Budi dio naše mreže

S. Darija Lukić - "Kada je Bog u našem srcu, onda je sve na svome mjestu!"

'Koga dobrota ne privlači?' - ovo pitanje znala je postaviti bl. Marija Petković, a odgovor je dala s. Darija Lukić svojom odlukom da bude članica Družbe Kćeri Milosrđa. "Oduševila me je radost i dobrota kojom su zračile sestre, pa sam poželjela i ja na takav način svjedočiti Božju ljubav", rekla je s. Darija.

/ Svjetlana Đuran

S. Darija Lukić rođena je u Tuzli, Bosna i Hercegovina, u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji. Iz svoga djetinjstva izdvaja dva naglaska koja su ga obilježila – rat s jedne strane, nemir i stalna neizvjesnost odlaska, a s druge strane tu su franjevci koji su ostavili neizbrisiv trag. “Odmah mi dolaze na pamet večeri kada smo nakon mise ostajali u crkvenom dvorištu, igrali se, pjevali i družili, a na zvuk granata fratar bi nas sve ukrcao u jedan bijeli golf i razvezao doma. Ni danas ne znam kako smo svi stali u taj mali autić. U tome ozračju osjećala sam se sretno, iako sam s jedne strane vidjela da sve ne štima, i da se nešto događa, s druge sam, pak, strane osjetila da smo u crkvi uz Boga sigurni. To je ona sigurnost koju nosim i danas, i znam da kada je Bog tu u našem srcu, onda je sve na svome mjestu”.

S. Darija se prisjeća svoga prvog susreta s redovnicama Družbe Kćeri Milosrđa, koje su u njezinu župu došle 2001. godine. “Tada mi je to izgledalo malo strano i čudno, a kako sam išla u osmi razred osnovne škole počela sam razmišljati kamo dalje usmjeriti svoj život. U svim tim mislima što i kako dalje, te djetinjim vizijama o svojoj budućnosti, počelo je to jedno hrvanje s Bogom. Osjetila sam da me Bog zove da budem redovnica, međutim bila sam svjesna svoje nedostojnosti jer sam franjevce i Bogu posvećene osobe doživljavala kao svete ljude. Možda sam ih puno puta idealizirala kao osobe, a bila sam svjesna svoje grešnosti i da ja ovakva živa i tvrdoglava ne mogu biti redovnica. Međutim, kroz razgovore s raznim ljudima shvatila sam da me Bog poziva, bez obzira na moje nedostatke”.

No, odluka za odlazak u redovnice jedno je vrijeme sazrijevala. “Kad sam konačno prihvatila taj osjećaj da Bog ne zove savršene, onda se javio osjećaj što će drugi reći, na neki način i osjećaj srama, drugi će mi se smijati. U mojoj župi puno godina nije bilo duhovnog poziva. Onda sam shvatila da želim živjeti svoj život, odnosno onaj na koji me Bog poziva, onaj na kojem ću biti sretna. A Bog nas poziva da budemo sretni. I put koji je pripravio za svakoga od nas jest put na kojem možemo biti sretni. Onda sam dugo godina razmišljala kako reći da želim biti redovnica i molila. Bog mi je dao hrabrosti da iskoračim i odgovorim na Njegov poziv”.

S. Darija je dva ljeta po dva mjeseca provela kod sestara u Prižbi. I to joj je pomoglo da privede kraju razmišljanja, s kojima se borila za vrijeme srednje škole. “Iskorak sam napravila to drugo ljeto i odlučila da budem redovnica. Zatim je uslijedilo pisanje molbe, i tako je započeo moj put ka redovništvu. Bogu hvala, moji roditelji su prihvatili moju odluku, bili su iznenađeni, ali sretni i ponosni”.

Na putu do ostvarenja poziva Bog je slao osobe koje su s. Dariji pomagale da usmjeri svoj put tamo gdje ju zove. S radošću se prisjeća svojih prvih dana u zajednici. “To je onaj prvi zanos, prva ljubav, gdje se ne razmišlja puno, ali naravno da se gleda, promatra, promišlja i ništa nije teško. S radošću se prihvaća ono što je čudno, ili se ne razumije, s vjerom da Bog sve okreće na dobro. Kako sam već dva ljeta provela na Prižbi onda mi je bio poznat samostanski red i život, tako da nisam imala velikih iznenađenja…znala sam što me čeka.”

S. Darija otkriva što ju je oduševilo u Družbi, kod utemeljiteljice i kod sestara. “Kod Marije Petković oduševio me je križ i propeta ljubav. Evo, ja sam za svoje redovničko prezime uzela “Svetog križa”, jer mi je križ poseban znak na koji možemo uvijek razmatrati tu patnju i ljubav koje se međusobno prožimaju. Kod sestara me oduševila njihova prirodnost. Spontanost. Jednostavnost. Kako nisam živjela s njima kao mala, prvi put kad sam ih srela, bile su mi strane, ali kroz razgovor s njima vidjela sam da su normalne osobe i da su tu za druge. To je ono što me oduševilo. Staviti drugoga ispred sebe. Bez puno „reklama“, bez puno „pokazivanja“ i „isticanja“ bile su tu za nas, otvorene, nasmijane, jednostavne i mogli smo s njima razgovarati opušteno. I naša utemeljiteljica kaže ‘koga dobrota ne privlači’, i evo upravo ta dobrota i radost kojom su zračile oduševila me je da i ja poželim na takav način svjedočiti Božju ljubav”.

Za svoje zavjete s. Darija ističe da su ‘javno posvjedočenje odluke za Bogu posvećeni život’. “Od mojeg prvog koraka u samostan do polaganja doživotnih zavjeta prošlo je deset godina. Osjećala sam se zahvalno i sretno. U misli mi dolaze riječi pjesnika Alekse Kokića, kojima je biskup Slobodan Štambuk započeo propovijed na mojim doživotnim zavjetima: ‘Uzdrhtalo srce mi mlado, dušom se razlila mojom beskrajna sreća i radost, spoznao kada sam jedne zvjezdane jesenske noći, da zoveš, Isuse, mene i tražiš svu moju mladost’. I evo to je taj osjećaj, kojeg se rado sjetim i nastojim živjeti kroz svakodnevnicu. Beskrajna radost i sreća, ujedno i predanje gdje Gospodin traži cijelu osobu, ne komadić, i u istom trenutku i zahtjevnost, ali i beskrajna radost”.

S. Darija, koja trenutno djeluje u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu gdje predaje u osnovnoj školi i vodi skupinu Bisera Očeva milosrđa te Poslanika milosrđa, najavljuje proslavu 100. obljetnice začetka Družbe. “Obilježit ćemo ovaj Dan na izvorima naše Družbe, u Kući matici, 24.-25. ožujka i time u našoj Provinciji započeti pripravu za Jubilarnu godinu. Prisjećamo se dana kada je bl. Majka utemeljiteljica prije 100 godina napustila roditeljski dom i započela život posvećen Bogu i bližnjima”.

Ističe i posebnost svoje Družbe koja obilježava i začetak i osnutak. “Marija Petković je upravo 25. 3. 1919. godine na dan kako ona kaže „milosrđa prema ljudskom rodu“, „na dan Utjelovljenja“ došla u samostan kod sestara zajedno sa još jednom djevojkom Marijom Talentom, te su kao vanjske osobe pomagale sestrama, najviše oko pučke kuhinje i dijeljenja obroka siromašnima. Dva mjeseca kasnije, u svibnju poglavarica samostana je umrla, a nešto kasnije i dvije druge sestre Ančele povukle su se iz Blata. Tu je Marija vidjela jasno Božju poruku da započne s radom oko odgoja djece. S vremenom joj se pridružuju i druge djevojke, te su zajedno 4. listopada 1920. godine primile prvo redovničko odijelo i tada je zapravo osnovana Družba”.

 

Odgovarajući, uz ostalo, na upit što je ono što privlači u Petkovićkinoj karizmi i u naše vrijeme, s. Darija ističe: “Propeti Krist! Krist je onaj koji privlači, a Blaženica svojom karizmom i duhovnošću kao jedna Hrvatica uistinu privlači svojom nesebičnom ljubavlju i predanjem kako za čovjeka tako i za Boga… U njezino svetište, u Blato na Korčuli, hodočasti preko 8500 hodočasnika godišnje, utječu se njezinom zagovoru i primaju milosti o kojima nas i obavještavaju. Nedostaje priznato čudo koje Crkva traži da blaženika proglasi svetim. Stoga, pozivamo vjernike da primjene milosti evidentiraju i pošalju ili na adresu svetišta u Blatu, Ulica 79 br. 5 ili na adresu Provincijalne uprave u Zagrebu, Mallinova 4″.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja