelicu za svoj prostor okupljanja. Usvojili su program i plan patra Kentenicha. Majku Božju molili su da svoje prijestolje milosti postavi u toj kapelici kako bi njima mogla biti Majka i Odgojiteljica. Mladići su sa svoje strane obećali da će svojim djelima Majci Božjoj dokazati da uzajamno darivanje ozbiljno shvaćaju. Na taj su način sklopili zajedno s patrom Kentenichom savez ljubavi s Marijom, Majkom Triput Divnom”.

Sestra Emilie Engel, prva u zajednici, sestre u Burundiju.

Tako je, ističe sestra M. Ramona, nastalo prvo Schoenstattsko svetište tzv. prasvetište. „Naše sestre koje su poslane u druge zemlje shvatile su da se Schoenstatt ne može razumjeti bez doživljaja i milosti Svetišta. I zato su identična svetišta izgrađena i u drugim zemljama, a prvo u Urugvaju 1943. godine. Sada imamo na cijelome svijetu skoro 200 schoenstattskih svetišta, od kojih su dva u Hrvatskoj: u Maloj Subotici kod Čakova i u Ivanovcima kod Valpova. U svim svetištima naša Majka Triput Divna djeluje kao Majka i Odgojiteljica. To je jako trebamo baš u današnjem vremenu. Pokret u Hrvatskoj djeluje pod imenom Hrvatska schoenstattska obitelj i prema trenutnim podacima ima oko tisuću članova”.

Prisutnost zajednice u svijetu.

Sestra M. Ramona upoznala je pokret kao studentica, a skoro tri desetljeća djeluje kao sestra. “Rođena sam u Njemačkoj, točnije u blizini Triera. Ja sam upoznala Schoenstatt kao studentica. Studirala sam pastoral i vjersku pedagogiju. Prvi put sam posjetila prasvetište u Schoenstattu 1. svibnja 1985. godine. Bila je to godina obilježavanja 100. obljetnice rođenja utemeljitelja pokreta patra Kentenicha. U schoenstattskoj duhovnosti svidjelo mi se to da je Bog – Bog života. Tražiti, dakle, Boga, otkrivati ga i tumačiti što nam on u ovom ili onom događaju želi reći. A onda mu na to dati svoj osobni odgovor. To je bio i put moga poziva. Divan trenutak. Kapelica, sasvim mala, osjećaš se osobno prihvaćenim. Tišina, izlaganje Presvetog, ugodna atmosfera. Nisam željela izaći. Osjećala sam da ovdje pripadam. A, kad sam vidjela ljude i sestre osjećala sam da nešto od takvog novog čovjeka i ja želim biti: sretna, otvorena, zainteresirana, kreativna, motivirana i u skladu sa samom sobom. Od tada nisam preko vikenda odlazila kući kod roditelja, nego sam ostajala u Schoenstattu.

Grob patra Kentenicha.

Pristupila sam u zajednicu Schoenstattske djevojačke mladeži jer me se jedno njihovo geslo posebno duboko dojmilo – ‘Živjeti, ljubiti i prosljeđivati Schoenstatt’. Sklopila sam i Savez ljubavi, i počela sam tiho osjećati poziv u sebi. Oklijevala sam jer sam razmišljala da moju želju da budem sestra ne bi svi oko mene prihvatili. Godinama sam nosila poziv u srcu i na neki se način borila protiv toga, a s druge strane nisam bila mirna. Vrijeme je prolazilo, a ja se nisam mogla odvažiti i učiniti taj korak odaziva. Moram reći i da sam voljela svoje zanimanje. Radila sam u župi i u školi, i taj posao me je ispunjavao. Odlučila sam promijeniti župu u nadi da ću se moći lakše odlučiti. Međutim, našla sam se u teškoj situaciji jer prilike u novoj župi nisu bile dobre. Pitala sam se što to za mene znači. Počela sam puno moliti i išla sam svaki dan u samostan koji je bio u blizini župe. Imali su svaki dan klanjanje i za to vrijeme sam imala mir. Pred Presvetim sam uvijek zapisala što je bilo u mom srcu i nakon toga mi je bilo lakše”.

Svetohranište u Prasvetištu.

Ubrzo je došao trenutak koji će promijeniti život sestre M. Ramone. “Sjedila sam u tišini pred Presvetim i odjednom sam čvrsto osjetila u srcu – da, to je to. Bit ću Marijina sestra. Bio je to doista samo trenutak, možda jedna sekunda. Ustala sam i izašla iz crkve znajući što trebam učiniti. Svima koji su me pokušali zaustaviti od tog koraka i odluke mogla sam odoljeti. Osjećala sam se tako snažno i sigurno u svom srcu da me nitko nije mogao zaustaviti u odluci da budem sestra. U zajednicu Marijinih sestara pristupila sam prije 29 godina, u godini 100. obljetnice rođenja sestre M. Emilije koja je bila na početku zajednice Marijinih sestara. Moje oblačenje bilo je 5. rujna 1993. godine. A, zatim 10 dana kasnije mi mlade sestre doživjele smo kao svojevrsnu duhovnu obnovu 25. obljetnicu smrti našega oca i utemeljitelja.

Oblačenje.

Poslije oblačenja.

Pater Kentenich je umro 15. rujna 1968. Bila je nedjelja, uz to i Marijin blagdan, Sedam Marijinih žalosti. Naš utemeljitelj umire odmah nakon svete mise u sakristiji. To me se duboko dojmilo, kako Božanska providnost sve vodi i točno planira. Utemeljitelj umire usred svoje Schoenstattske obitelji, zastupljen po mnogim sestrama, koje su toga dana bile tu zbog imendana svoje provincijalne poglavarice. Postala sam svjesna da naš utemeljitelj dalje živi i djeluje u svojoj Schoenstattskoj obitelji i da me za to želi upotrijebiti. Na taj dan obilježavanja obljetnice smrti bio je prisutan i jedan svećenik iz Hrvatske, karmelićanin. Kada sam to otkrila bilo je to za mene kao potvrda da sam otkrila svoje poslanje za Schoenstatt u Hrvatskoj, gdje trenutno radim s bračnim parovima i uz zajednicu za Schoenstattske djevojke.

Aktivnosti sestara.

Godine 2006. po dolasku u Hrvatsku na učenje hrvatskoga jezika.

Sestra M. Ramona ima u Schoenstattu poseban zadatak. “Od 2011. u Schoenstattu imam zadatak da svake godine pripremam svetkovinu Tijelova. Tako mogu dragom Bogu i Isusu nešto uzvratiti kao zahvalnost što su me pozvali u Marijine sestre tijekom klanjanja. Smatram da je klanjanje važno za Marijine sestre jer je to susret s Bogom. Mi smo ga izabrale za svoj život pa želimo i trebamo svaki dan imati vrijeme da se s njime povezujemo i potpuno mu se predajemo. Isto tako klanjanje je važno za sve kršćane. Klanjanje znači gledati i dopustiti da me Bog gleda. Kada promatramo djecu, osjećamo koliko im je važno da ih roditelji gledaju oči u oči. Tako je i s nama odraslima. I mi želimo biti viđeni i gledani. Klanjanje nam daje to dostojanstvo i vrijednost. Krist je svojim križem i mukom pokazao i živio Božju ljubav. Trpljenje pripada u ljubav. Klanjanje može nas mijenjati. Može nam pokazati što je zapravo važno u našem životu; da služimo, da se predajemo, da vidimo male ili velike križeve našeg života kao prigodu da rastemo u ljubavi.

Tijelovo.

Poziv na ljubav je na tragu moga poziva, ističe sestra M. Ramona te se osvrće na formaciju u zajednici Marijinih sestara. “Naš put kao sestre počinje kandidaturom. Zatim slijedi postulat koji traje šest mjeseci, a iza njega novicijat od dvije godine. Poslije novicijata dobivamo broš, i imamo dva puta takozvani tercijat u trajanju od pet mjeseci. Sve skupa naše „školovanje“ kao sestre traje osam i pol godina. Kroz to razdoblje više puta za određeno vrijeme napišemo ugovor sa zajednicom i zajednica s nama. Na kraju dobivamo prsten i od tada smo zauvijek članice zajednice. Tko želi više znati može se javiti: sr.ramona@s-ms.org”

Svojim primjerom sestra M. Ramona svjedoči da Bog uvijek poziva, ali je potrebno odvažiti se i odazvati. U tome je od velike pomoći molitva. “Za nova zvanja molimo molitvu koju je otac Kentenich sam sebi sastavio i molio je od svoga djetinjstva: ZDRAVO MARIJO! Radi svoje čistoće sačuvaj čistim moje tijelo i moju dušu. Otvori mi širom svoje i svojega Sina Srce. Izmoli mi duboku spoznaju samoga sebe i milost ustrajnosti i vjernosti do smrti. Daj mi duše, a sve drugo zadrži za sebe.”