Facebook stranica kreirana u čast i sjećanje profesora Tomislava Ivančića objavila je njegovo promišljanje o Božjem stvaranju čovjeka i njegovu traganju za Božjom voljom kako bi mogao izvršiti svoje poslanje. Objavu prenosimo u cijelosti.

Tražim svoj izvor, Gdje su počeci mojih dana? U čijim je mislima bio izatkan moj život? Tražim čas svojega rođenja. Moram saznati tko sam i tko me po prvi puta nazvao imenom. Kome to mogu punim srcem viknuti: Ti si otac moj? Pitam sunce: »Tko je otac tvoj? Pitam ptice: »Tko vas je iznio u naše prostore? Obraćam se dalekom moru: »Tko te je stavio u široke prostore da miruješ i bučiš, da se smiješiš i da čuvaš tajne u svojim dubinama? Pitam svemirske prostore iznad mene: »Gdje vam je kraj i gdje su vam počeci?

Ulazim u svoje srce i u svaki njegov kucaj stavljam pitanje: »Tko te pokrenuo i poslao k meni da oživljavaš moje dane?

Pitam dubine zemlje: »Znate li za tajne svoga početka?« Pitam snježne vrhunce i sagibam se nad rijeke i doline i žedan saznanja ih pitam: »Izgovorite mi tajnu svoga početka!« Gledam rascvjetane voćke, zazelenjele poljane, šume kako se bude u proljeće i pitam ih tko ih to budi i tko to diše u njihovim srcima. Zapažam cvijet na svome stolu i pitam ga: Čiji si mi glasnik i tko te poslao k meni?

Ulazim u svoje srce i u svaki njegov kucaj stavljam pitanje: »Tko te pokrenuo i poslao k meni da oživljavaš moje dane? Ulazim u svoje misli i postavljam im isto pitanje, tko mi ih je darovao da budu moje misli.

Odasvud kao more glasova i glasnika osjećam kako mi dolaze i svi isto odgovaraju: »On je naš početak. On nas je zamislio i on je pokrenuo naše živote da kao rijeka teku kroz vrijeme i prostor. On, Bog naš.«

Ne, nismo mi izvor tvog života. I mi sami znamo da iza nas je onaj tko je Otac tvoj i naš

Tko sam ja? Čijeg izvora sam ja rijeka? Tražim odgovor u sebi. Ulazim u misaone prostore u sebi, prolazim kroz svoju maštu, ulazim u srž svoga bića, u svoje vlastito carstvo i tražim u njemu izvor, pitam za onoga tko je projektirao mene. Tražim vlastitog oca i vlastitu majku. Dolazim pred svoje roditelje i tražim da mi odgonetnu moju zagonetku. “Reci mi, majko, jesi li znala da ćeš baš mene roditi? Reci mi oče, jesi li me ti stvarao i baš ovakvog zamislio i htio?” Začuđeno mi odgovaraju: “Mi smo samo izvršitelji prirodnog zakona. Netko te je drugi donio k nama. Ne, nismo mi izvor tvog života. I mi sami znamo da iza nas je onaj tko je Otac tvoj i naš.”

Javljam ti se, Oče, evo me, reci mi što hoćeš da učinim ovdje prije nego što se vratim k tebi

Oče naš! S dna ovih zemaljskih putova podižem prema tebi glavu i s uvjerenjem ti kažem: Evo me, Oče. Sad shvaćam, ti si htio da ja postojim. Ti si mi darovao moje dane, ljude oko mene, tijelo i sposobnosti. Poslao si me u svijet. Javljam ti se, Oče, evo me, reci mi što hoćeš da učinim ovdje prije nego što se vratim k tebi. Radostan sam što sam čuo da si beskrajno dobar i da si me nazvao svojim djetetom. Ponosim se time što si mi ti jedini Otac. Htio bih potpuno iskoristiti sve snage koje si u mene stavio i ispuniti sve nade koje si nada mnom izgovarao.

Oče naš, proslavi preko mene svoje ime. Provedi preko mene, ovdje na zemlji, svoju volju. Pomiri ono što je nepomirljivo. Daj mir mojim čežnjama njihovim ispunjenjem. Oče, ritam sreće i mira na ovoj zemlji mrse sile koje su suprotne tvojoj volji. Evo me, Oče, da preko mene bude više sunca, više praštanja, više prijateljstva, najviše tebe. Oče naš, danas znam tko sam i odakle sam. Sad znam izvor iz kojeg teče rijeka moga života. Sad znam gdje je uvir mojih dana.