Budi dio naše mreže

S. Petra Marjanović: Trebala sam se izboriti za Boga, ali vjerujem da se On izborio za mene

„U svojoj nemoći osjećala sam Božju snagu”, ističe glavarica Zagrebačke provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina Družbe sestara služavki Maloga Isusa s. Petra Marjanović. Za njezinu životnu odluku – biti redovnica, bile su presudne jedne duhovne vježbe. Ova pjesnikinja uz službu glavarice Provincije radi i u vrtiću.

/ Svjetlana Đuran

Duhovne vježbe u rodnoj župi u Velikoj pomogle su s. Petri da odgovori na Božji poziv koji je u njoj dugo tinjao. Bilo je to u osmom razredu Osnovne škole, a voditelj je bio župnik preč. Josip Klarić. S. Petra se prisjeća kako im je govorio stihove Izidora Poljaka: „Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijeć se r’jeku Vječnosti. Putove moje pjesan nek prati… Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti”.

S. Petra se prisjeća i svoje Prve svete Pričesti: „Sjećam se da sam na svojoj Prvoj svetoj Pričesti bila najsretnija u životu… Naš župnik nas je oduševljavao za Blaženu Djevicu Mariju, sv. Augustina i sv. Moniku. Mi smo žurili u crkvu i ovo vrijeme zornica me podsjeća kako smo ujutro rano u 5 sati pješačili na misu. Voljeli smo služiti u crkvi. Mi djevojčice smo bile ministrantice, a naš župnik vlč. Mirko Roginić bio je ponekada malo strog, ali nas je odgajao za kršćanske vrijednosti. Iz župne knjižnice smo posuđivali knjige o svecima, pomagali smo u čišćenju crkve, u kući kod raznih susreta, pekli smo hostije,… Meni su posebno drage bile pjesme: Milost, Ostani s nama, Krist na žalu”.

Svoju odluku da želi biti redovnica s. Petra je prvi put izrekla pred roditeljima pred kraj osmog razreda. Oko želje najmlađeg djeteta u obitelji nisu se svi složili. „Rekli su mi da razmislim, pričekam godinu dana, završim srednju školu, da ću brzo odustati, a čak je i moj župnik rekao da od toga neće biti ništa. Za mene je to bilo vrijeme šutnje i nemoći. Trebala sam se izboriti za Boga, ali vjerujem da se Bog izborio za mene. Nakon godinu dana sam opet stala pred oca, nisam ništa govorila, a on je znao zašto sam došla. Očeva riječ je bila svetinja, a on mi je rekao da mogu ići. Nisam puno govorila, ali sam znala da želim biti redovnica”.

Želja za redovništvom dovela je s. Petru u Zagreb, i bio je to njezin prvi susret sa samostanom. Školovanje je nastavila u Gimnaziji u Križanićevoj ulici. „Moram reći da sam se izgubila kada sam drugi dan išla u školu. Prva godina mi je bila najteža, jer mi je bilo sve novo. I sama sam se pomalo tražila. Kao da sam ostvarila svoj poziv, a put je tek krenuo. Ali, voljela sam raditi, posebno u kuhinji. Od kandidature molim riječi pjesme: ‘ O Marijo, ti majka si moja, uz tebe sam sad sretan ja. Daj snage za životne borbe, kad bura je u meni zla’.”

A kako je s. Petra odabrala Družbu sestara služavki Maloga Isusa? Naime, sestre su vodile susret u njezinoj rodnoj župi u Velikoj kada je išla na duhovne vježbe u osmom razredu. „Bio je to moj prvi susret s redovnicama, moj prvi kontakt. Od njih sam tražila broj telefona i tako sam i došla u Zagreb… Kao mlada sestra često sam osjećala zahtjevnost i težinu poziva i odaziva, jer me toliko toga nosilo, lomilo ali i tesalo. Nisam sve razumjela, ali nikada nisam sumnjala u Božji poziv. Bog nije dizao ruke od mene, i pouzdano znam da je sve u životu nezasluženi Božji dar.”

Prisjećajući se oblačenja redovničkog odijela, prvih i svečanih zavjeta s. Petra ističe: „Moje redovničko odijelo podsjeća me da živim svoj odaziv Gospodinu svaki dan, i danas više nego prije. Polaganje redovničkih zavjeta, zapravo, nikada ne prestaje. Posebno sam doživjela svoje vječne zavjete. Tada sam osjećala da sam stala pred samog Boga, i moram priznati da to riječima ne mogu opisati. Teško sam izgovorila obrazac zavjetovanja. A, njemu obećavam ono što mi samo on može dati – vjernost.” Za ono što s. Petra ne može izreći u spontanom govoru, koristi stihove. „Počela sam pisati pjesme kao juniorka, i sve mi je bilo poticaj jer sam voljela život – ono što jesam, posrtaji, priroda koja mi govori o Bogu, a najviše Bog kojeg sam u svemu susretala i nalazila. Svoju prvu zbirku, više bilježnicu stihova nazvala sam ‘Okrajci duše’. Ništa nije objavljeno, jer pjesme koristim u osobne svrhe, ili u našem Vjesniku.”

Izvor: Klanjateljice Krvi Kristove

S. Petra je, u duhu karizme Družbe, djelovala u staračkom domu, zatim u vrtićima, na župama, bila je i u odgoju kandidatica u Družbi, a trenutno je provincijalna glavarica. „Smatram da je najbolje kada se korak poglavarice uspije uskladiti s korakom najbrže i najsporije sestre. Ova služba koju vršim je zahtjevna i odgovorna, a ponekad bi rekla i teška. Prihvatila sam je prvenstveno u poslušnosti Bogu i u služenju sestrama. Naučila sam da mi u tome najviše pomažu krepost poniznosti, poštivanje i raspoloživost. Bog mi daje pomagače koji me iznenađuju i nose pola tereta, a ponekada i sav. Zagledana sam u život našega utemeljitelja dr. Josipa Stadlera koji je bio siroče, a toliko toga je ostvario, te bl. Alojzija Stepinca, i njima se preporučam. Molim Gospodina da ne ode iz moje zajednice, moje Provincije, zbog mene”.

Uz službu provincijalke s. Petra radi i u vrtiću. Poticaj za usklađivanje ovih dviju zahtjevnih službi pronalazi u služenju. „Smatram da je najvažnije služenje. Uz službu provincijalke ne mogu se potpuno posvetiti radu u vrtiću. Ali, djeca me oplemenjuju i uče onom bitnom, i to je prva svrha naše Družbe. Kada zaronim ruke u poslove svojih sestara tek ih tada razumijem, a poglavarska služba je hod od sestre do sestre. Ono što ja kao osoba ne mogu napraviti prema sestrama, napravi Bog umjesto mene”.

Duhovnost Družbe je, pojašnjava s. Petra, sadržana u njezinom imenu – SLUŽAVKE MALOGA ISUSA. „Naš utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler je često razmišljao o betlehemskoj štalici i o otajstvu utjelovljene ljubavi. Bog se lišio moći i vlasti te obukao u siromaštvo i nježnost, i leži bespomoćno u jaslama na slami. U malom djetetu Isusu Stadler doživljava najdivnije djelo očitovanja Božje ljubavi. Osnivajući Družbu želio je da i njezino ime opominje sestre da služeći siromašnoj djeci služe samom malom Isusu. Pravo služenje je služenje Bogu u čovjeku. Za svaku služavku Maloga Isusa služenje je dar i zadatak. Stoga je i posebna oznaka nas služavki Maloga Isusa spremnost na služenje.”

 

Brinuti po Isusovom primjeru o najmanjoj braći poslanje je Družbe služavki Maloga Isusa koja živi božićno otajstvo kroz cijelu godinu. „Božja dobrota prema čovjeku pokazala se na Božić, u rođenju njegova sina Isusa. Božja dobrota nosi nas uvijek iznova nosi na našem putu služenja. Služiti i živjeti od Isusovih jaslica za nas nikada ne prestaje. Štalica i jaslice su put križa za Isusa, Mariju i Josipa, kao i za nas od rođenja. Mi sestre svaki dan molimo krunicu Maloga Isusa, i kroz 12 otajstava prolazimo Isusov djetinjstvo. To je najljepša molitva. Posebno molimo 25-og u mjesecu. Iako postoji velika devetnica koja se moli kroz devet mjeseci kao bliža priprava za Božić, mi u svome molitveniku molimo devetnicu prije svetkovine Božića”.

Sestre služavke Maloga Isusa promiču pobožnosti Malom Isusu podsjećajući da su jedini trajni duhovni darovi. Također potiču na molitvu za djecu. Sve pobožnosti mogu se naći na internetskoj stranici Sestara služavki Maloga Isusa.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja