U duhu svoga svećeničkog gesla „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ don Ranko Papić djeluje kao župnik u župi sv. Katarine, djevice i mučenice, u Novalji. Rodom iz Krka, odrastao je u blizini krčke katedrale i samostana benediktinki. „Moje djetinjstvo obilježilo je duhovno ozračje blizine katedrale u Krku i samostana benediktinki, koji je bio blizu rodne kuće, te duhovna tradicija. Na moje odrastanje utjecale su i obiteljske prilike. Bilo je to vrijeme Domovinskoga rata, a moj otac je bio branitelj, pa su bile i određene posljedice nakon svega toga. Obiteljsko ozračje bilo je malo drugačije, nije bilo tipično katoličko, ali sigurno da su takve okolnosti bile Bogu potrebite da me privuče k sebi. Ne mogu reći da je moje djetinjstvo bilo tipično, ali zahvalan sam dragom Bogu na svemu onome što mi je tih godina podario. S ovim odmakom godina mogu primijetiti da me s određenim ciljem formirao“.

Ministrant

Iskra zvanja bila je prisutna kroz don Rankovo djetinjstvo. Prisjeća se da je kao dijete, dolaskom vjeronauka u škole početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, na jednom satu nacrtao sebe kao svećenika. „Vjerujem da, kada nas je vjeroučiteljica pitala da nacrtamo što želimo biti u budućnosti, svoju sliku kao svećenika nisam baš previše razumio. Uvijek sam bio emocionalno osjetljiv na druge i nekako sam se gledao u odnosu s ljudima, u radu s ljudima. Gospodin je to poslije izgrađivao na svoj način i doveo do svećeničkog poziva“.

Intenzivnija promišljanja o svećeničkom pozivu bila su prisutna tijekom srednjoškolskog obrazovanja u Građevinskoj školi u Rijeci. „Srednja škola je bila konkretnije razdoblje promišljanja i preispitivanja sebe iznutra – je li taj poziv za mene. Susreti za mlade, molitvena zajednica, duhovne obnove,… sve je to potpomagalo u sazrijevanju odluke. I, oduvijek sam imao želju služiti, ministrirati na oltaru, pa se sve to nekako konkretiziralo tih godina. Tada sam prvi puta jasno izrekao svoju želju župniku, i od tada me on na jedan specifičniji način vodio i usmjeravao. Dopuštao je da ta odluka u meni sazrijeva, na jedan mudar i duhovan način i na tome sam mu zahvalan“.

Odlukom o svećeništvu don Rankovi prijatelji nisu bili iznenađeni, oni su je nekako predosjećali, ali roditelji su bili dovedeni pred gotov čin. „Roditeljima, više majci, vjerujem da je moja odluka bila šok, ali više u smislu što će biti ako odustanem. Danas mi je majka najveća potpora, ona živi samnom. Bogu sam zahvalan što nije bilo nikakvih protivljenja i odgovaranja, već puno dobrih stvari odvijalo se upravo na jedan tihi način preko tog mog odaziva na Božji poziv“. Pri odlučivanju za svećeništvo uzor je vidio u svome župniku, koji je u rodnoj župi djelovao dvadesetak godina i koji ga je pratio od krštenja do svećeništva. Njegov primjer nesebičnosti, duhovnosti, rada s djecom i mladima ostavilo je na don Ranku veliki trag.

Đakonsko ređenje

„Ne mogu reći da se u svome pozivu i svakodnevnom životu opterećujem, volim se uvijek prepustiti poticajima duha da me Bog u određenom trenutku potakne i nadahne. Stvarno nastojim sebe staviti u drugi plan, a ne da moji planovi budu ispred Božjih. U svome srcu osjećam da je do dana današnjeg to tako dobro. Normalno da Bog tu traži i moju zauzetost i angažman. Bez toga ne ide. Ali ovako da imam neke svoje ciljeve i opterećenja, ne. Uvijek nastojim to nekako u molitvi i sabranosti s Bogom dogovoriti“, rekao je don Ranko.

Svećeničko ređenje

Svećeničku formaciju započinje 2002. godine kada ga je tadašnji krčki biskup Valter Župan poslao u Rijeku na bogosloviju. Nakon dvije godine formaciju nastavlja u bogosloviji u Rimu. „Bilo je to odlučujuće razdoblje koje je ostavilo jedan temeljni trag na mene u odrastanju, formiranju, širenju slike o tome tko je Crkva, i na kraju krajeva i buđenju ljubavi prema Crkvi upravo u toj različitosti u kojoj se vidi neizmjerno bogatstvo – Božje lice kroz mnoga lica. U bogosloviji nas je bilo 130. Najveća zajednica je bila ona talijanska, ali bilo je kandidata od Dominikanske Republike, Haitija, pa do Ukraine. Što s bogoslovije, a što s fakulteta, nosim predivna iskustva“.

Svećeničko ređenje

Uz molitvu, vođen mišlju ‘neka bude Gospodine po tvojem’ don Ranko je stigao do đakonskog ređenja koje je bilo u Lateranskoj bazilici 3. Studenog 2007. godine. Zareditelj je bio kardinal Camillo Ruini. „Mislim da su svima ti trenuci primanja svetoga reda izrazito snažni. Kada ste izvan svoje domovine, daleko od svoga naroda, i kada vidite svoje kako vam dolaze biti podrška i potpora, to je neopisivo. U tome trenutku, dok smo bili okupljeni iz svih dijelova svijeta, svjestan si da ti se život mijenja. Sa svim tim emocionalnim i duhovnim poticajima to je doživljaj, iskustvo, koje te obilježi za cijeli život”.

Uz don Rankovo svećeničko ređenje vezana je i jedna zanimljivost. Naime, ređen je sam jer je trebao čekati da navrši svoj 24. rođendan. „Dok su moji kolege ređeni u lipnju, ja sam morao čekati do 7. rujna. Radilo se o tri dana koji su me dijelili od rođendana. Nekako mi je sve u životu išlo na neobičan način – ranije sam krenuo u školu, maturirao sam prije osamnaestog rođendana, zatim diploma, za đakonsko ređenje nije bilo poteškoća, ali za svećeničko ređenje postoje određena pravila i kako nisam imao navršenih 24 godine biskup je odlučio da će mene rediti 7. Rujna. Tako da sam gledao svoje prijatelje na ređenju, a vrijeme od njihova do moga ređenja prošlo je u đakonskom praktikumu u Velom Lošinju, zatim sam bio u kampu s djecom i mladima i onda sam imao malo vremena slobodnog da se sve pripremi za ređenje“.

Svećeničko ređenje

Sa svećeničkog ređenja don Ranko nosi posebno u srcu trenutak prostracije. „Uvijek me i prije za vrijeme bogoslovije, dok sam promatrao ređenja svojih prijatelja, taj trenutak prostracije posebno privlačio. Tako da sam mu se izrazito radovao. I dan danas mi je ostao urezan u srcu. Imao sam tu potrebu prostracije, leći i predati se u potpunosti Gospodinu. Za to vrijeme pjevaju se litanije Svih svetih, i to mi je bilo posebno. Mlada misa bila je na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna. Evo, sve je nekako znakovito – ređenje je bilo na sv. Marka Križevčanina, mučenika, mlada misa na Uzvišenje sv. Križa, a za svećeničko geslo uzeo sam riječi: „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“. Odrastao sam pod slikom Srca Isusova u krčkoj katedrali, često smo tu imali molitvene susrete mladih, i uvijek me i danas Srce Isusovo na poseban način nadahnjuje i prati. Mogu reći da to odražava moj život i poslanje, u Njegovu srcu se svaki svećenik mora pronaći“.

Mladomisnik

Don Ranko je zahvalan Bogu što mu je darovao zajednicu vjernika u Novalji. Naime, uz tu zajednicu formira se i raste, kako kao mladi svećenik kojemu je bila dodijeljena prva služba župnoga vikara u toj župi, tako i danas kao župnik. Prisjećajući se svoje prve svećeničke službe ističe kako se tih dana sjeća s posebnom radošću. „Bilo je to nakon moga povratka iz Rima. Bio sam radostan i željan, nakon svih tih godina formacije i studija, vidjeti kako to funkcionira u praksi. Uvijek je tu bila prisutna radost u svemu, a i dan danas, koja nosi, potiče i stvara. Sjećam se tih prvih koraka, trebalo je malo i ljudima da se naviknu i da me prihvate tako mladoga s 24 godine u ulozi svećenika. Opet, i za mene su to bili prvi koraci u novom zvanju. Bilo je izazovno, ali i lijepo“.

Kako su prvi koraci u svećeništvu jako bitni za jedan poziv don Ranko ističe da je Bogu zahvalan što ga je poslao u predivnu zajednicu.

S hodočašća

„Ovdje ljudi drže do svećenika. I sretan sam što me je Bog njima poslao jer su me i oni formirali, kako u tim prvim danima kao župnoga vikara, tako i danas kao župnika. Ovdje sam kao župni vikar djelovao šest godina, a nakon dvogodišnjih izbivanja i drugih službi, vratio sam se kao župnik. Bio je to izazov za mene, ali i olakšanje jer sam poznavao zajednicu. U svakom slučaju, jedno predivno iskustvo koje i dan danas traje“.

Procesija u župi

Don Ranko je aktivan u priređivanju duhovnih obnova, što u ljetnim mjesecima dobro dođe i turistima koji se zateknu u Novalji. Rado organizira hodočašća za svoje župljane, jer kako ističe „ljudi su u današnjem vremenu željni zajedništva i potrebiti duhovnoga života, i vrlo rado se odazivaju“. Ovaj svećenik koji izrazito voli liturgiju, i u slobodno vrijeme crtanje, zaključno ističe: „Trudim se u svome svakodnevnom životu u onom malom, skromnom, svakodnevnom, dati sebe, a opet i primiti Gospodina koji nam na tih, ponizan način progovara preko svih ljudi i susreta“.