“Mnogi u Karlovcu poznaju me kao mladu rukometnu nadu iz zlatnih godina karlovačkog rukometa, kada je HRK Karlovac žario i palio uz bok Badelu 1862 Zagrebu. Također, budući da sam sin legende karlovačkog rukometa Ivana Pavlakovića, nekad uspješnog rukometnog golmana, kasnije i trenera, sportska karijera bila je nešto što se od mene očekivalo. Odrastao sam u kvartu koji se zove Dubovac, a za prave ‘dubovčake’ postojale su samo dvije opcije kada je sport u pitanju – rukomet ili veslanje. Budući sam kao mali bio bucmast i pretežak za čamac, a obitelj je sugerirala da se baš zbog toga moram baviti nekim sportom ispao je rukomet, jer i tata je bio rukometaš. I zapravo odlazeći s njime na utakmice i na treninge, zaljubio sam se u rukomet. Tu je i genetika odigrala svoje no, moram reći da sam se u golmane zaljubio gledajući Svjetsko nogometno prvenstvo održano u Italiji 1990. godine, posebno prateći njemačku reprezentaciju i golmana Bodu Illgnera. U biti sam prvo stao na nogometni gol, jer je tata branio i mali nogomet. Do rukometnog gola sam kasnije došao, jer je rukomet puno dinamičniji od nogometa. Više je golova i više je akcije za razliku od nogometa. S druge strane, razlog zašto sam postao golman? Rekao sam O.K. bavit ću se sportom, ali ne da mi se trčati. Bio sam član kadetske rukometne reprezentacije Hrvatske, u periodu od 1996. do 1999. godine i, ako bi pitali „struku“, da – preda mnom je bila obećavajuća sportska karijera, no Bog je imao sa mnom drugi plan”, rekao je preč. Pavlaković.

Još kao dijete želio je biti svećenik, no tu je želju pretvorio u stvarnost tek u trećoj godini studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. “Postao sam svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije, a moja formacija je bila nešto drugačija od uobičajene. Prije svega, moram napomenuti da sam imao dva svjetla lika u svojoj formaciji kao vjernika i čovjeka – svoga dugogodišnjeg župnika mons. Marijana Radanovića, graditelja i čuvara Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu-Dubovcu te preč. Miju Pavlakovića, strica moga oca – ljude koji su izgradili moje rodoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Uz svoju obitelj i baku Anu koja je izmolila moje duhovno zvanje, oni su i „glavni krivci“ moga svećeništva. Dakle, s tim usađenim vrlinama krenuo sam put bogoslovijȃ u Zagrebu i Rimu. Formacija je bila zahtjevna na svim razinama u obje bogoslovije, no kada čovjek nešto voli i želi, tada mu ništa ne predstavlja problem. Posebno sam zahvalan ocima isusovcima što su me izgradili kroz odgoj u odgovornosti te što sam preko njih upoznao ignacijevsku duhovnost koja me i danas prati na mom svećeničkom putu. Naravno da je bilo i promišljanja o zahtjevnosti poziva općenito, a ta promišljanja traju i danas. Svaki dan je novi početak, nova odluka ZA Gospodina i novo predanje Njemu. Bog svojih ne ostavlja…”

U životu svećenika dan svećeničkog ređenja je nešto posebno. “Taj dan ostaje duboko utkan u srce svakoga od nas kao stožerni moment jednog novog početka. Sveti papa Ivan Pavao II. dobro je rekao da je taj moment „dar i otajstvo“ tj. riječi manjkaju kada bi se emocije koje ređenik tada osjeća mogle opisati. Trenutak koji posebno pamtim je obred polaganja ruku na glavu ređenika i onaj doticaj dlanova na moju glavu sada pokojnog mi strica, koji je bio nekako duži od ostale subraće koja su, nakon nadbiskupa, to isto učinila. U tom trenutku kao da sam osjetio njegovu molitvu gdje on, vidjevši svoga nasljednika iz obitelji, tiho zahvaljuje „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru…“ Nedugo zatim je i preminuo.”

Za preč. Pavlakovića i njegovu rodnu župu Dubovac proslava mlade mise bio je poseban događaj. “Moja je Mlada misa bila prva takva nakon 35 godina čekanja. Naime, preč. Josip Antonac, svećenik na službi u Njemačkoj bio je posljednji mladomisnik sa Dubovca i vjernici su s radošću pratili moju formaciju te pripremu za svećeništvo i zajednički smo je radosno proslavili. Bilo je više od 2000 ljudi uz 30-ak svećenika na toj sv. Misi; tadašnji gradonačelnik grada Karlovca, mnogo osoba iz javnog, kulturnog i sportskog života Grada, uz moju obitelj i rodbinu pristiglu iz Amerike i Italije. Svakako, poseban doživljaj kojeg se rado sjetim svaki puta kada navratim u Svetište u Karlovcu.”

Prva služba preč. Pavlakovića bila je služba tajnika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. “S ponosom ističem da sam bio prvi tajnik mladomisnik u povijesti naše nadbiskupije. Nisam siguran da je prije mene netko imao tu čast i privilegiju. Nakon mene to je bio vlč. Faltak i još neki drugi kolege, no prije mene čini mi se nitko. Ta služba mi je bila velika pomoć u mom kasnijem pastoralnom radu kao i osobnom rastu i sazrijevanju. Zahvaljujem se ovom prigodom svom Nadbiskupu koji me je puno toga naučio i moje prve nesigurne mladomisničke korake učvrstio za daljnji pastoralni rad i angažman”.

Slijedile su zatim službe u pastoralu u Zaprešiću, te u Kašini. “U mom pastoralnom radu kroz četiri godine u Zaprešiću i pet godina u Kašini najljepše uspomene nosim iz susreta s ljudima – djecom, mladima, obiteljima, starima i nemoćnima. Naravno, razlika je u službi u smislu odgovornosti, primjerice župnoga vikara u Zaprešiću ili upravitelja župe u Kašini, ali bez obzira na to, najljepše je donositi Krista onima kojima si poslan kao pastir. Svaka služba ima i posebnih izazova, no bez njih se ne može. Oni su tu kao mogućnost da ih pobijediš i iz njih izađeš bogatiji. Ovom prilikom pozdravljam sve moje negdašnje župljane u Zaprešiću i Kašini i preporučam svoje svećeništvo i sadašnju službu u njihove molitve. Sa mnogima od njih nastavio sam divna prijateljstva!”

Preč. Pavlaković otkriva kako priprema svoje propovijedi, koje su hvaljene i rado slušane. “Nemam baš neki ‘feedback’ o slušanosti svojih propovijedi – nekada su bolje, nekada lošije u smislu da je teško uvijek biti aktualan tj. prevesti Božju riječ u sadašnji trenutak i tko to uspijeva, za mene je dobar propovjednik. Slušao sam mnoge dobre propovijedi i propovjednike tako da ja sigurno ne pripadam toj domeni „hvaljenih i rado slušanih“, no ne mogu reći da mi ta činjenica ne godi i laska. Pripremam se na uobičajeni način – molitva, razmatranje teksta, pročitam nekoliko komentara i složim po nadahnuću svoju verziju „priče“. Koliko je to uspješno ili nije, ne znam, no uvijek se za propovijed pripremam i nikada bez papira ne izlazim na propovjedaonicu. Mislim da je to vrlo važno – biti pripremljen!”

Kroz četiri godine pastoralne službe u Zaprešiću preč. Pavlaković je na lokalnoj radio postaji vodio, s još troje vjeroučitelja, emisiju pod nazivom „Glas iz pustinje“ – vjersku emisiju župe sv. Petra apostola iz Zaprešića. “U toj emisiji, koja je trajala cca. 50 minuta i emitirala se subotom u periodu od 14 sati, tumačila bi se Božja riječ nadolazeće nedjelje, obrađivale bi se neke aktualne teme trenutka u kojem se Crkva nalazi i često bi pozivali goste koji bi posvjedočili svoju vjeru. Sve to sa puno dobre vjerske glazbe, a ponekad bi napravili i neki kviz te kroz otvorene linije podijelili i pokoju nagradu slušateljima. Najljepše mi je bilo, svakako, interakcija sa slušateljima, a najteže sama priprema emisije – plan, gosti, osmišljavanje tema i sl.”

Preč. Pavlaković se i danas bavi sportom, uglavnom rekreativno, unatoč zahtjevnoj službi rektora u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu. “Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolita, imenovao me je rektorom Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu 14. srpnja 2016. godine. Službu rektora preuzeo sam 26. kolovoza iste godine od dotadašnjeg rektora preč. mr. Domagoja Matoševića. Kao rektor sam prvi odgovoran za život Sjemeništa. Rektor je na čelu sjemenišne zajednice te snagom svoje službe uprisutnjuje biskupe nad/biskupija čiji sjemeništarci žive i spremaju se za svećeništvo unutar same ustanove (Zagrebačka crkvena pokrajina i Đakovačko-osječka nadbiskupija); predvodi zbor odgojitelja i koordinira njihovu odgojnu zadaću. Rektor po svojoj službi: zastupa Sjemenište pred crkvenim i društvenim vlastima, saziva sastanke članova odgojiteljskog tima da se uskladi zajednička djelatnost, razmotre poslovi i poteškoće te pronađu prikladna rješenja, povjerava drugim članovima Tima konkretne zadaće te koordinira njihov rad, provodi u djelo smjernice i odredbe nad/biskupa odgovornih za Sjemenište; bdije da sjemeništarci napreduju u intelektualnoj izobrazbi u skladu s nastavnim programom, a u duhovnoj formaciji u skladu s crkvenim dokumentima te dijecezanskim biskupima šalje godišnje izvješće o životu i radu u Sjemeništu. U dekretu, također, stoji kako snagom službe koja mi se povjerava na čelu sam sjemenišne uprave. Na poseban mi je način povjerena briga za vjerski odgoj i obrazovanje sjemeništaraca zajedno s humanističkom i znanstvenom izobrazbom kandidata, a sve u cilju promicanja duhovnih zvanja. Sjemenište je jedna od najvažnijih ustanova mjesne Crkve i biskupi, koji su me na tu odgovornu službu postavili, blizu su mi kao pomoć i podrška.”

Sjemenište svake godine o slavlju Bezgrešne proslavlja i svoj Dan. Rektor Pavlaković se osvrće na program proslave. “Za svoj Dan se počinjemo, kao zajednica pripremati, već početkom listopada kroz stvaranje ideja što i kako ćemo obilježiti taj veliki dan naše zajednice sa Šalate. Centar slavlja je svakako svečano koncelebrirano misno slavlje u velebnoj sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na koje pozivamo svećenike dviju župa s kojima graničimo – župu sv. Petra ap. iz Vlaške ulice te župu sv. Ivana Krstitelja sa zagrebačke Nove vesi, zatim pozivamo i časne sestre redovnice Družbe sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske ulice u Zagrebu koje nam pomažu u odgoju naših sjemeništaraca kao vanjske suradnice, tu su onda i ostali vanjski suradnici sjemeništa: instruktori, logos učiteljice, liječnici DB Srebrnjak, ravnatelji i profesori naših triju škola, djelatnici kuće, susjedi i prijatelji sjemeništa, te svakako roditelji i rodbina naših sjemeništaraca. Sveta misa je ujedno i prigoda da roditeljima sjemeništaraca prikažemo talente njihovih sinova tj. što su u sjemeništu sve naučili – ministriranje u svečanoj pontifikalnoj asisteniciji, zborsko pjevanje, sviranje orgulja, tamburica, gitare i sl. Trudimo se da svake godine biskup predslavi misno slavlje – tako ove godine dolazi mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački koji će nam svima uputiti prigodnu pastirsku riječ. Nakon sv. Mise i zajedničkog objeda slijedi roditeljski sastanak rektora, odgojitelja i roditelja sjemeništaraca. Taj susret glede školskih tema i rezultata, kao i aktualnosti u sjemenišnoj zajednici, zasigurno doprinosi izgradnji međusobnog povjerenja koje je neophodno kako bi se zajednički vodila briga o ljudskom, duhovnom i intelektualnom rastu sjemeništaraca. Potom će uslijediti kratko druženje roditelja i sjemeništaraca, a u večernjim satima svima darujemo već po tradiciji kazališnu predstavu u kojoj glume naši sjemeništarci predvođeni redateljicom i vanjskom suradnicom sjemeništa gospođom Petrom Radin. To je uvijek prava poslastica koja na šalatski brijeg dovede preko 700 gledatelja i svi koji su, unatrag nekoliko godina te predstave gledali, ostaju oduševljeni ovim mladim ljudima i trudu koji ulažu u stvaranje različitih kazališnih komada koje smo do sada imali prigodu gledati – predstave o bl. Miroslavu Bulešiću, Charlesu de Foucauldu, sv. Josipu, i mnogim drugim temama koje jednostavno ostavljaju gledatelja bez daha… ovogodišnja predstava će biti također posebna, i mogu samo reći da vas od srca pozivam da dođete na Šalatu, Voćarska cesta 106 – 8. prosinca s početkom u 18 sati – ulaz je slobodan i radosno Vas očekujemo, kako na predstavi tako i na domjenku koji će potom uslijediti!

Preč. Pavlaković pojašnjava i zašto je Bezgrešna izabrana za zaštitnicu sjemeništa. “Taj izbor sigurno nije slučajan – naime, ta je povezanost duboko utemeljena u otajstvu Utjelovljenja. Bogu, koji je odlučio postati čovjekom u svome Sinu, bio je potreban Marijin pristanak. Bog je u svojoj nedokučivoj providnosti htio biti ovisan o slobodnoj odluci svojega stvorenja. Učinio se ovisnom od Marijinog odgovora: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ (Lk, 1, 38) Mogli bismo reći da se po Marijinom „da“ otvaraju vrata kroz koja je Bog ušao u svijet postavši čovjekom. Po tome je Blažena Djevica duboko uključena u otajstvo Utjelovljenja, u otajstvo našega spasenja. Utjelovljenje Sina Božjega od početka je usmjereno prema potpunom daru koje je dovršeno na križu, po kojem je Sin čovječji postao kruhom za život svijeta. Stoga, žrtva na križu, svećeništvo i Utjelovljenje idu zajedno, a Marija je duboko uključena u taj spasonosni Božji naum. U Ivanovu evanđelju Isus na križu, prije nego što „preda duh“ usmjerava pogled na svoju Majku i „učenika kojega je ljubio“ te kaže Mariji: „Evo ti sina!“, a učeniku: „Evo ti majke!“ Evanđelje kaže da od toga časa učenik uze Isusovu Majku k sebi. Ljubljeni učenik iz evanđelja zapravo je slika, on predstavlja sve Isusove ljubljene učenike, sve osobe koje su od Isusa pozvane da bi bile „ljubljeni učenik“, što tim više znači za Isusove svećenike. Postoji, dakle, neka unutarnja povezanost između Isusove Majke i Isusovih svećenika. Marija svećenike posebno ljubi zbog dva razloga: jer se suobličuju Isusu, vrhovnoj ljubavi njezinoga Srca, i jer su i sami poput Marije zauzeti poslanjem da Krista donose svijetu. Zbog sakramentalnog suobličenja Isusu, Sinu Božjem i Sinu Marijinu, svaki se svećenik može i treba osjećati uistinu ljubljenim sinom Blažene Djevice Marije, Majke Isusove i Majke naše… zato smo joj eto, posebno dragi. Iz već rečenog dakle, razvidno je da sjemeništa, kao kolijevke, kao „zibke“ novih duhovnih zvanja, gotovo uvijek izabiru upravo Mariju za svoju zaštitnicu i zagovornicu. Zašto? Kao što majka skrbi i brine za svoje dijete, tako isto i Marija brine i skrbi za svoje buduće svećenike. Ona je na divan način slava svećenika. Na njezinom se licu odražava ljepota lica njezinoga Sina koji svakog dana, po Euharistiji i po rukama svećenika, dolazi ususret svome narodu. U majčinskom zagrljaju i okrilju, budući svećenici imaju potrebnu sigurnost i bez straha se pripremaju za svoje buduće poslanje… čini mi se da tu upravo Marija stoji kao najjasniji simbol i uzor (PO 18). Budući da sam već program predstavio, mogu samo zaključno još jednom sve pozvati da navratite sutra na Šalatu i provedete jednu divnu nedjelju u okrilju Međubiskupijskoga sjemeništa. Ponavljam – ulaz je slobodan i radosno Vas očekujemo!

Rektor Pavlaković se osvrće i na život kandidata u Sjemeništu. “Sama riječ sjemenište dolazi od latinske riječi seminarium što znači rasadnik. Dakle, u rasadniku se razvijaju sjemenke, klice, nešto neznatno i malo što treba da uzraste u biljku sa kvalitenim plodovima. Upravo to je slika duhovnog poziva. Ono je sjeme, klica Božjeg zova kojeg kandidat u svojoj odgovornosti, kroz proces formacije, pokušava pretvoriti u odgovor „Evo me“. U sjemeništu se, dakle, mi odgojitelji trudimo prepoznati klicu zvanja naših kandidata, njima je posvjestiti te našim osobnim primjerom življenja radosti svećeništva i duhovnog poziva i njih oduševiti za isto nasljedovanje. Euharistija, Božja riječ i Marija tri su izvora u našem rasadniku na kojima natapamo i hranimo duhovni poziv naših kandidata, a i nas – odgojitelja. Prije Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu ili kako se tada zvalo – Dječačko sjemenište, postojao je u Zagrebu Nadbiskupski orfanotrofij u Vlaškoj ulici na broju 38, današnji prostori KBF-a. U njemu su boravili mladići od 1. do 6. razreda gimnazije. U školu su išli na Kraljevsku gornjogradsku gimnaziju na Katarinskom trgu. Nakon 6. razreda mladići su se razilazili. Koji su osjećali duhovni poziv išli bi u Nadbiskupski licej na Kaptol 29, koji se sastojao od 7. i 8. razreda gimnazije i bio je u okviru Bogoslovnog sjemeništa. Maturirali su vani, na Gornjogradskoj gimnaziji i nakon mature prelazili u bogosloviju. Godine 1920. tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer otvorio je Dječačko sjemenište i gimnaziju s pravom javnosti u zgradi Bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu. No, to je bilo tek polovično i privremeno rješenje. Za novo sjemenište trebale su i nove zgrade pa je, stoga, nadbiskup Bauer darovao dio biskupskog posjeda na zagrebačkoj Šalati za gradnju novoga sjemeništa. Od početka uz sjemenište su bili oci Isusovci. Kamen temeljac za novo sjemenište na Šalati postavljen je i blagoslovljen 25. lipnja 1927. godine, iako su stvarni građevinski radovi počeli 14. veljače i do blagoslova kamena temeljca već su bili gotovi temelji i podrumi istočnog paviljona, gimnazijskog dijela, prostora blagavaonice i negdašnjeg dijela gdje su živjele časne sestre redovnice. Gradnja sjemeništa dovršena je 14. listopada 1931. godine, a 15. listopada bila je svečana posveta sjemenišne crkve Srca Isusova. Orgulje su blagoslovljene 26. veljače, a kripta sv. Antuna 13. lipnja 1932. Cijeli kompleks sjemeništa ima oko 40.000 metara kvadratnih zatvorenog prostora ili 453 prostorije, 1183 prozora i 818 vrata. Jedna od zanimljivosti je, da je primjerice, za centralno grijanje čitavog kompleksa potrošeno više od 12 kilometara toplinskih cijevi. Kada je 1931. kralj Aleksandar posjetio sjemenište, pozorno ga razgledao, gledajući s terase istočnog paviljona izrazio je svoje divljenje uz riječi: „Ovo bi bila divna vojna akademija!“. Te riječi kasnije su se očitovale kao proročke, jer je 1941. veliki dio sjemenišnih zgrada crkvi oduzet i postao je vojna bolnica sve do 1992. godine, kada je opet vraćen u posjed crkve”.

U Sjemenište dolaze dječaci u dobi od 14 godina sa završenom osnovnom školom koji započinju pohađanje srednjoškolskog četverogodišnjeg obrazovanja. “Najčešće su to dječaci čije obitelji su duboko povezane sa Crkvom, aktivne u svojim župnim zajednicama, a dječaci najčešće ministranti ili aktivni u nekim od živih župnih krugova. Trenutno se u sjemeništu nalazi 26 dječaka, od toga 6 ih je iz Zagrebačke nadbiskupije, 6 iz Sisačke, 5 iz Varaždinske, 3 iz Bjelovarsko-križevačke biskupije te 6 iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Formacija u sjemeništu bazirana je na sagledavanju sljedećih komponenti: duhovni život i predanost sjemeništaraca; integraciju u zajednicu i doprinos svakog od sjemeništaraca; školski uspjeh i zalaganje oko učenja; čistoća, urednost i kultura ponašanja; promjene u obiteljskim odnosima i utjecaj na sjemeništarca. Pristup rada sa sjemeništarcem vezan je prvotno uz usku suradnju s obiteljima sjemeništaraca. Budući da se obiteljsko okruženje i odgoj izuzetno odražava na rast i napredak naših sjemeništaraca pokušavamo razviti blisku suradnju s obiteljima. Činjenica je da sve više sjemeništaraca dolaze iz ranjenih i krhkih obitelji (samohrana majka, rastavljeni roditelji, nasilje u obitelji, ovisnosti u obitelji, smrt jednog roditelja, teška financijska situacija i sl.). Po mom subjektivnom uvidu oko 50% sjemeništaraca dolazi iz zdravih i stabilnih obitelji, dok drugih 50% posto dolazi iz obitelji koje imaju manje ili veće nestabilnosti. Zbog tih razloga, cilj nam je uključiti obitelji u svaki segment života njihovih sinova. Pokušavamo održati odnos u kojem je sjemenište produžena ruka obitelji, a obitelj produžena ruka sjemeništa. Na ovaj način uspijevamo u mnogim slučajevima utjecati na poboljšanja u obiteljskom ozračju te dobiti informacije kako pristupiti svakom od sjemeništaraca znajući okolnosti njihovog odrastanja. U takvom pristupu tražimo od roditelja da budu podrška u rastu i razvoju svojih sinova. Obitelji uključujemo u svim situacijama kada je potrebno da zajedničkim snagama radimo na nužnim poboljšanjima: bilo da se radi o duhovnom životu, ponašanju ili školskom uspjehu”.

U Sjemeništu je vrlo aktivan i intenzivan duhovni život. “Duhovni raspored razlikuje se po danima. Svaki dan slavimo sv. Misu, a druge duhovne točke su različite: od molitve krunice, časoslova, kratkih duhovnih nagovora, klanjanja, zajedničkog i osobnog duhovnog štiva… Kroz mjesec listopad i svibanj imamo tzv. „evangelizacijsku krunicu“: jednom tjedno molimo krunicu hodajući po ulicama u okolici sjemeništa. Sjemeništarci imaju mogućnost svakodnevne ispovijedi kod duhovnika, a svaka dva do tri tjedna imamo pokorničko bogoslužje gdje dolaze ispovjednici izvan sjemeništa. Jednom mjesečno je duhovna obnova koja traje od petka do subote, a jednom godišnje imamo duhovne vježbe od četiri dana izvan sjemeništa, u jednoj od duhovnih kuća kontinentalne ili primorske Hrvatske. Jednom mjesečno organiziramo duhovni susret vjere u sjemeništu. Tada sjemeništarci mogu pozvati svoje prijatelje i obitelji na zanimljiv duhovni susret. Obično pozovemo nekog gosta koji ima kratko svjedočanstvo, a zatim imamo polusatno klanjanje u crkvi. Svaki tjedan, subotom prijepodne, određeni broj sjemeništaraca odlazi u pučku kuhinju kod sestara Misionarki ljubavi kako bi volontirali u kuhinji ili blagovaonici. Dva do tri puta godišnje svi odlazimo organizirano na župe naših nad/biskupija gdje slavimo sv. Mise i svjedočimo o životu u sjemeništu. Sjemeništarci ponekad volontiraju ili sudjeluju na susretima zajednice Cenacolo, Vjera i svjetlo, Arka… Čitajući službeno glasilo sjemeništa „Glas sa Šalate“ može se vidjeti sjemeništarce i na kazališnim daskama… Svake godine za Dan sjemeništa, blagdan Bezgrešne, sjemeništarci pripremaju i izvode, uz pomoć profesionalnih vanjskih suradnika, izvrsne predstave o kojima sam već govorio ranije. Također, u mjesecu svibnju, sjemenište sudjeluje na godišnjem susretu svih sjemeništa u Hrvatskoj i BiH-a. Iduće godine susret će biti u Zagrebu zbog održavanja SHKM-a”.

Izrazita pozornost u odgoju i formaciji sjemeništaraca usmjerava se na školski uspjeh kandidata. “Svaki dan sjemeništarci imaju obvezan studij od 16.30 do 18.15 sati te večernji studij nedjeljom; ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom od 20.00 do 21.10 sati. Zadnjih nekoliko godina angažirane su, kao dodatna pomoć u učenju, logos učiteljice i instruktori. Njihova je zadaća, da zajedno s prefektom, pomažu sjemeništarcima u učenju i svladavanju školskog gradiva. Logos učiteljice i prefekt sjemeništarcima pomažu u organizaciji vremena, koncentraciji te ih poučavaju kako uspješnije i lakše savladati gradivo. Svakodnevno ispituju naučeno gradivo te provjeravaju jesu li sve zadaće napisane. Budući da naši sjemeništarci stižu s različitim predznanjem i školskim uspjehom, a program Nadbiskupske klasične gimnazije vrlo je zahtjevan, sjemeništarci se suočavaju s poteškoćama u postizanju dobrih školskih rezultata. Osim logos učiteljica imamo i organizirane instrukcije za pojedine predmete. Ove godine imamo sedmoricu sjemeništaraca upisanih u Tehničku školu. Naši sjemeništarci su se dobro snašli u Tehničkoj školi i postižu vrlo dobre rezultate. Također, od prošle godine imamo i jednog sjemeništarca koji pohađa Školski centar „Vinko Bek“ jer ima poteškoća s očnim vidom. I ta suradnja je na visokom nivou. Naši sjemeništarci, uz neizostavne školske aktivnosti i duhovnu izgradnju, imaju i plejadu slobodnih aktivnosti u kojima razvijaju svoje talente. U sjemeništu su na poseban način zastupljene sljedeće aktivnosti: glazbena umjetnost – sviranje orgulja, klavira, gitare i tamburica, zborsko pjevanje i oktet; dramske radionice – osmišljavanje predstava; karitativne i misijske radionice – sjemeništarci odlaze u Jukićevu ulicu kod sestara Majke Terezije kao i odlazak u Bistru gdje se nalazi dom za djecu s posebnim potrebama; ekološka radionica – uređenje i čišćenje sjemenišnog okoliša te kićenje crkvenih prostora; sportska grupa – nogomet, košarka, odbojka, rukomet, plivanje, stolni tenis, šah, teretana; astronomija (NKG); medijska sekcija – Radio Marija, novinarska grupa u sklopu ažuriranja internet, face i instagram stranice i sl. Kroz ove slobodne aktivnosti naši dječaci razvijaju svoje talente i od sjemeništa čine dom u kojem je lijepo živjeti”.

Prostor Međubiskupijskoga sjemeništa mjesto je i brojnih događanja. Tu se održavaju Vikendi u sjemeništu za VII. i VIII. razrede, dekanatski susreti ministranata Zagrebačke nadbiskupije svake prve subote u mjesecu, projekt „Duhovna kava“ preč. Domagoja Matoševića, kateheze o 10. Božjih zapovjedi i kateheze o 7. svetih sakramenata vlč. Jakova Rađe, susreti vjere u sjemeništu svakog prvog četvrtka u mjesecu, bdjenje uoči svetkovine Duhova, proslava Dana Sjemeništa, Teološko-pastoralni tjedan za svećenike kao i Advent na Šalati. Uz ono što se odvija unutar zidova, duži niz godina pogled svih koji prolaze kroz kompleks plijeni veliki adventski vijenac koji, prema riječima rektora Pavlakovića, ima još i ulogu “ušminkavanja” Sjemeništa. “Adventski vijenac u sjemenišnom kompleksu postavljen je za došašće 2016. godine. Naime, sa mojim dolaskom na službu rektora Međubiskupijskog sjemeništa želio sam malo dati „svoj štih“ i okolišu samoga kompleksa pa sam stoga, u zajedništvu s odgojiteljskim timom i djelatnicima sjemeništa, krenuo u „ušminkavanje“ ove ‘stare šalatske dame’. Na tom tragu postavili smo za advent vijenac, za uskrs pisanicu, a kroz godinu raznim cvjetnim kreacijama pokušavamo naš zajednički životni prostor učiniti ljepšim. U tom smislu pomažu nam i sjemeništarci jer i kroz taj vid brige za okoliš želimo ih učiti skrbi za „divna Božja djela“ koja nam je Gospodin povjerio na čuvanje. Što se tiče adventskog vijenca, konstrukciju je osmislio i uradio gdin. Željko Ugljarević, obrtnik iz Dugog Sela, četiri svijeće od pleksiglasa djelo su gdina. Joze Žilića iz Donje Zeline, a kićenje je uvijek djelo vrijednih sjemeništaraca pod budnim okom vlč. Gorana Bužaka, sjemenišnog odgojitelja”.