Desetljeća življenja svećeničkog poziva svjedoče da nema nemogućeg za onoga tko preda Gospodinu svoj život. To potvrđuje umirovljeni svećenik Dubrovačke biskupije don Ivo Đanović kojega je odrastanje u teško vrijeme Drugoga svjetskog rata ojačalo za ‘plivanje protiv struje’ – za ustrajnost na putu svećeničkog poziva u teška vremena komunističkog režima.

Euharistijsko slavlje u Trstenom, 2015. godina.

Rođen je u Visočanima u župi Smokovljani, 5. prosinca 1937. godine, a u danima Drugoga svjetskog rata od nevolja nije bila pošteđena njegova obitelj. „Za vrijeme rata imao sam teških iskustava. Moj pokojni otac i djed bili su uhićeni od Nijemaca i odvedeni u logor. Na sreću nisu stigli do nekog logora jer su kod Zagreba završili u razmjeni. Pamtim i žestoku bitku kada su partizani dolazili, a njemačka vojska se povlačila kroz Primorje. Nijemci su bombardirali selo i tada je poginuo moj stariji brat Božo, koji je imao devet godina. U to vrijeme neizvjesnosti kada o ocu i djedu nismo ništa znali majka se sama brinula za četvero djece. A prije toga, kada je pala Italija 1943. u selo je došla njemačka vojska i razmjestila se po kućama. U našoj je kući spavalo 10 vojnika. Bili su korektni prema nama i davali su nam hranu. Čekali su da što prije rat završi i da odu. A, kada su došli partizani krenuli s plijenjenjem imovine, i bilo je jako teško.”

Naklonost prema svećeništvu prisutna u ranom djetinjstvu

Osnovnu školu završio je u Smokovljanima. Početak samog školovanja bio je, kako ističe, dosta neobičan. „Škola je bila zauzeta od njemačkih vojnika. Učiteljica Jelka Lepeš imala je nastavu u svojoj kući i u dvorištu za onu djecu koja su dolazila. Kada je bilo nekakvo nevrijeme nastavu smo imali u štali ili mlinici. Kada je završio rat prvi je razred trajao od svibnja do srpnja.”

Don Ivo je odrastajući pokazivao naklonost prema svećeništvu. „Kao dijete sam želio činiti i govoriti kao što sam to vidio kod našeg svećenika. Igrajući se imali smo mise. Uvijek sam ja bio svećenik, a ostali su bili puk. Umjesto hostije, kruha, kamenčići su nam bili hostije. Umjesto misnoga ruha stavio bih neki stari ogrtač ili vreću.”

Zlatna misa, 2013. godine.

U klasičnu gimnaziju krenuo je u rujnu 1949. godine, ali je nastava trajala samo do polugodišta. „Zbog nekih propisa učenici su bili rastjerani i ja sam bio izvan Dubrovnika nekih mjesec dana. Tada sam se upisao u sedmogodišnju školu u Stonu. Onda sam dobio obavijest da se mogu vratiti u sjemenište. Vratio sam se i završio prvi razred. Slično se dogodilo dok sam bio u trećem razredu. Opet su nas rastjerali. Bilo je to vrijeme napada na Crkvu kada se izvikivalo ‘Dolje Papa! Dolje Rim!”. Tada je pokojni don Pavo Poša bio mučen, na smrt prebijen, jer je umjesto biskupa pregovarao da se sjemenište ne zatvara. Sjećam se da su jedne noći došli učenici iz škole u privredi i porazbijali su nam prozore u sklopu demonstracija protiv Italije i protiv Crkve.”

Kao zanimljivost ističe da mu je odlazak u vojsku bio maturalno putovanje. Naime, poziv za vojsku dobio je na polugodištu osmoga razreda. Uprava sjemeništa dopustila je da može maturirati, a sljedećega dana otišao je u vojsku. Vojni rok je odslužio u vojarnama po Srbiji, a po povratku je uslijedio studij u Zagrebu. „Iz vojske sam došao u veljači 1959. godine. Javio sam se biskupu Butorcu da sam spreman za bogosloviju. Kako je bogoslovija u Splitu tada bila zatvorena, po kazni, od državnih vlasti bogoslovi su išli u Zagreb. Tako sam i ja u Zagrebu završio svih šest godina studija.”

Imao sam tešku dužnost zvonjavom zvona katedrale objaviti smrt kardinala Stepinca

Don Ivo je jedan od četiri osobe koje su 10. veljače 1960. godine zvonjavom zvona na zagrebačkoj katedrali objavile hrvatskom narodu i cijelom svijetu da je preminuo zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. „Smrt je trebalo najaviti najvećim zvonom katedrale. Kako je to bilo teško zvono s kojim ne može zvoniti jedna osoba nas četvorica pošli smo u katedralu. Imali smo tu tešku dužnost zvonjavom zvona objaviti ‘urbi et orbi’ da je najveći sin hrvatskoga naroda iz suzne doline prešao u rajsku slavu. Teško je opisati osjećaje. Osjećao sam se kao što se osjećao cijeli hrvatski narod kod smrti voljene osobe. Kardinal Stepinac nije bio samo voljena osoba, nego najvoljenija osoba. Ostati bez njega, rastati se s njime, bilo je jako teško. S druge strane osjećao se ponos što smo imali tako velikoga sina.”

Iako je tadašnja vlast učinila sve da spriječi dolazak ljudi u Zagreb na Stepinčev sprovod, katedrala je, svjedoči don Ivo, bila prepuna. „Kao su njegovi posmrtni ostaci stigli u katedralu prolomio se krik ‘evo sveca mučenika’ koji se s Kaptola mogao čuti na vrh Zagrebačke gore. Bio sam među pjevačima na balaturu katedrale i mogao sam lijepo vidjeti kako je katedrala izgledala prepuna. Ni koštice u naru nisu bile tako nabijene i složene kao što su bili ljudi u katedrali. Visili su po stupovima, penjali su se po ispovjedaonicama, gurali su se po klupama da se svako malo moglo čuti kako puca daska pod teretom. Bilo je nepregledno mnoštvo ljudi. Iako su toga jutra svi prigradski autobusi i vlakovi došli u Zagreb prazni okupilo se silno mnoštvo svijeta”.

Svećeničko ređenje

Za svećenika je ređen u Dubrovniku 1. prosinca 1963. godine u kućnoj kapeli biskupa Butorca, na istom mjestu gdje je 1947. primio sakrament svete potvrde. „Kako sam posebno vezan uz biskupsku palaču bilo mi je jako žao kada je stradala u potresu i kada je biskup izašao iz grada. Ohrabrio sam se prigodom posvete biskupa Želimira Puljića kazati da je želja naroda da se palača obnovi i da bi se biskup trebao vratiti u grad, i da bi se katedrala trebala obnoviti.”

Proslava zlatne mise.

“Pop je kriv tamo gdje komunizam ne uspijeva”

Prva župnička služba odvela je don Ivu u župu sv. Srđa u Pridvorju u Konavlima, u kojoj je proveo nepunih 13 godina. „Bilo je to pokoncilsko vrijeme kada je trebalo uvoditi liturgijske promjene. To je malo teže išlo. Do tada se po seoskim župama vjeronauk držao samo za prvu pričest i za krizmu. Uveo sam stalni vjeronauk. Nije uvijek išlo lako. Trebalo je raditi i na obnovi crkve, mijenjati prozore i klupe. U svakoj župi gdje sam bio najprije sam nastojao učiniti nešto u crkvi, a zatim u župnoj kući. Župna zajednica bila je uređena, nije bilo divljih brakova, djeca su bila krštena i primala su sakramente. U mjestu nije bilo komunista ali to je smetalo onima izvana pa su rekli da je pop kriv tamo gdje komunizam ne uspijeva. Zato sam doživio neugodne stvari. Jednom je provaljeno u crkvu, obeščašćeno je svetohranište, hostije su bile prosute po oltaru, a drugi put su bila razbijena stakla na župnoj kući i ubačen je otrov u gušternu, bila je otrovana voda.”

Iz pridvorske župe don Ivo odlazi u župu sv. Josipa u Vala Luci na Korčuli gdje je djelovao devet godina. „Dolazak iz Pridvorja u Vela Luku bio je velika razlika. Tu je komunizam bio jak. Trebalo se je snaći u tim prilikama i neprilikama. Nedjeljni pohod mise bio je jako slab. Sprovodi su bili jako česti pa sam iskoristio priliku i nastojao sam svaki sprovod obaviti s misom. Bila je to prigoda da malo po malo upoznajem ljude, a i oni mene. Vidjeli su da govorim suvislo i da govorim stvari koje su prihvatljive, nikoga ne vrijeđaju i svakoga potiču na dobro. Doznao sam da se o mojim propovijedima raspravljalo u poduzećima, kao i među komunistima. Jedni su govorili da je novi župnik drugačiji od prethodnog, da je dobar, a drugi su rekli da ne pop ne može biti dobar. Dogodilo se i to da je izbio veliki požar u čije sam se gašenje i ja uključio. To je mještanima više značilo nego sav moj govor. Od tada se počeo povećavati broj ljudi u crkvi”.

1600 Proslava sv. Vida u Trstenom.

Zahvalan bl. Stepincu što nije nastradao u Domovinskom ratu

Don Ivo otkriva da se molio blaženom Stepincu i prije nego što je bio uzdignut na čast oltara. Njemu je zahvalan što nije nastradao za vrijeme Domovinskog rata koji ga je zatekao u župama Majkovo i Trsteno. „Ratna stradanja izbjegao sam, vjerojatno zahvaljujući kardinalu Alojziju Stepincu. Opći napad na dubrovačko područje započeo je 1. listopada, a ja sam taj dan vozio svoje roditelje u Visočane koji su željeli biti nazočni kod berbe. Vratio sam se u Majkove jer je sljedeći dan bila zakazana misa. Obavio sam misu s namjerom da ostanem u Majkovima. Međutim, predvečer je naišao moj brat i zamolio me da ga odvezem u Visočane jer drugog prijevoznog sredstva nije bilo. Odvezao sam brata u Visočane i prenoćio, a kako su sljedeći dan četnici ušli u Slano više se nisam mogao vratiti u Majkove. Kao izbjeglica proveo sam osam mjeseci u Vela Luci. Za vrijeme okupacije Majkova nekoliko ljudi bilo je uhićeno i odvedeno u Bileću na ispitivanje. Svakoga od njih pitali su gdje im je pop i prijetili su da će popa ubiti kada dođu do njega. Zahvaljujući Bogu slučajno sam se našao izvan Majkova i nisu me uhvatili. Da su me uhvatili vjerojatno bi me ubili jer su smatrali da je pop jednako ustaša. A i prije okupacije dobivao sam telefonske pozive s prijetnjama.”

Devetnaest godina djelovanja u Trstenom bilo je obilježeno i poratnom obnovom u Makovima gdje je bilo sve porušeno i popaljeno. „Puno sam vremena trošio na obnovu jer je u Makovima bilo pet porušenih crkava. Sve se obnovilo uz pomoć vjernika i majkovskih iseljenika. Bio sam zauzet i pastoralno. Imao sam vjeronauk u dvije škole, u Trstenom i u Orašcu.” Don Ivo je djelujući u Trstenom zavrešio aktivnu svećeničku službu. Ističe da ga je u svećeničkom radu najviše ispunjavao rad s djecom. Brojni pamte njegove propovijedi. On, pak, ističe da je nastojao da mu propovijedi budu razumljive i poučne. Nije želio pisati nikakve knjige jer je želio izgovorenim riječima pisati u srca ljudi.