Nedavno sam u parku sa suprugom i sinom svjedočio jednoj od tužnijih scena u posljednje vrijeme, prenosi Sam Guzman s portala Catholic Gentleman. Dječačić, oko pet ili šest godina, bio je u parku sa svojim ocem. Obično bi to prekrasna priča, ali nije bila. Tragedija je bila u tome što, iako su bili zajedno u parku, nisu provodili vrijeme jedno s drugim. Tata je bio zadubljen u telefon ignorirajući svoje dijete. Što god je pokušao učiniti, ovaj dječačić nije mogao privući očevu pažnju. Skočio je gore-dolje vičući “Tata, tata, pogledaj me!”.  Popeo se na tobogan, spustio, jurio u krugovima cijelo vrijeme nadajući se da bi mogao pridobiti očevu pažnju, ali otac ne bi podigao pogled sa svog uređaja. Odgovorio bi samo rastresenim gunđanjem.

Konačno, potišten i tužan, dječak je sam sjeo na ljuljačku. Nije se ljuljao, samo je sjedio. Njegovu radost i entuzijazam ugasila je nepažnja oca, za čijom je pažnjom očito jako žudio. Nema sumnje, njegovo djetinje srce rastužila je i ranila njegova nevažnost u usporedbi s mobitelom kojemu je otac pridao toliku pažnju. Ovaj je otac možda imao svojih razloga zbog kojih je bio zaokupljen, ali teško mi je shvatiti što bi to moglo biti zanimljivije ili važnije od njegovog djeteta željnog očeve pažnje. Možda je mogao na tren odložiti mobitel i objasniti djetetu da će začas doći, ako je doista bio u hitnoj situaciji ili nečemu što je zahtijevalo njegovu pažnju. Dječak se jednostavno želio igrati sa svojim tatom.

Foto: Pexels

Biti otac, posebno onaj koji uživa u očinstvu trenutno u društvu znači biti pobunjenik. Zašto to kažem? Zato jer će muškarci s entuzijazmom obavljati stvari poput posla, karijere, sporta, televizije ili internetske komunikacije nego posvetiti se igri i boravku s djetetom.

Ne mogu imenovati ništa što mi pruža više zadovoljstva od toga što sam otac i to ne kao sekundarni već primarni poziv. Biti otac ne bi trebao biti dodatak vašem životu već bi očinstvo trebao biti vaš život.

Ulaganje svog vremena i snage u jednu živu dušu – ljudsku osobu kao što je vaše dijete posjeduje beskrajnu vrijednost. Statistički podaci potpuno su jasno stavilo do znanja da ne postoji zamjena za očevu prisutnost u domu. Većini nije potrebna statistika. Iskustvom znamo jesmo li imali pažljivog oca punog ljubavi ili dalekog, odsutnog oca. Očevi, provodite vrijeme sa svojom djecom. Izazivam vas, ne zapravo, molim vas! Činite to! Naučite njihove simpatije i antipatije, njihove strast i njihove ljubavi. Nikada ne odbijajte svoju djecu sebičnošću ili rastresenošću  kada nastoje uspostaviti vezu s vama.

Foto: Gustavo Fring / Pexels

Uložite sebe u njih i njegujte njihove jedinstvene darove. Obvežite se u svom srcu da nikada više nećete biti očevi koji više pažnje posvećuje mobitelu – bezvrijednom komadu nežive materije nego svome vlastitom djetetu.

Nikada ne zaboravite da je dijete nježna i krhka osoba kojoj se lako može naštetiti i njihove rane teže se liječe. Dijete, ta duša puna nevinosti i ljubavi svojim otvorenim srcem očekuje mnogo pažnje i ljubavi zauzvrat. Znajte dobro da možete slomiti ovo srce oštrom riječju, pogledom pa čak i svojom odsutnošću, poput ovog oca koji je buljio u vlastiti telefon.

Vaša će djeca primiti na znanje ono što vi smatrate važnijim od njih.

Ova će se tuga duboko ukorijeniti i mogla bi roditi ružnim plodom pobune i ogorčenja u kasnijim godinama. Gorčina nezainteresiranog oca može ostaviti ožiljke tijekom cijelog života. To nikako ne znači da svaku ranu koju odrasla osoba nosi u sebi nanosi otac, ali treba naglasiti da očev utjecaj na dijete dublji nego što mnogi shvaćaju.

Naravno, kada se djetetu ili više njih daje puno pažnje to bi moglo biti teško i u određenom smislu predstavlja žrtvu. Ponekad će vas iscrpiti, ali vas nikada neće učiniti nesretnima. Nijedan materijalni dar ne može zamijeniti očevu pažnju i ljubav koju daje svome djetetu, a ono što biste mogli dobiti zauzvrat bit će nagrada toliko velika da će sve žrtve, trud i iscrpljenost u usporedbi s njom izgledati beznačajno.