Fra Mirko Mišković rođen je u Vinkovcima, a odrastao je u Kostrču na području župe Tolisa koja je Crkvi darovala brojna duhovna zvanja, i sam je 37. živući svećenik iz te župe. „Volim istaknuti da je hrvatsko stanovništvo u sjevernom dijelu Bosanske Posavine vrlo specifično i čini kulturološku cjelinu sa susjednom županjskom Posavinom. Tolisa je u sastavu općine Orašje koja je kao jedina hrvatska cjelina u sjevernoj Bosni tijekom rata junačkim nastojanjima branitelja obranjena na tim prostorima. Za razliku od ostalih naših sunarodnjaka u Bosni mi nismo doživjeli tragediju progonstva. Na žalost, kraj je također bio razoren u velikim ratnim ofenzivama tako da se sjećam porušenih kuća i u mome djetinjstvu govorilo se o ratu. Ali, mogu reći da je moje djetinjstvo bilo doista lijepo i veselo, obilježeno svim ljepotama kraja“.

Krštenje u Tolisi u prosincu 1993. godine. Krstitelj fra Marijan Živković.

Prvi razred osnovne škole

U nižim i višim razredima Osnovne škole u Kostrču

Življena vjera – poticaj za javljanje svećeničkog poziva

Odrastao je kao najstarije dijete u obitelji. „Imam još tri brata. Imao sam tu milost da odrastam u jednoj široj obitelji u kojoj su uz moje roditelje bili uključeni i djedovi i bake, ujaci, stričevi, jedna velika obitelj. Tradicionalno je da je prvi prenositelj vjere uglavnom baka. U tome kraju i u vrijeme u kojem sam odrastao kršćanska vjera je bila doista bila sveprisutna u životu svih obitelji tako da mogu reći da me je cijela rodbina uputila u temelje vjere“.

S majkom u narodnoj nošnji starosjedilaca (šokaca) Bosanske Posavine

Unatoč maštanjima o brojnim zanimanjima u djetinjstvu prevladala je želja za redovništvom i svećeništvom. „Poput ostalih dječaka u djetinjstvu sam se vidio u zanimanjima koja su uključivala uniforme – policajci, vatrogasci itd. ali sam u ranim razredima osnovne škole počeo promišljati o svećeničkom zvanju. Nekako mi je to redovništvo i svećeništvo bilo posebno obilježeno djelovanjem bosanskih franjevaca. Oni su imali samostan u Tolisi i davali su pečat životu cijeloga kraja, i sve je to ostavilo utisak i na mene. Danas iz perspektive zaređenog svećenika kada se vraćam u prošlost ne mogu pronaći nekakav događaj za kojeg bi rekao da je bio prijeloman u mome razmišljanju o posvećenom životu. Jednostavno, bila je to ona življena vjera moja i moje obitelji koja je spoznavala da se može realizirati i ostvariti u redovničkom i svećeničkom zvanju. Želja za time rasla je s godinama kako sam i ja rastao“.

Prva pričest u Tolisi 2003. godine

Fra Mirko otkriva kako je izbor pao na franjevce trećoredce glagoljaše. „Ne mogu reći da imam pravi odgovor na to zašto sam se odlučio za zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša. U župi djeluju bosanski franjevci, i to je njihovo stoljetno djelovanje, ali su bili prisutni franjevci trećoredci glagoljaši. Već 1968. Godine prvi mladići iz toliške župe otišli su u njihovo sjemenište, i od tada do danas postoji kontinuitet duhovnih zvanja. U nekom trenutku sam se susreo s njima i postali su mi zanimljivi u crnim habitima, za razliku od tamo prisutnih smeđih, i pretpostavljam da me je to malo usmjeravalo. Želio bih istaknuti kako je moj ujak bio u sjemeništu franjevaca trećoredaca glagoljaša, danas je on kateheta i vjeroučitelj, ali vjerujem da je i taj njegov životni put utjecao na to da ipak izaberem trećoredce.“

Potvrda u Tolisi 2008. godine

Prvi dani na Ksaveru bili su ‘hrana’ za daljnju formaciju

Za odlazak iz obiteljskog doma u sjemeništa na zagrebački Ksaver u šali kaže kako mu je majka rekla da je lako otišao. „Moja majka meni često ‘prigovara’ da sam lako otišao iz roditeljskog doma i mogu reći da sam ja to tako i shvatio. Na Ksaver sam došao 28. lipnja 2008. godine i upisao sam se u sjemenište. Nekako sam osjećao da je to ono što želim i nisam osjećao težinu odlaska iz roditeljskog doma. I prvi dani provedeni na Ksaveru bili su možda nekakva hrana za svu moju daljnju formaciju. Taj prvi susret s redovničkom zajednicom ostao mi je u lijepom sjećanju. Tada je samostan na Ksaveru bio veliko bratstvo u kojem je bilo puno svećenika i redovnika, s brojnim bogoslovima i sjemeništarcima. Zajednica je odisala jednom mladošću i poletom i to su bili lijepi dani.“

S majkom i braćom u prvoj godini sjemeništa u Zagrebu

Uz lijepe trenutke u zajednici je bilo i izazova. „Volim reći da kada bismo iz dvaju Franjinih spisa izdvojili riječi onda bismo mogli formulirati da nam Gospodin dade braću i da smo tako započeli činiti pokoru. Uvijek sa sobom bratski život nosi određene izazove, svi smo skupljeni iz različitih krajeva, s različitim mentalitetima i ponekad u bratskom životu, osim puno istinske radosti i ljubavi koja obilježava franjevačku zajednicu postoje i određene napetosti. Sve je to dio života. Druga stvar koja je meni na početku bila pomalo zastrašujuća je promjena sredine, iz seoske sredine došao sam u velegrad. Bili su tu i izazovi školovanja. Bojao sam se kako iz osnovne škole prijeći u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, ali Bogu hvala svi su izazovi kasnije prošli bez većih poteškoća. Veliki izazov za sve nas koji smo tada bili u sjemeništu bila je odluka provincijskog Kapitula da se sjemenište premjesti. Tako sam samo godinu dana proveo na Ksaveru i u gimnaziji na Šalati, a sljedeće tri godine formacije proveo sam u Splitu. Svi su ti izazovi bili izgrađujući.“

Podjela svjedodžbi o završenoj gimnaziji, Split 2012., sa odgojiteljem fra Zvonimirom Brusačem i kolegom Antonom Baraćem

Maturanti NKG Split s razrednicom s. Milkom Ćotić

Dobivanje onoga ‘fra’ očekivano s nestrpljenjem

Značajnu ulogu u odrastanju i kroz formaciju imali su odgojitelji i duhovnici. „Odgojitelj je doista ključna osoba u toj ranoj formaciji. Jako je bitno za nekoga tko je tek došao u samostan da postoji ozbiljna starija osoba koja može biti pokazatelj kako treba hoditi ovim životom. Mogu reći da su odgojitelji na mene ostavili veliki trag i na tome sam im vrlo zahvalan. Posebno kada se prisjetim našeg dugogodišnjeg odgojitelja i u sjemeništu i u bogosloviji fra Zvonimira Brusača, u novicijatu fra Jose Živkovića, i u posljednjim danima bogoslovije i već na putu ka ređenju fra Marka Neretljaka. Svatko od njih je u odgoj unosio i vlastite crte osobnosti, a to je bilo ono što nas je izgrađivalo za cjelovitost u djelovanju i u redovničkom i u svećeničkom životu“.

Oblačenje redovničkoga odijela u Krku 2013.

Susret europskih trećoredskih novaka u Rimu 2014.

Novaci s učiteljem fra Josom Živkovićem i provincijalom fra Nikom Barunom

S nestrpljenjem se očekivalo dobivanje ono ‘fra’. „Oblačenje redovničkog odijela i uvođenje u redovnički život bilo je u Krku 2013. godine. S time je započeo novicijat u kojem se izbliže ulazi u samostan i promatra redovnički način života. Na kraju godine novicijata polažu se i prvi zavjeti. Obred oblačenja redovničkog odijela bio mi je dojmljiv. Prije toga bio sam pet godina u formaciji, u gimnaziji, započeo sam prvu godinu studija, i nakon vremena težnje da se postane tim ‘fra’ to se konačno ispunilo. To je u čovjeka unijelo jednu novu snagu i novi polet.“

Polaganje privremenih zavjeta u Krku 2014.

S obitelji i rodbinom nakon polaganja privremenih zavjeta

Nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta u kući novicijata u Krku fra Mirko je svečane zavjeta položio u samostanu na Ksaveru. „Svoje svečane zavjete, koje sam položio za cijeli život imao sam na Ksaveru 2019. godine. Tada sam bio u bogosloviji. U nas franjevaca su tri klasična redovnička zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće. To su oni Gospodnji evanđeoski savjeti koji pomažu u oblikovanju života da osoba bude potpuno predana u širenju Božjega kraljevstva i smatram da je to jedna temeljna matrica iz koje trebamo iščitavati značenje redovničkih zavjeta. Mi smo redovnici, kako nas uči Drugi vatikanski koncil, na poseban način pozvani biti znakom Božjega kraljevstva i ta ne navezanost na određene ovozemne stvarnosti koja se očituje kroz ta tri zavjeta jest samo ono što tu našu znakovitost čini još autentičnijom i istinitijom“.

Svečani zavjeti, Zagreb, 2019.

S obitelji i rodbinom na polaganju svečanih redovničkih zavjeta

Svećeničko ređenje i mlada misa u uvjetima korona krize

Fra Mirkovo svećeničko ređenje i mlada misa bili su u uvjetima pandemije koronavirusa. „Svećeničko ređenje bilo je specifično na području Zagrebačke nadbiskupije. Kako je u potresu, koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka 2020., bila oštećena zagrebačka katedrala ređenje je bilo u Nacionalnom marijanskom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Bili su to dani neizvjesnosti. Trebalo je biti zakazano svećeničko ređenje početkom mjeseca lipnja, pa je odgođeno, ali je došla odluka da će biti 20. lipnja u Mariji Bistrici. Danas sam ponosan na to specifično svećeničko ređenje u povijesti zagrebačke Crkve, koje je možda na neki način bilo i znakovito, kao jedan znak vremena koje pokazuje da ulazimo u nove uvjete našega djelovanja, da Crkva ulazi u novu fazu svojega života i evangelizacije. Mislim da ćemo jednoga dana moći iščitati to ređenje kao jedan prijelomni trenutak“.

Roditeljski blagoslov i dolazak procesije od roditeljske kuće do crkve

Veliki izazov bilo je organiziranje mladomisničkog slavlja. „Organizacija mlade mise u Tolisi bila je izazovna ponajprije jer je specifičnost toga kraja da mladomisničko slavlje priprema i odaziva se cijela župa. Tako na mladomisničkim slavljima zna biti i po nekoliko tisuća vjernika i to se smatra normalnim. Nakon toga je uobičajeno da svi oni koji su bili dionici euharistijskoga slavlja budu kasnije dionici mladomisničkoga ručka koji se organizira pokraj velike župne i samostanske crkve u Tolisi. Izazov je bio kako sada jednu tradiciju prilagoditi uvjetima pandemije koronavirusa. Bogu hvala da je u mjesecu kolovozu kada sam imao mladu misu bila vrlo povoljna epidemiološka situacija. To je rezultiralo i time da se slavlje, ne u tradicionalnom, ali ipak u jednom širem obliku moglo održati. Danas kada gledam na slavlje mogu reći da, Bogu hvala, nije proizašlo nikakvih posljedica jer nije bilo širenja koronavirusa. Božja milost je tu doprinijela da se ta lijepa tradicija mladomisničkih slavlja u Tolisi ostvari i nastavi.“

Mlada misa

„Povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva“

Fra Mirko je svoj svećenički hod započeo geslom „Povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva“. „Taj mi je citat bio poseban jer mi se čini znakovitim danas kada živimo u vremenu za koje mnogi kažu da se nikada nije toliko o ljubavi govorilo, a da je nikada nije manje bilo. Ili, pak, da je taj pojam toliko ispražnjen da gotovo više i ne znamo što je ljubav pa onda sve stavimo pod nazivnik ljubavi. Misao mi je bila traženje autentične ljubavi, ljubavi koja se očituje prema stvoritelju i prema njegovu stvorenju. Drugi dio citata da je sveza savršenstva smatrao sam da ga je bitno izabrati jer živimo u vremenu koje je obilježeno različitim podijeljenostima. One sa ponekad, nažalost, očituju i u samoj našoj zajednici vjernika i u Božjoj Crkvi. Smatram da je bitno sada raditi na tom jedinstvu da doista budemo jedan narod Božji“.

S mladomisničkim kumom Ivicom Živkocićem, s roditeljima ocem Marijanom i majkom Damicom te s braćom Marijom, Tomislavom i Dariom

Ponosan na tradiciju franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Mirko je dao da njegovo mladomisničko geslo glagoljicom i na starom crkvenoslavenskom jeziku bude napisano iza glavnoga stola. „Neki su se tada prvi put susreli s glagoljicom. Kao što znamo, glagoljaški kler bio je vezan uz hrvatske priobalne krajeve. Hrvatski crkvenoslavenski jezik i glagoljaško pismo pripadaju u bitna obilježja povijesti moje redovničke zajednice. Mi smo jedina redovnička zajednica koja je od svojih samih početaka pa sve do liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila liturgiju slavila isključivo hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom i iz knjiga pisanih najprije glagoljskim pismom, a potom od 1927. latiničnim pismom. Ta glagoljaška tradicija čini doista jedan bitni element identiteta i karizme franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj. Za moj rodni kraj to je bilo zanimljivo jer su mnogi tada prvi puta vidjeli to glagoljsko pismo i čudili su se što to stoji i što piše. Ali, na kraju mogu reći da sam doživio vrlo pozitivne reakcije jer su svi kasnije rekli da je to nešto što je bilo jako lijepo. I, doista, ta naša hrvatska uglata glagoljica je estetski jako lijepo pismo koje se može upotrijebiti za puno stvari i pokazuje ljepotu i naše prošlosti i našega jezika.“

Budi se interes za učenjem glagoljice

U sklopu njegovanja svoje baštine trećoreci obilježavaju Dan glagoljice, a može se čak i naučiti pisanje glagoljice. „Interes za učenjem glagoljice itekako postoji, posebice dok sam bio na Ksaveru gdje se nalazi i naša velika glagoljska zbirka imao sam priliku sudjelovati u tome. Mnogi učenici iz osnovnih i srednjih škola dolazili su da im predstavimo naše glagoljske knjige i da ih naučimo nekim osnovama pisanja glagoljice. Sada također u Belišću gdje trenutno djelujem s ministrantima učim pisanje glagoljice. Posebno bih istaknuo da je 22. veljače 2020. godine povodom Dana glagoljice u samostanu na Ksaveru bilo organizirano jedno predavanje i predstavljanje najznačajnijih glagoljskih spomenika koje čuvamo. Na naše iznenađenje dvorana je tada bila prepuna. Tako da možemo reći kako se danas u Hrvatskoj i među mladima i među starijima, i na području znanosti gdje je uvijek postojao interes, i na nekom širem području – čak do marketinškoga, budi zanimanje za glagoljicom i postaje nam sve zanimljivije to naše staro hrvatsko i naše staro slavensko pismo“.

Kateheze o liturgiji za odrasle na Ksaveru 2018./19.

Pastoral u okolnostima pandemije korona virusa

Fra Mirko je trenutno na službi župnog vikara u Belišću. Ističe da pastoral u okolnostima pandemije koronavirusa zahtijeva kreativnost. „Nalazim se u pastoralnom djelovanju gdje mnoge stvari moramo napraviti ‘ab ovo’ – od početka ih osmisliti. Rekao bih da život župe u Belišću funkcionira redovito, koliko se taj pojam ‘redovito’ može primijeniti na trenutne okolnosti. Riječ je o jednoj vrlo zanimljivoj župi koja je nastala prije pedesetak godina, u jeku obnove Drugog vatikanskog koncila i od početka je građena na tim koncilskim principima. Također, Belišće kao naselje nije neko staro slavonsko naselje koje bi imalo svoju dugu crkvenu tradiciju. Riječ je o radničkom naselju u kojem su fratri svojim dolaskom imali priliku od početka oblikovati župu. Danas se vide plodovi velikoga rada mnogih fratara. Kroz ovo razdoblje imamo kateheze za sve uzraste, zajednica se prema mogućnostima okuplja na euharistijska slavlja i smatra da doista radimo ono što u ovom trenutku možemo napraviti”.

S framašima na Ksaveru 2018.

Kako je i sam prebolio koronu fra Mirko naglašava da suosjeća sa svim bolesnicima koji su zbog toga stanja izolirani. U takvim trenucima jako su važni znakovi blizine. „Moram priznati da su nas jako dirnuli znakovi blizine vjerničkoga puka, od poruka koje su pristizale svakoga dana do vrećica s namirnicama i darovima koje smo nalazili na vratima samostana. Sve to pokazuje da kler s narodom moraju i trebaju biti jedni drugima potpora i u ovim teškim vremenima i da samo tako možemo nastaviti hod Crkve u ovome vremenu”.

Kao jedan od onih koji je sudjelovao u nastanku nove mrežne stranice Provincije fra Mirko ističe da su u aktualnom trenutku, kada je ograničen izravni kontakt, od velike pomoći mediji – poput interneta, koji mogu poslužiti za prenošenje poruke, jer je prisutnost Crkve, prisutnost redovničkih zajednica u medijima danas bitno sredstvo evangelizacije.

U staračkom domu na Ksaveru