Budi dio naše mreže

Mons. Ivica Pervan, svećenik Dubrovačke biskupije, ove je godine imenovan Generalnim vikarom i rektorom zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. Iza njega je 50 godina života i gotovo 25 godina aktivnog življenja svećeništva, ispunjenih raznim službama u biskupiji, što ga čini ne samo zrelim svećenikom nego i dobrim poznavateljem života Crkve na jugu Hrvatske.

/ Svjetlana Đuran, Angelina Tadić

Generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku mons. Ivica Pervan rođen je 17. travnja 1971. godine u Doboju i odrastao je u župi sv. Ilije proroka u Novom Šeheru. Ova župa nalazi se u blizini Maglaja u Bosni i Hercegovini i pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Tu je proveo djetinjstvo i osnovnoškolsko obrazovanje. „Rođen sam kao sedmo dijete od Petra i Mare, rođene Ćuro. Odrastao sam u selu Mladoševica u župi Novi Šeher koja je prije rata imala više od 5000 katolika u 12 katoličkih sela. Nažalost za vrijeme zadnjega rata u BiH mnogi su odselili tako da je oko 3000 katolika ostalo. Međutim, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju mnogi Hrvati, koji su imali hrvatsko državljanstvo, iselili su se s cijelim obiteljima. Moj otac je radio prvo u Austriji, a poslije do mirovine u Njemačkoj. O nama se brinula mama koja nas je podizala, radila, kućila, školovala, spremala u vojsku i ženila. Bio sam najmlađi od djece i kako sam dolazio k svijesti pratio sam odlaske starije braće u srednje škole. U vrijeme moga odrastanja nije bilo pametnih mobitela ali bilo je puno posla. Među prvima smo imali televiziju, ali nije bilo programa. Mi djeca smo u 19.15 sati gledali crtani film i zatim smo išli spavati jer se dosta radilo. Imali smo blago – krave, svinje i ostalo i o tome je trebalo voditi brigu, kao i o zemlji koja se obrađivala. Kao dijete od pet godina već sam išao čuvati krave, a istovremeno smo iz živice izvlačili suharke kako bismo imali za kuhanje hrane svinjama”.

Nakon primanja sakramenta krizme, kao bogoslov u Rimu, u uniformi Urbanijanuma za vrijeme studija.

Mons. Pervan ističe da ga za djetinjstvo vežu lijepe uspomene. „Kako čovjek stari češće se prisjeća raznih momenata iz djetinjstva. Bilo je djece mojega uzrasta s kojima bih se mogao jedino nedjeljom igrati. Do crkve smo pješačili oko tri kilometra obzirom da autobusna linija koje je kasnije prošla nije vozila nedjeljom. Iako je bilo komunističko vrijeme, bilo je sasvim normalno da smo nedjeljom u 8 sati ujutro na misi. Poslije mise bi doma obavili sve što treba oko blaga, i nakon ručka bih imao vrijeme za igru uz mamino dopuštenje. Imao sam lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Drago mi je da sam imao takvo djetinjstvo koje me je naučilo odgovornosti. Kako je majka morala sama brinuti o nama dok je otac radio učila nas je da budemo odgovorni i svatko od nas je imao svoja zaduženja. Znao sam što na mene spada i to sam odrađivao, a na večer sam pisao zadaću. Nekada se dogodilo da je nisam napisao pa bih u školi prepisao od nekoga”.

“Zašto i ja ne bih bio svećenik?”

Župa sv. Ilije u Novom Šeheru, u kojoj je mons. Pervan odrastao, bogata je duhovnim zvanjima. „Moju su župu pastoralno vodili bosanski franjevci, i koliko se sjećam od najranijih dana djetinjstva imali smo dobre župnike i kapelane. Tada je bio župnik fra Ivan Mrkonjić, plemenit i drag čovjek, koji je bio dobar s don Grgom Tomićem, svećenikom Dubrovačke biskupije. Kako je poznavao situaciju u biskupiji fra Ivan me je poslao u dubrovačko sjemenište gdje sam bio kandidat Dubrovačke biskupije. Isusovci su vodili sjemenište i nas je bilo dva-tri kandidata Dubrovačke biskupije, a budući da su komunisti nacionalizirali sjemenište u Sarajevu s nama su bili kandidati Vrhbosanske nadbiskupije kao i Mostarsko-duvanjske i Kotorske biskupije te Hercegovačke franjevačke provincije. Bilo nas je pedesetak sa svih strana. U sjemeništu je bila disciplina i red”.

Zajednicka fotografija brace Pervan.

Prisjeća se da su kandidati u sjemeništu imali zadatak napisati kako su dobili svećeničko zvanje. „Nije bilo problem napisati, nego kada nam je odgojitelj rekao da trebamo napisano pročitati. Jedan je pročitao da je čuo glas koji ga poziva da bude njegov pastir, drugi je čitao da ga je Bog pozvao u snu, i slično. Slušajući to mislio sam da će me otpustiti iz sjemeništa jer nisam čuo glas, niti imao poziv u snu… Ja sam napisao kako sam ministrirao svome rođaku fra Ivanu Pervanu na mladoj misi. Tada sam kao dječarac nešto osjetio da sam se zapitao zašto i ja ne bih bio svećenik. Tako sam došao u sjemenište.”

Mons. Pervan je pred đakonsko ređenje tražio od Boga znak da ga poziva u svećeništvo. „Sjećam se pred đakonsko ređenje promišljao sam jesam li ja za svećenika. I onda sam rekao Bogu da ako misli da sam za svećenika neka mi dadne neki znak. Molio sam na tu nakanu dan za danom. Kako znaka nije bilo, a dan ređenja se približavao počeo sam moliti Boga da mi dadne znak ako me neće. Znaka nije bilo i zaredio sam se”.

S majkom Marom nakon đakonskog ređenja u Rimu.

Bijeg iz JNA

Kao bogoslov je studirao u Splitu i Rimu, a prije studija trebao je odslužiti vojni rok. „Po završetku sjemeništa pošao sam u Jugoslavensku narodnu armiju. Bila je to 1991. godina. Tadašnji dubrovački biskup Želimir Puljić poslao je moju molbu u Sarajevo. Kako je u Sarajevu počeo rat, kratko sam bio u Maršalci u Zagrebu, a nakon što smo imali vojnu uzbunu prebacili su me na vojni poligon u Slunj. Imali smo jedan tv uređaj, ali nisam pratio program. Na svetkovinu Velike Gospe želio sam vidjeti kako su protekle proslave u Hrvatskoj, ali bio sam iznenađen vijestima da je okupirano ovo, da je palo ono, gori ondje,… Tada sam počeo razmišljati kako se maknuti iz vojske. S vojnog poligona nije bilo moguće pobjeći pa sam se počeo žaliti na zdravstveno stanje, da me bole kukovi. Dali su mi neke lijekove koje nisam pio, pa su me nakon nekog vremena moga kukanja poslali u vojarnu u Zagreb i na liječenje. Jednoga dana u posjet su mi došli sestra i rođak koji je bio u kapucinima fra Anto Pervan. Povjerio sam im svoju namjeru da sam odlučio pobjeći. Sljedeći dan rođak me je čekao ispred bolnice, donio mi je civilnu odjeću – sestrinu košulju, hlače koje su mi bile kratke i neke žute cipele, a čarape je zaboravio. Presvukao sam se i izašao za njim iz bolnice. On me je izveo u prtljažniku svoga auta. Javio sam se svome biskupu koji me je pozvao da dođem u Dubrovnik. Kako je zračna luka Pleso bila puna vojske, otišao sam bratu koji je tada živio u Celju, a on me nakon nekog vremena odvezao do Rijeke”.

Mons. Pervan je brodom iz Rijeke stigao u Split gdje se smjestio u bogosloviju i započeo teološki studij jer je dubrovački kraj bio zahvaćen ratnim vihorom. „Sjećam se da je bila organizirana misa u katedrali i na ulazu su stajali dječak i djevojčica u narodnim nošnjama dubrovačkoga kraja. Jedno je držalo košaricu za novac, a drugo plakat na kojem je bilo napisano: ‘Sv. Dujme pomozi sv. Vlahu’. Puno je brodova dolazilo u Split i mi bogoslovi znali smo prekrcavati hranu i robu koja se kamionima prevozila na dubrovačko područje. U Splitu sam bio do 1993. godine kada me je moj biskup poslao na studij u Rim gdje sam bio na Urbaniani, a za vrijeme postdiplomskog studija biblijske teologije u Zavodu sv. Jeronima. Nakon završenog studija teologije u Rimu sam bio ređen za đakona, a svećeničko ređenje imao sam u svojoj rodnoj župi. Kako biskup Želimir nije mogao doći, pitao je kardinala Vinka Puljića da me redi. Bilo je to 18. srpnja 1998. godine”.

Riječi ohrabrenja krizmanicima, voditelj zaručničkih tečajeve u Dubrovačkoj biskupiji, organizator izložbe ručnih radova Karmele Kuzman.

Doći do ljudi – najvažnije u pastoralnom radu

Godinu dana kasnije mons. Pervan je dovršio studio u Rimu te se vratio u matičnu biskupiju gdje je započeo službu župnika u župi Brgat i Podstranje, a zatim je uslijedila služna u župi sv. Petra na Boninovu. Ujedno je bio i pomoćnika kancelara po pitanju sređivanja biskupijskog arhiva. S Boninova odlazi u Mokošicu. Gdje god je pastoralno djelovao nastojao je oplemeniti župu duhovno i materijalno. Uz župničke službe redovito je vršio i odgovorne službe pri biskupiji među kojima su i službe biskupijskog delegata za ekumenizam i međureligijski dijalog, člana Vijeća za katoličke škole pri HBK, pročelnika Vijeća za kulturu, povjerenika za duhovna zvanja, delegata za duhovne pokrete i molitvene zajednice. Sudjelovao je u organizaciji brojnih projekata poput biskupijskog euharistijskog kongresa, dolaska pape Ivana Pavla II. u Dubrovnik, Susret katoličke mladeži itd. U osvrtu na svoje pastoralno djelovanje u Mokošici ističe da je početak bio težak.

Sudionici u akciji ‘Podijelimo radost Božića’ iz župe Boninovo, ekipa Boninova na KMNL-u

Nije mi bilo lako na Boninovu doći nakon župnika don Pera koji je tu bio više od 40 godina i bio je veliki pastoralac. Međutim, imao sam uz sebe dvije redovnice – sestru Mirjanu i sestru Marinelu za koje znam reći da mi je Bog poslao dva anđela. Moram spomenuti i svoje župne vikare i dobre vjernike s kojim sam surađivao i koji su mi pomagali osluškivati poticaje duha i potrebe ljudi. Nakon obiteljske atmosfere na Boninovu u Mokošici me dočekala hladna atmosfera. Prošla je jedna nedjelja, pa druga, pa mjesec dana, a oni hladni. Pokušao sam se našaliti, a oni hladni pa sam se zapitao hoću li tu moći išta napraviti. Malo po malo i vjernici su se počelo opuštati. Krenuo sam s uređivanjem crkve, župne kuće, dvorane i slično. Međutim, više od svega mi je bilo važno da dođem do ljudi. I, u tome sam uspio. Moram istaknuti da sam u Mokošici imao dobre suradnike među kojima bih posebno istaknuo vjeroučitelja Ivana Kralja koji je jedno oličenje dobrote, vrijednoga čovjeka, spremnoga uvijek pomoći”.

Mokošica – Cvjetnica, obnovljena procesija prema Petrovom selu, na don Josipovom svećeničkom ređenju, dobrotvorni koncert župnog Caritasa.

Mons. Pervan je uz pomoć suradnika u Mokošici pokrenuo zbor koji je danas jedan od kvalitetnijih zborova u biskupiji, organizirao je ministrante, pokrenuta je Facebook stranica župe i Instagram. „Da bih okupio ljude uveo sam Dan župe, organizirao bih roštilj za sve koji su kroz godinu pomagali u župi, a pozivao sam i druge ljude da dođu. Organizirao sam svake godine jednodnevni izlet i hodočašće. I to puno znači. Stvarno mogu reći da je tu bio prst Božji, Božja providnost me je nekako vodila. Dan župe organizirali bismo na Spasovdan koji svake godine pada na četvrtak. Godine 2019. kada smo obilježavali 250. obljetnicu župe Mokošica nastojali smo cijeli tjedan imati neke aktivnosti. U subotu iza Spasovdana župni Caritas, kojeg sam također pokrenuo i na kojeg sam ponosan, organizirao bi koncert. Zadnje dvije-tri godine, uz klapu koja bi pjevala, imali smo i kulturno-umjetničko društva iz Osojnika. Oni bi zasvirali linđa, zaplesao bih i ja linđa ali ne znam kako. Bez obzira na to upao bih unutra i zaplesao, a njima bi bilo smiješno kako župnik u reverendi pleše. Bili su to lijepi momenti”. 

Sa svojim župljanima ‘zabalao’ linđa.

“Nema kod mene onoga može li se, nego se mora!”

Među odgovornim službama u biskupiji, koje je mons. Pervan vršio, su i služba biskupskog delegata za ekumenizam i međureligijski dijalog, član vijeća za katoličke škole pri HBK, pročelnik Vijeća za kulturu, povjerenik za duhovna zvanja, delegat za duhovne pokrete i molitvene zajednice, a sudjelovao je i u organizaciji brojnih projekata poput Biskupijskog euharistijskog kongresa, dolaska pape Ivana Pavla II. u Dubrovnik, susreta katoličke mladeži. Otkriva kako sve uspijeva stići: „Znate ja imam jedno načelo koje možda nije normalno – nema kod mene onoga može li se, nego se mora. Jedno sam vrijeme vodio radio emisiju, pripremao sam duhovnu misao, pa sam i u 2:00 sata poslije ponoći znao snimati. Moram spomenuti da su mi u vršenju službi pomagali i suradnici. S Božjom pomoći i zahvaljujući majci Mariji, kojoj se često utječem i pod čiju sam zaštitu stavio sebe i svoje svećeništvo, stizao se sve uraditi”. 

Hodočašća u Svetu zemlju Genezaretsko jezero, u Španjolsku Valencija, Gospi u Lurd.

Proslava 50. obljetnice župe sv. Petra na Boninovu, proslava 250. obljetnice župe Presvetog Spasitelja u Mokošici.

SKHM u Dubrovniku, SHKM u Vukovaru.

Službe generalnog vikara Dubrovačke biskupije i rektora zborne crkve sv. Vlaha

Mons. Pervan je bio i dekan Dubrovačkog dekanata, a skupljena iskustva pomažu mu i u trenutnoj službi generalnog vikara Dubrovačke biskupije, kao i u službi rektora zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. „Nastojim poznavati Dubrovačku biskupiju. Bio sam u svim župama biskupije, jedino nisam obišao Lastovo ali ću nastojati i tamo što prije otići. Želim biti u korektnim odnosima sa svim svećenicima i redovnicima koju su u pastoralu na području biskupije, spremno poslušati, pomoći, potaknuti te biti na raspolaganju svima. Mislim da prije svega trebamo pokušati, nastojati, truditi se biti ljudi, biti čovjek, a onda i sve drugo. Normalno da moram kao generalni vikar pratiti i cijela događanja u biskupiji, i rad Caritasa, i rad obiteljskog savjetovališta, i rad Klasične gimnazije, i rad Ordinarijata i svega drugoga. Uz to sam i rektor crkve svetog Vlaha što mi je velika čast, ali tu nema velikog pastoralnog rada. Jedino imam brojna vjenčanja te aktivne pripreme od dva i pol do tri mjeseca prije Feste sv. Vlaha.

Uvođenje u kanoničku službu Stolnog kaptola Svete Marije, generalni vikar na otvorenju izložbe, predaja moći sv. Ivana Pavla II. s kardinalom Dziwiszem, na otvaranju Feste sv. Vlaha.

Hobiji – numizmatika, filatelija, umjetnost

Unatoč brojnim službama mons. Pervan ima zanimljive hobije. „Ima nešto što stvarno volim, ali sam na žalost već neko vrijeme to zanemario – numizmatika i filatelija. Moram priznati da sam znao uživat u filateliji. Imam i drugi hobi a to je umjetnost. Volim umjetnosti i često se zna dogoditi da i kupim neku umjetninu – sliku ili skulpturu. Nešto sam dobivao na poklon, i tako. Volim ponekad nešto i napisati, pogotovo poeziju, ali za sve treba imati vremena, a čini mi se da nekako ove moje službe koje mi je Crkva povjerila imaju prioritet pred onim mojim što bih ja volio”.

Na Stradunu.

Mons. Pervan je na kraju svoga svjedočanstva o pozivu i poslanju svima poželio da budu hrabri, da se ne boje i da ne posustaju pod pritiscima vremena i svega onoga što se u ovom vremenu priča i govori. „Svjestan sam da nije da neće biti lako, ali ne smijemo se sada pokolebati, zaviti u crno i kukati, nego moliti Božju providnost, Božje milosrđe i zagovor Blažene Djevice Marije i hrabro naprijed. Glavu gore i hrabro, ne bojte se”.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja