Budi dio naše mreže

Preč. Ivan Lukić predstavlja područja rada Nadbiskupijskog pastoralnog instituta i povjerene mu službe u središnjim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije. Pojašnjava zašto je važno pratiti mlade i poticati ih na nasljedovanje Krista. Osvrće se i na svoj put traženja Boga, te na potrebu svakodnevnog prihvaćanja odgovornosti odluke ići za Kristom.

/ Svjetlana Đuran

Preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta (NPI), voditelj Đakonske pastoralne godine i koordinator Trajne formacije svećenika pojašnjava da je Nadbiskupijski pastoralni institut ustanova Zagrebačke nadbiskupije koju je osnovao kardinal Josip Bozanić 3. listopada 2007. godine. „Institut je plod sinodskih promišljanja sa samih početaka sinodskog hoda koji je Zagrebačka nadbiskupija započela 2002. i završila 2022. godine. Mogli bismo reći da je ova ustanova jedan poticaj Duha Svetoga da se pronađe mjesto, da se osnuje jedna ustanova gdje će se okupljati ljudi, gdje će biti zajedno, gdje će osmišljavati programe i pastoralna nastojanja. Želja je bila imati jedno sjedište gdje bi se pružala mogućnost za formacijske programe svih onih koji sudjeluju u samom životu Crkve, počevši od zaređenih službenika, a onda i svih njihovih suradnika, odnosno svih vjernika laika koji pomažu u pastoralnom radu u svemu onome što se tiče pastorala Zagrebačke nadbiskupije i vjerničkog života svih onih koji se nalaze na prostoru Zagrebačke nadbiskupije”.

Područja djelovanja Nadbiskupijskog pastoralnog instituta

Ističu se tri glavna područja djelovanja. „Osmišljavamo programe na području formacije zaređenih i nezaređenih službenika, odnosno suradnika svećenika u pastoralu. Drugo područje je obitelj, obiteljska tematika i danas bi mogli reći problematika. Tu pokušavamo pronaći i organizirati razne seminare, tečajeve koji bi mogli pomoći obiteljima kao i mladima koji će tek osnivati svoje obitelji da pronađu smisao svoga života, da ponovno pronađu pravi pravac, da se nekako ugledaju na ono što im treba i da imaju potporu koja će im pomoći da žive, da odgajaju svoju djecu, da žive obiteljske vrijednosti, da im tu Crkva pomogne i bude oslonac. Treće područje je dijalog sa suvremenim svijetom. To podrazumijeva organiziranje raznih izložbi, predstavljanje knjiga, stručnih skupova i svega ostalog što bi moglo biti u nekom području suradnje s umjetnicima, s glazbenicima i sa svima onima koji žive i djeluju u društvu kako bi se unijela jedna nota u zajedničkoj suradnji Boga i svega onoga što bismo mogli reći duhovnoga da dođe do izražaja u svemu onom što ti ljudi rade – bilo da slikaju, bilo da nešto programiraju, nešto novo stvaraju, da tu donesemo jedan duhovni smisao te u svemu tome pokažemo i tu stranu zašto to ljudi rade, što time ostvaruju u životu i što ih iznutra pogoni da bi napravili i ostvarili neko važno i lijepo djelo koje je ostvarenje njihove duše. To želimo pokazati zajedno s tim ljudima. O svim programima koje provodimo obavještavamo župe koje, pak, informacije dalje prenose svojim vjernicima, a informacije o događanjima donosimo i na našem Facebook profilu,” rekao je preč. Lukić.

Čak 31 polaznik đakonske pastoralne godine

Uloga ravnatelja Instituta je da ravna spomenutim aktivnostima kao i da se, kako je rekao preč. Lukić, u otvorenosti poticajima Duha Svetoga stvara nešto novo i ostvaruje Božji plan, odnosno razvija kraljevstvo Božje. Osvrnuo se je i na đakonsku pastoralnu godinu koju vodi. „To je jedan dio djelovanja Instituta gdje smišljamo programe za polaznike, ne samo za zaređene đakone, nego i za one polaznike koji će biti kasnije zaređeni u toj godini. Oni se provode kroz različita predavanja kako tijekom boravka đakona u njihovim formacijskim kućama tako i kroz ono što je za đakone najzanimljivije a to je njihov pastoralni praktikum, odnosno praktični rad na župi gdje su postavljeni bilo od svojih biskupa, bilo od svojih redovničkih poglavara, gdje provedu najviše vremena. Uloga ravnatelja je da organizira ta predavanja, predavače i programe u suradnji s biskupima, ali ne samo ovoga što mi organiziramo, nego i svega onog duhovnog programa kojeg imaju u svojim formacijskim kućama”.

Polaznici Đakonske pastoralne godine 2023. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

Ravnatelj Instituta naglašava da se ne može sakriti radost kada se vidi brojnost ljudi koji prolaze kroz različite programe općenito Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, kao i u sklopu đakonske pastoralne godine koja ove godine ima 31 polaznika. „Đakonska pastoralna godina počela je s pastoralnom godinom 2002./2003. Iako smo ove godine blagoslovljeni velikim brojem polaznika, bile su dvije godine kada je tak broj bio čak i veći 32 i 34 polaznika. Uvijek je ta brojka negdje od 20 do 30 đakona. Radosni smo da im možemo ponuditi program koji ih neće odmah za nekoliko mjeseci osposobiti da mogu sve, da sve nauče i da sve znaju, nego želimo postići da sa svojim brojnim programima formiramo sami sebe, formiramo druge ljude za službu Isusu Kristu.”

Polaznici Đakonske pastoralne godine 2022. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

Uz predavanja i praktični rad Institut za polaznike Đakonske pastoralne godine organizira izlete i studijska putovanja. „Mogli bi spomenuti dva manja izleta koja se tiču samih studijskih predavanja – posjet Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji gdje se đakoni uz sve ono što slušaju na samim predavanjima upoznaju i s uredima i sa svim tijelima s kojima bi mogli u budućnosti surađivati. Ono što je još jako važno i što sam primijetio da je đakonima najdraže, a i meni je bilo najdraže tijekom đakonske pastoralne godine, je izlet odnosno hodočašće na župu. Ove smo godine bili u Varaždinskoj biskupiji. Posjetili smo župu Maruševec, slavili misu i nakon toga bili u Lepoglavi. Bilo je to jedno jako lijepo iskustvo za nas, a također i za župnika i župljane. Mogli smo susreti mnoge vjernike kojima je bilo drago što vide 31 đakona na okupu. U takvim trenucima prepoznajemo koliko ljudi misle i mole za nas, i kolika smo radost svi mi koji se odlučimo slijediti Krista. Zatim je tu i jedno veće hodočašće kojim želimo upoznati đakone sa životom ljudi i crkve u Bosni i Hercegovini. Pri kraju đakonske godine, negdje tamo nakon Uskrsa, vodimo đakone u Bosnu i Hercegovinu. U želji da susretnemo biskupe posebno obiđemo Banja Luku, Mostar i Sarajevo i sve one župe koje se nađu usput. Prigoda je to za susret s ljudima, za upoznavanje s njihovim načinom života, ali i što je jako važno da đakoni vide kako u Bosni i Hercegovini nakon zadnjega rata ima župa bogatih vjernicima, s brojnim zajednicama, ali i da ima župa koje su koje su prije bile bogate životom a sada su kao na zalazu i župnici se bore i žive s vjernicima u župama koje imaju čak 50 ili manje vjernika. To je lijepa prigoda da đakoni susretnu svo to bogatstvo i da se ne iznenade onime što ih čeka možda čak i kod nas u Hrvatskoj.”

Posjet Maruševcu i Lepoglavi. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

U trajnoj formaciji svećenika 57 polaznika

A da bi sve išlo u smjeru kako Gospodin očekuje od onih koji mu posvete svoj život od velike pomoći je i Trajna formacija svećenika koju koordinira preč. Lukić. „Voditelj Trajne formacije svećenika je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, a ja kao koordinator pomažem da se ostvare planovi i programi koje pokušavamo svake godine pripremiti na drugačiji način što se tiče tema. Zanimljivo je spomenuti da se u Zagrebačkoj nadbiskupiji radi o programu koji obuhvaća svećenike zaređene u posljednjih deset godina. Poticajno je spomenuti brojke. Prošle je godine u trajnoj formaciji bilo 55 svećenika zaređenih u zadnjih deset godina, a ove godine imamo čak 57 polaznika trajne formacije svećenika. To je jako lijepi broj i rekao bih da danas ne nedostaje oduševljenja, snage, kreativnosti, motivacije i poticaja, samo je potrebno pratiti mlade ljude. To je ono što pokušavamo činiti kroz trajnu formaciju svećenika. Svatko je od nas toga potreban.

Trajna formacija svećenika. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

U trajnoj formaciji imamo nekoliko susreta za koje svake godine biramo određenu temu. Većinom te susrete organiziramo sami. Imamo i dvije duhovne obnove, jednu u adventu a drugu u korizmi, i na kraju imamo završni susret gdje oni svećenici koji pune deset godina svećeništva napuštaju ovaj program. Tu je najvažnije zajedništvo koje se dijeli. To je ono što je najpotrebnije. Uz sve poslove koje obavljamo, pastoralne aktivnosti i sve ono što život donosi moramo biti jedni s drugima. Ako nisi u zajedništvu s drugima onda je sve ono što planiraš i što provodiš na župi nekako osobno, i može se dogoditi da postane teško. A, zapravo svi prolazimo poteškoće, kako u svojim službama tako i u životu, pa jedni druge trebamo hrabriti i poticati. Kroz sve to formiramo sami sebe i druge.”

Trajna formacija svećenika. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

Svaka služba je poziv na služenje ponajprije Bogu!

Uz spomenute službe preč. Lukić je i predsjednik školskog odbora Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj Šalati ali i član upravnog vijeća Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. „Često me pitaju kako se sve stigne. Odgovaram kao obično u životu. Neke od službi ne zahtijevaju od čovjeka da cijeli dan sjedi u uredu i da samo o tome razmišlja. Ono što je najbitnije, tako sam sebi predstavio, od svih ovih službi izabrao sam biti svećenik i ići za Kristom. Koja god služba dođe i koliko god ih bilo, ono što se može vršiti na slavu Božju ne treba prihvaćati kao opterećenje nego kao mogućnost služenja Bogu i bližnjima.”

Preč. Lukić preuzima službu ravnatelja NPI. Foto: NPI, Zagrebačka nadbiskupija

Prije djelovanja na službama u središnjim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije preč. Lukić djelovao je i u pastoralu, a prva služba nakon svećeničkog ređenja bila je ona tajnika zagrebačkog nadbiskupa. „Nakon svećeničkog ređenja čovjek si pomisli da ide na župu, pa razmišlja koji će dekret dobiti i gdje će biti ta župa, a prva služba koja me je imao bila je služba tajnika zagrebačkog nadbiskupa. Bio sam tajnik četiri godine. Nakon toga sam otišao na studij u Rim gdje sam na Papinskom sveučilištu Gregoriana studira duhovnost dvije godine i nakon postignutog magisterija vratio sam se i počeo sa svim spomenutim službama u središnjim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije. A, prije svećeničkog ređenja, kao đakon, bio sam u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, a za vrijeme svećeništva sam bio pastoralni pomoćnik u župi sv. Leopolda Mandića u župi Ljubljanica – Voltino. Biti na župi kao i u onim službama koje sam nabrojao, kako sam rekao, poziv je na služenje ponajprije Bogu. Kada sam bio na službi tajnika razmišljao sam što sve propuštam, što drugi imaju a ja nemam, ali kada sam stekao neko iskustvo prepoznao sam da drugi imaju župu i moraju na sprovod, a ja možda u tome trenutku sjedim i jedem svoj ručak. Uvijek se može nabrajati kako je jedno teško, pa da je drugo teško, ali sve u svemu kad čovjek pogleda život se sastoji od malih kamenčića koji čine mozaik i tek se na kraju se može vidjeti prava slika. I onda možeš posvjedočiti o svojim službama.”

Iz privatne arhive preč. Lukića.

Ljudi su potrebni samo Boga, a mi im trebamo pružiti mogućnost da ga upoznaju”

Za pastoralno služenje preč. Lukić ističe da je poput služenja samome sebi. „Iz vlastitog života možeš vidjeti što trebaš činiti. I ja sam bio onaj koji je tražio Boga, koji je tražio smisao svoga života, koji je tražio radost i smisao u svemu onom i kada sam krenuo za Bogom. Ako idem na misu to treba imati nekog smisla. Ako molim to nije samo da izmolim, nego treba imati nekog smisla. Treba ne samo činiti radost mom životu nego me treba držati kao temelj. Ako si tako postaviš život i o tome razmišljaš kao đakon i kao svećenik onda ti samo postane da ono što želiš činiti za sebe to činiš i za drugoga. Kada vidiš ljude koji te trebaju, u pastoralu se to još bolje vidi, ljude koji dolaze na molitvu, na ispovijed, na pripremu za sakramente, ljude koji su u potrebi i kucaju na vrata to su ljudi koji traže Boga. To su mi posvjedočili i vjernici na župi koji su mi rekli da svećenika prvenstveno trebaju u crkvi. Ljudi su potrebni samo Boga i to je ona stvar koju mi moramo učiniti kako činimo za sebe, tako da učinimo i za njih – da im pružimo mogućnost da upoznaju Boga.”

Iz privatne arhive preč. Lukića

Odrastanje i otkrivanje poziva

Preč. Lukić porijeklom je iz Posavine. „Moja obitelj dolazi iz Bosanske Posavine. Moja rodna župa je župa Čardak – Žalosna Gospa. Kada je počeo rat moja obitelj se preselila u Hrvatsku. Kada me pitaju koje sam godište volim se našaliti i reći da sam ono godište da su me tijekom rata donijeli u Hrvatsku. U svemu tome kada promatram svoj život i svoj poziv mogu reći da puno toga čovjek ne zna na prvu i sazna tek kasnije bilo od roditelja, bilo od drugih ljudi koji ti ispričaju nešto o tvome životu, ili te podsjete na ono što si zaboravio. Kroz sve to vidim ono što često ponavljamo da Bog sve vodi, ali to nisam shvaćao dok neke stvari iz svoga života nisam upoznao. Uvjerio sam se da je svaki naš dan doslovno u Božjim rukama. Kada smo se doselili u Hrvatsku bili smo deset godina podstanari, a zatim se selimo u župu bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu. Naš život je bio život standardne obitelji u kojoj su sređene stvari – iskreno se razgovara, ide se na misu, ponekad se zajednički pomoli… Ono što je preokrenulo moju cijelu obitelj je bio dolazak novog župnika. Godine 2001. kada je moja obitelj doselila u župu je došao vlč. Dražen Radigović. U svemu što smo doživjeli na jedan novi način, gdje si imao priliku više slušati različite nagovore, biti na duhovnim obnovama, pomoglo nam je da drugačije doživimo Boga. Čini mi se da kroz svu formaciju i sve programe, koje smo spomenuli govoreći o Institutu, trebalo bi ljude poučiti i pokazati im kroz svoj primjer da je Bog tu, računali mi na njega ili ne, prepoznali mi ovog trenutka ili ne prepoznali da je njegova prisutnost s nama. Bog je tu i Bog nije samo nekakav servis, Bog nije samo u crkvi, Bog nije samo onaj kojeg bi mogli pohoditi poput nekog kipa, nego Bog je zaista osoba. Sve to me je nekako pokrenulo/preokrenulo ono što sam doživljavao sa svojom obitelji unutar crkve. Ići na misu je bilo u redu, sve je bilo zadovoljavajuće, ali ići na misu i doživljavati Boga kao prijatelja, kao osobu koju imaš uz sebe i kojoj se možeš zaista za sve obratiti nešto je sasvim drugačije. Tu se događa promjena u cijeloj mojoj obitelji. Tata počinje redovito moliti. Svaki dan putuje na posao, sebi zapisuje ili prepisuje molitve. Uz njega i mama i ja sudjelujemo u tom duhovnom životu, sestra mlađa tri i pol godine polako ide za nama i sve se to lijepo događa. Kada sam sve to shvatio onda sam prepoznao da to moram dati drugima. Bio je to početak moga duhovnog poziva.”

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Pronašao sam smisao cijelog svog života”

Na početku svoga duhovnog poziva preč. Lukić imao je svega 11 ili 12 godina. „Mnogi su me pitali kako sam mogao tako rano odlučiti posvetiti svoj život Bogu. Nikada za mene nije bilo pitanje hoće li to biti ili neće. Uvijek sam o tome govorio, a uvijek su i drugi govorili za mene da ću biti svećenik. Tu sam shvatio upravo to – ako sam ja nešto ovakvo doživio, ako nešto tako snažno može biti i djelovati na moj život, a radi se o mome odnosu s Bogom, svakoj svetoj misi, molitvi i čitanju Božje riječi onda želim da i drugi to osjete. Želim da i drugi budu dionici svega toga. Želim da se i drugi pronađu jer sam se i sam stvarno u tome pronašao. Pronašao sam smisao cijelog svoga života.”

Iz privatne arhive preč. Lukića

Iako nakon završene osnovne škole nije ušao u malo sjemenište, preč. Lukić se zadržao na zagrebačkoj Šalati. „Išao sam u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju koju sam i završio. Pomoglo mi je u svemu tome to što sam bio doma. S jedne strane bio je to jedan određeni napor jer sam se morao buditi rano i truditi se da stignem na vrijeme u školu, pa opet sa Šalate trčati kako bih polovio sve tramvaje, vlakove i autobuse. Bilo je to jedno iskustvo koje sam proživljavao razmišljajući o svome pozivu kako na župi u župnoj zajednici, tako i u školi i u svemu tome što sam tamo susretao. Ja sam malo na početku školovanja pričao o svojim promišljanjima pa me vlč. Dubravko Škrlin Hren, koji je vodio susrete za ministrante, odmah uhvatio na početku pa sam s njim bio na tim vikend susretima, i nakon toga nastavio sam u suradnji s njim voditi dalje susrete za ministrante. I to mi je nekako bilo kao da sam već tada bio u sjemeništu. A sve ostalo što će me vjerujem pratiti cijeli život bila je podrška obitelji i župnika, župne zajednice i svih onih ljudi koji su me poznavali i poznaju me. Zahvalan sam brojnim ljudima koji su molili i koji mole za nas jer smo im važni jer smo možda iz njihove župe, jer idemo na misu, jer se molimo.”

Ostvarivanje života služeći drugima

Po završetku gimnazije uslijedio je upis u bogoslovno sjemenište i teološki studij. „Sve je krenulo s velikom radošću. Bio je to još jedan korak bliže onom što zapravo želim cijelo vrijeme i ostvarenja važnog koraka prema mom svećeništvu. Vrijeme u nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu bilo je zanimljivo. Na početku sam mislio da sam s ljudima koji žele moliti cijeli dan i jedva čekaju da dođu do svoga svećeništva i do ređenja, ali sam vidio i shvatio što je zapravo život svakog bogoslova, svakog sjemeništarca, svakog vjernika i na kraju krajeva svakog svećenika – živjeti zajedno s onima koji slijede sličan cilj, ponosno idu prema njemu dijeleći sve poteškoće, radosti, uspjehe i neuspjehe.

Iz privatne arhive preč. Lukića

U svemu tome sam prepoznao i nadograđivao ono što sam shvatio na početku kada sam poželio postati svećenik, kada sam osjetio tu želju, upoznao sam Boga koji je tu za mene cijelo vrijeme i oduševio se, a sada na tome putu treba proći različite etape. Imaš samoga sebe, imaš sve one svoje misli u sebi, sve svoje osjećaje, sve svoje probleme, imaš napasti, imaš sve druge stvari koje su tu, koje moraš nekako izvesti na pravi put. I opet čovjek prepoznaje istu stvar – nije život samo dobar kad mi je sve savršeno, nije sve dobro u ovom danu kad se posloži onako kako sam zamislio, nego svaki dan nosi svoje, svaki životni put nosi svoje, a mi smo tu da jedni s drugima surađujemo i da ostvarujemo svoj život ponajviše služeći drugima. Tako da ovo nije nešto posebno, nije nešto preteško, a u svemu tome još je i Bog s nama i ta druga dimenzija koja nam pomaže, ta jedna duhovna dimenzija gdje se daješ i više nego što se ljudi redovito daju za ostvarenje nekih svojih ciljeva, planova, za neki svoj rast i napredak.”

Iz privatne arhive preč. Lukića

Đakonsko i svećeničko ređenje – velika odgovornost

Za svoje đakonsko i svećeničko ređenje ističe da nije ni neki početak, niti kraj nečega, nego jedna velika odgovornost. „Đakonsko i svećeničko ređenje su velika odgovornost. To je ona najvažnija stvar, ono što prati možda cijeli život jednog čovjeka, a posebno u ovoj službi jer primaš nešto što je tuđe, primaš ono što ti Bog povjerava i na kraju krajeva to smo primili od samog krštenja jer smo postali dionici jednog života koji nije naš. Nismo mi po krštenju kao ni po svećeničkom ređenju postali bogovi, nego dionici božanskog života. To je ono što je najljepše i što na kraju nosi veliku odgovornost. To čovjek treba shvatiti, početi služiti i nastaviti produbljivati svoj odnos s Bogom od onog kada si prvi put poslušao Kristovu riječ, kad si prvi put poslušao da te Bog zove i tome se odazvao, samo se to nastavlja a sve ostalo ide nekim svojim putem pa dolaze nove službe i nove odgovornosti.

Iz privatne arhive. Mlada misa preč. Lukića. Studio Time

Dolaze pred tebe ljudi koji nisu profesori pred kojima trebaš nešto odgovoriti da bi položio ispit i ostvario diplomu prije samog đakonskog ređenja. Dolaze ljudi i pred tobom su konkretni životi i to je velika odgovornost. Ono što možemo i trebamo jedino činiti u tome je slijediti Krista. To mi je najvažnije. Odlučio si se nešto biti, to budi i prepusti Bogu da on vodi, a ti budi odgovoran u svemu onome što svaki dan dolazi pred tebe. Rekao je i bl. Alojzije Stepinac u svome nagovoru sestrama uršulinkama: „Puno puta se odlučujemo za neke stvari koje su velike. Ja ću slijediti Krista, ja ću dati svoj život za Krista, ja ću za Krista učiniti sve a onda u jednom danu propustimo nekoliko dužnosti koje moramo obavljati. Gdje je tu služenje Kristu i dati potpuno svoj život za Krista?” Treba svoju odgovornost prepoznati u svakodnevnim dužnostima i to vršiti, a onda će na kraju kada se spoji cijeli mozaik života pokazati je li netko bio svet ili ne.”

Mladomisničko geslo – ‘Ljubiš li me?’

Za svoje mladomisničko geslo preč. Lukić ističe da ga je pratilo od bogoslovskih dana. „U svemu služenju i u svemu onome što sam proživio u životu, u načinu na koji sam doživio neke stvari što se tiče obitelji i što se tiče moga poziva, emotivno onako kako mi se sve to vrti i po sto puta, pa bi čovjek plakao, pa ne bi plakao, pa te dotakne Božja riječ i Bog, pronašao sam se i izabrao mladomisničko geslo iz susreta Isusa i Petra, nakon Isusova uskrsnuća, Iv 21,16 ‘Ljubiš li me?’ Samo to. Taj Isusov upit može za svaki trenutak života biti poticaj i motivacija da ideš naprijed čak i onoga trenutka kada slijediš Isusa, kada sve ide dobro, a onda dođe do trenutka zatajenja, u situaciji udaljavanja od Isusa čovjek vidi da ne ide sve lako. Kada Isus postavlja Petru pitanje: ‘Ljubiš li me?’ upravo mu to želi napomenuti. Čovjek možda u nekim svojim potezima misli da je pametniji ako ide po svome, vidi da u nekim životnim situacijama kada ga je ulovio strah nije najbolje reagirao, ali je na kraju najvažnije sjetiti se onog zašto kreće za Isusom. Upravo to pitanje: ‘Ljubiš li me?’ vraća svakoga i vjernika i svećenika na ono što nosi u sebi – da ljubi Isusa. Sve pogreške, zatajenja, udaljavanja nisu problem ako se usmjerimo na ono što imamo u svome srcu. To je Isus htio pokazati Petru.”

Neka vam nitko ne oduzme vašega Boga, a vi ga slijedite čitavim srcem”

Preč. Lukić ističe da mu je životni uzor Isus Krist, a kod svetaca se može vidjeti što su oni činili za Isusa Krista. Uz bl. Alojzija Stepinca ističe i sv. Augustina te Ivana apostola i evanđelista. U slobodno vrijeme rado igra nogomet. Zaključno poručuje: „Svima onima koji slušaju i svima onima koji su ikada u životu čuli Isusov glas, prepoznali njegov poziv, osjetili da je Isus nešto posebno učinio za njihov život nemojte da vam ikada netko ili nešto bude ispred Krista. Nekad će se činiti logično da je nešto drugo lakše, nekad će se činiti bolje da se sada odmoriš, nekad će se činiti bolje da te sad drugi ne smetaju, nekad će se činiti bolje da sad ne moraš moliti, nekad će se mnoge stvari činiti lakše, a zaista treba ljubiti Krista, uzeti križ i slijediti ga jer drugačije ne ide. Zaista, neka vam nitko ne oduzme vašega Boga, a vi ga slijedite čitavim srcem.”

Iz privatne arhive preč. Lukića.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja