„Služite djeci kako biste služile malome Isusu!” – ovaj zadatak povjerio je svojim duhovnim kćerima – Služavkama Maloga Isusa njihov utemeljitelj sluga Božji nadbiskup Josip Stadler. Sestre u duhu svoje karizme brinu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi od utemeljiteljevih dana do danas u kući koja se zove – Egipat. Zadnjih šest godina u Stadlerovoj kući Egipat u Sarajevu djelovala je i s. Marija Kristina Adžamić.

Stadler nije želio da se ‘Egipat’ naziva sirotište 

Sam nadbiskup Josip Stadler osnovao je kuću Egipat u sarajevskom naselju Bjelave 1899. svega devet godina nakon utemeljenja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. S. Marija Kristina naglašava da on nije želio ni jednu kuću za djecu nazvati sirotište. „Stadler je svojim duhovnim kćerima govorio da među kršćanima nema djece siročadi. Svako dijete je od Boga željeno i voljeno. Stoga ono nije siroče, jer ima Boga za Oca i Mariju za Majku.

Kao što djecu ne treba zvati siročad, tako ni kuće ne treba zvati sirotišta. Vjerujem da ovo Stadlerovo uvjerenje proizlazi iz njegova vlastitog iskustva, jer je s 10 godina ostao bez oba roditelja i bio odgajan u udomiteljskom smještaju u rodnom gradu Slavonskom Brodu, zatim u sirotištima u Požegi i Zagrebu. Stadler je predložio da se kuća zove Egipat, te da svi koji skrbe o djeci u kući Egipat budu svjesni da kada primaju dijete u tu kuću da primaju samog Malog Isusa. Isticao je da za svako dijete izloženo opasnosti i stradanju, gubljenju i lutanju, ta kuća treba biti topli dom kao što je Isusu, Mariji i Josipu bio Egipat“.

Egipat – kuća dobročinstava Božje providnosti

Povijest Stadlerovog dječjeg doma Egipat pokazuje da je to kuća dobročinstava Božje providnosti. „Kuća je izgrađena dobrotom mnogih ljudi koji su uz nadbiskupa Stadlera i sestre Služavke Maloga Isusa svoje živote ugradili u odgoj i odrastanje nezbrinute djece. Prođimo kratko kroz povijest kuće ‘Egipat’. Stadler 1899. godine kupuje u sarajevskom naselju Bjelave kuću u koju su prešla djeca i sestre iz trošnog objekta u ulici Mjedenica. Godine 1926. Vrhovna uprava odlučila je graditi novu kuću ‘Egipat’ za smještaj muške djece, dok su ženska djeca bila smještena u kući ‘Betlehem’ u Sarajevu, jer je staru kuću ‘Egipat’ nagrizao zub vremena i u njoj se više nije moglo stanovati. Nova je kuća blagoslovljena tri godine kasnije 8. prosinca. Prema sačuvanom popisu kroz kuću ‘Egipat’ je do 1949. godine prošlo više od 10 000 djece, koja su tu našla topli dom i sklonište do svoje punoljetnosti i osamostaljenja.

Godina 1949. bila je teška za djecu iz kuće ‘Egipat’ i za sestre koje su o njima skrbile. Sestrama je kuća bila oduzeta, a djecu su tadašnje komunističke vlasti povjerile novim skrbnicima i odgojiteljima. Sestrama se omogućuje bavljenje tim vidom apostolata tek 1996. godine kada se zajednica sestara vraća u nebrigom i ratom uništenu kuću ‘Egipat’. One ponovno počinju u kući slaviti misu i raditi na obnovi da bi tri godine kasnije ‘Egipat’ pod svoje okrilje ponovno primio djecu u potrebi. Od tada do danas je kroz kuću prošlo oko 90 djece.

Zahvaljujući Božjoj providnosti sestre i danas nezbrinutoj djeci pružaju topli dom, obiteljski život i ozračje, odgoj, igru, školovanje, druženje, izlete, zdravstvenu skrb, i još mnogo toga čime obogaćuju njihov život i podupiru rast i razvoj do punoljetnosti i životnog osamostaljenja. Božja providnost i danas sebi traži suradnike preko kojih će nastaviti daljnje djelovanje ove ustanove. Osim novčanih sredstava tu je i potreba novih snaga u ljudstvu, tj. novih sestra Služavki Maloga Isusa. U svoje molitve, mi sestre, redovito uključujemo djevojke koje u srcu prepoznaju duhovni poziv, s nakanom da nam pridruže u služenju malenom Isusu u liku djece koja su izložena raznim nevoljama.

Obiteljsko ozračje u kući ‘Egipat’

Marija Kristina ističe da je sluga Božji nadbiskup Josip Stadler ostavio sestrama zadatak da pruže obiteljsko okruženje i ozračje djeci koja su iz bilo kojih razloga u opasnosti da nastradaju, zalutaju ili zastrane na životnom putu i odrastanju. „Stadler je sestrama naglašavao važnost razvijanja svijesti kod djece da su voljena, željena, vrijedna poštovanja i korisna u društvu. U odgoju djece sestre se služe suvremenim metodama odgojnih znanosti i kršćanskog svjetonazora. Obiteljskim ozračjem života nastoje doprinijeti rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini.

Djeca predškolskog uzrasta uključena su u vrtić Egipat, gdje zajedno sa svojim vršnjacima svladavaju prve korake socijalizacije i planskog rada kroz igru. Djeca školske dobi pohađaju redovitu nastavu prema školskom programu sve do punoljetnosti i stjecanja zvanja u struci. Onima koji žele studirati sestre se trude pomoći u tome, te u procesu ostamostaljivanja i izlaska iz kuće Egipat. Odgojiteljski tim sestara prati život i rast djece na duhovnom, psihološkom i fizičkom području“.

Trenutno u kući ‘Egipat’ živi 10 djece u obiteljskim skupinama s dvije sestre odgojiteljice koje se brinu za sve njihove potrebe. „Radni dan je organiziran kao i kod djece njihove dobi u jednoj obitelji. Nakon jutarnje higijene i doručka počinju školske obveze. Jedna grupa odlazi u školu, a druga je doma. Sestre ih prate u ispunjavanju njihovih školskih obveza, kao i u vremenu slobodnih aktivnosti i igre na otvorom u prostoru dvorišta. Rado se druže s vršnjacima i volonterima koji dolaze u našu kuću Egipat, te rado sudjeluju u slavljima kuće ‘Egipat’ i istoimenog dječijeg vrtića, te u glazbenim radionicama koje obično završe s javnim nastupom na humanitarnom koncertu za dječji dom ‘Egipat’, koji bude svake godine krajem jedanaestog mjeseca, između 26 i 29. studenog. Djeca sudjeluju u koncertu s jednom ili dvije točke. U sjećanju posebno nose glazbene radionice i nastup sa Stijepom Gleđ Markos i njegovom suprugom Jelenom. S njima su nastupali na humanitarnom koncertu za djecu Stadlerova dječjeg doma ‘Egipat’ u Sarajevu 2016. i u Narodnom pozorištu Sarajevo prigodom obilježava Stadlerovih jubileja100. obljetnice Stadlerove smrti, 175. obljetnice rođenja i 50. 0bljetnice svećeništva. Iz toga druženja i zajedništva nastale su dvije pjesme s nazivom„Josipu Stadleru“ i „Nebo ljubavi“. Još bih istaknula radost druženja djece s našim uzortitim kardinalom Vinkom Puljićem koji ih redovito posjeti  za Božić i Uskrs te im uruči prigodne darove, a oni za uzvrat uzoritom kardinalu redovito otpjevaju neku pjesmu ili prigodni igrokaz“.

Pripreme i proslave Božića u Stadlerovom dječjem domu Egipat

Proslavi svetkovine Božića svi se u kući ‘Egipat’ posebno raduju i pripreme počinju s početkom došašća. „Na početku adventa, sestre i djeca izvlače papiriće s imenom članova iz  kuće Egipat sa zadatkom da ih prate molitvom u vremenu priprave za slavlje Božića. U tom vremenu budu organizirani i zajednički molitveni trenutci sestara i djece, te kićene božićne jelke. Na badnju večer započinje slavlje Božića okupljanjem i molitvom u kapelici samostana Egipat.

Molitveni susret završava tako što djeca donesu i polože u jaslice dijete Isusa i svi zajedno pjevaju Božićnu pjesmu. Slavlje se zatim nastavlja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu na dječjoj polnoćki. Nakon povratka svi zajedno si čestitamo Božić i donesemo pripremljene darove te ih stavimo pod božićnu jelku. Sljedeći dan na kraju zajedničkog božićnog ručka sestara i djece otvaramo poklone koji su ispod bora i saznajemo osobu koja nas je molitveno pratila tijekom adventa, te primimo njezinu čestitku i božićni dar.

S. Marija Kristina osvrće se i na svoje uspomene iz djetinjstva vezane uz proslave Božića. „Uspomene na Božić u mojoj obitelji vezane su uz puno radosti koju sam dijelila sa svojim roditeljima, braćom, djedom, bakom, rodbinom, prijateljima… Na badnji dan mi djeca smo išli čestitati badnje jutro najbližoj rodbini i nosili bi grančicu badnjaka, a za uzvrat bismo dobili neki prigodni dar u slatkišima ili novcu. To smo obično činili prije polaska u školu, jer u vrijeme komunizma nismo imali slobodan dan na Božić. Ako je bila mogućnost odlaska na svetu misu išli smo prije ili poslije nastave u školi, ako ne onda su išli samo roditelji, djed i baka. Na polnoćku, također, ukoliko se mogla uklopiti u školski program.

Slavlje Božića za nas sestre Služavke Mloga Isusa jest najveće naše slavlje i posebno slavlje na koje se pripremamo devetnicom Malom Isusu, zornicama i našim redovitim molitvama. Božić u našoj Provincijalnoj kući Egipat u Sarajevu sestre slave s djecom iz Stadlerova dječjeg doma Egipat i to je naša velika radost koju dijelimo kroz molitvu, pjesmu i izmjenu prigodnih darova. Taj dan u kapelici i našoj kući je puno pjesme i radosti“.

Odrastanje uz molitvu u obitelji

Iz svoga djetinjstva s. Marija Kristina nosi drage uspomene. Rođena je u selu Srednja Slatina, općina Bosanski Šamac u Bosanskoj Posavini. Za njezin odgoj najzaslužnija je obitelj. „Prve molitve naučila me je moja baka Ivka, zatim moj djed Ivo koji me redovito poticao na molitvu i često je želio da mu čitam molitve i tekstove iz Biblije. Od bake sam naučila ljepotu molitve krunice koju je ona svakodnevno mila više puta na dan, sve do svoje smrti. Od djeda sam naučila ljepotu druženja s riječi Božjom i molitvom Križnoga puta koji je on molio tijekom cijele godine. Sva ta molitvena druženja s bakom i djedom bila su podržana od mojih roditelja s kojima sam redovito odlazila na nedjeljna misna slavlja. Uz moje roditelje i obitelj tu su i vjeroučitelji svećenici koji su me pripremali na skaramentalni život i duhovno pratili kroz skrament ispovijedi“.

„Na put ka redovništvu odlučila sam se s 15 godina“

S 15 godina s. Marija Kristina je donijela konačnu odluku o svome zvanju. „U djetinjstvu sam razmišljanju o pozivu medicinske sestre ili pozivu liječnika te zatim o pozivu časne sestre kada sam shvatila da se sve to može spojiti i služiti Bogu. Na taj put sam se odlučila s 15 godina. Dolaskom u samostan vidjela sam da nije sve onako kako sam zamišljala, ali zbog toga nisam nesretna jer prepoznajem Božje planove i njegovo vodstvo u svome redovničkom životu.

Za odabir Družbe bilo je od pomoći i to da su dvije tetke bile Služavke Maloga Isusa. „Moje tetke su mi pomogle upoznati redovnički život i na tome sam im zahvalna jer su zaista na mene premijele ljubav prema duhovnom zvanju i sestrama Služavkama Maloga Isusa. Istina da u vremenu moga odlučivanja za duhovno zvanje nisam poznavala puno drugih redovničkih zajednica. Poznavala sam sestre franjevke koje djeluju u mojoj staroj rodnoj župi Gornja Tramošnica, u kojoj sam krštena kao i sva moja braća. Konačna odluka bila je za sestre Služavke Mlaoga Isusa jer sam sebe više prepoznavala u njihovom karizmatskom djelovanju. Moji roditelji su me podržali u odluci jer su na moj odabir zvanja gledali vjernički, cijenili su i poštovali život i rad redovnica i svećenika i prije moga odlaska u samostan. Oni su ih doživljavali kao pravi Božji dar. U tom duhu gledali su na moje životno zvanje, kao i na svećeničko zvanje moga brata Ante. Nisam mogla primijetiti da im je ta odluka teško pala. Njihove molitve uvijek me prate.

Prvi dani u Družbi sestara Služavki Maloga Isusa

Prvi dani u samostanu sa sestrama bili su puni izazova, novih iskustava i novih radosti. „Provodila sam prve dane u zajednici u društvu sestre koja je bila zadužena za odgoj nas pripravnica na redovnički život. Tada nas je bilo 10, među kojima smo bile nas tri novakinje koje smo 1983. godine došle u samostan u Sarajevo. Sestre su mi govorile da sam slična sv. Maloj Tereziji što mi je bilo drago i veliki kompliment. Budući da nisam poznavala tu sveticu odveli su me u Sarajevsku katedralu da mi pokažu njezinu sliku i dobila sam knjižicu njezinog životopisa. Kada sam je bolje upoznala postala mi je draga svetica, uz zaštitnike moje Družbe: Blaženu Djevicu Mariju, sv. Josipa, sv. Anu i sv. Rafaela. Prvi dani bili su i dani vježbanja u molitvenom životu, dnevnom redu, zajedništvu, poslušnosti poglavaru, …. Te vježbe i danas traju jer bez njih se ne može živjeti redovnički život.

Vrijeme formacije bilo je i vrijeme promišljanja i prespitivanja osobnih snaga i odluka na putu duhovnog poziva. „Meni je uvijek snaga bila u ljubavi prema Isusu, njegovoj volji, njegovim planovima, idejama, riječima, … Isus uvijek u mome životu pobjeđuje sve prepreke. U tome mi pomaže i milost Duha Svetoga kojem se redovito obraćam za pomoć i zaštitu“.

Redovnički zavjeti pod Gospinim okriljem

Zagovor nebeske Majke prati s. Mariju Kristinu od polaganja prvih i doživotnih zavjeta u dva marijanska svetišta: na Stupu u Sarajevu i u Remetama u Zagrebu. „Prve i doživotne zavjete proslavila sam s Gospom u njezinim svetištima. Prve zavjete u svetištu Gospe od Stupa u Sarajevu, na Veliku Gospu 1988. godine, a doživotne zavjete u svetištu Gospe Remetske u Zagrebu, na Veliku Gospu 1994. godine. Drago mi je što su upravo ta dva Gospina svetišta vezana uz moje posvećenje Bogu. Kad god u njih dođem posdjećaju me na taj čin. Zahvalna sam Bogu na daru poziva i redovničkog života. Prvo zavjetovanje u mojoj duši bilo je i doživotno jer sam znala da je to moj životni put“.

U poslušnosti poglavarima s. Marija Kristina obavljala je brojne službe. „Nakon studija Telogije započela sam poučavati vjeronauk u školi. To je bila moja prva služba. U službi vjeroučiteljice ostala sam 20 godina. Tijekom tog razdoblja vršila sam kroz nekoliko godina i službu odgojiteljice pripravnica za redovnički život, sudjelovala sam u pastoralu mladih kroz vikend susrete u našem duhovnom centru ‘Kuća Navještenja’ u Gromiljaku, bila sam uključena u pastoralne aktivnosti s našim vanjskim suradnicima Prijateljima Maloga Isusa. Zadnjih šest godina provela sam u Sarajevu u kući ‘Egipat’ u službi provincijske savjetnice i tajnice. Moja nova služba vodi me u Slavonski Brod gdje preuzimam pastoralne aktivnosti u Stadlerovoj spomen kući“.

S. Marija Kristina otkriva kako je doživjela milosti po zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera. „Mi sestre Služavke Maloga Isusa svekodnevno se preporučujemo zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera i molimo za njegovo proglašenje blaženim. Vjerujem u njegov zagovor i njemu se preporučujem u svojim potrebama. Njegova blizina i zagovor posebno su mi značili u periodu prolaska kroz kušnju bolesti. Zdravlje koje sada imam, iako u krhkoj posudi pripisujem njegovu zagovoru i Božjoj milosti“. Iako nema vremena za hobije s. Marija Kristina će koji slobodni trenutak posvetiti šetnji i uživanju u ljepotama prirode. Vedre naravi i s osmijehom na licu sve poziva da pristupe malenom Isusu bez straha, i da dopuste da se u srcima dogodi Božić – susret s Emanuelom.