O braku kao zajedništvu dviju osoba, muškarca i žene, više se piše i govori s psihološkog, sociološkog i moralnog stanovišta, piše  prof. dr. Božo Odobašić za Svjetlo riječi. Teže je govoriti o bračnom zajedništvu muškarca i žene u svjetlu Božjega plana s čovjekom, jer biblijski pisci prije svega govore o iskustvu Boga i njegova otajstva očitovana u stvorenjima.

Zajedništvo ljubavi

Čovjek, izvorna hebrejska riječ u Bibliji -‘adam’, jest Božji stvor. Svećenički pisac iz petog stoljeća prije Krista piše prvo poglavlje knjige Postanka kao uvod u cijelu Bibliju i čovjeka prikazuje kao najsavršenije Božje stvoreno djelo. On ne zna kada je stvoren prvi čovjek niti kako mu je bilo ime. On govori u svjetlu Božje objave tko jest čovjek. Definira ga: čovjek (‘adam’) je ‘slika Božja’ –‘celem Elohîm’. Pod pojmom ‘adam’ pisac shvaća ljudski rod, čovječanstvo. Taj pojam obuhvaća, dakako, kod svetoga pisca ‘muško i žensko’: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih’ (Post. 1,27).

On muškarca i ženu definira činjenicom da muško i žensko tvore jedinstvo osoba upućenih jedno na drugo.

Bila je to proročka definicija čovjeka nasuprot uobičajenom shvaćanju i govoru o čovjeku njegova vremena. Muškarac je patrijarhalno shvaćan. On je glava obitelji i društva. On je u svemu imao glavnu ulogu. Žena je u njegovo vrijeme bila ponižena. Bilo je prošireno i mnogoženstvo. Žena je domaćica, pomoćnica mužu. Ona je stvorena i dana mužu da rađa i odgaja djecu kako bi porastao ugled obitelji, u prvom redu oca koji je gospodar obitelji shvaćene u najširem smislu. I žena je njegovo vlasništvo. Žena je dužna slušati svoga muža. A ako je muž u njezinu vjernost posumnjao, mogao ju je otpustiti iz bilo kojeg razloga (Izl 21,11; Pnz 24,1-4; usp. Mal 2,14-16; Mat 19,3-12; Mk10,2-12; 10,11-12; Lk 16,18).

Polazeći od Božjeg plana stvaranja, sveti se pisac usprotivio poniženom položaju žene i njezine uloge u obitelji i društvu. On i muško i žensko određuje jednako: ‘slika Božja’. On muškarca i ženu definira činjenicom da muško i žensko tvore jedinstvo osoba upućenih jedno na drugo. Iz sama pojma ‘čovjek – adam’ proizlazi iz svetoga teksta da su tek ‘muško i žensko’ u diferencijaciji spolova jednako osobe, ‘slika Božja’.

Tek žena, od Boga stvorena kao i muškarac, dovršava čovjekovu savršenost, osobnost. Bez žene, prema piscu, kao da je čovjek još nepotpun.

Ako se analizira i drugi, jahvistički, tekst drugog poglavlja knjige Postanka gdje se opisuje stvaranje muškarca i žene, onda se može vidjeti da pisac ističe nepotpunost čovjekove ličnosti bez žene. U mnoštvu stvorenih živih bića čovjek je, prema Jahvistu, – ovdje shvaćen kao muškarac – ostao osamljen. Nije još savršen. “I reče Bog: Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Sam Bog odlučuje dati mu ‘pomoć’ -‘ezer’. Tek žena, od Boga stvorena kao i muškarac, dovršava čovjekovu savršenost, osobnost. Bez žene, prema piscu, kao da je čovjek još nepotpun. Zato je svećenički pisac istaknuo tvrdnju: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka … muško i žensko stvori ih’ (Post 1,27). Svoje jedinstvo, dakle, muškarac i žena nalaze u činjenici da su jednako slika Božja i tek u jedinstvu osoba mogu ispuniti zadaću utkanu u bit stvorenja. Bogosličnost čovjeka (= muškarca i žene) omogućuje to jedinstvo života.

Zajedništvo života

Upućeni jedno na drugo istovjetnom stvorenom naravi muškarac i žena mogu ostvariti zajedništvo ljubavi i života. To zajedništvo odraz je Božje ljubavi iz koje je potekao sav stvoreni svijet a čovjek (muško i žensko) jest kruna toga božanskog djela izražena ljudskim pojmom ‘slika Božja’. U to zajedništvo života muškarca i žene, s razlikom u spolnosti ali u jednakosti osobe i ljudskog dostojanstva, povezuje još više duhovna sličnost Bogu. Sveti pisci su tako uzdigli čovjekovo dostojanstvo na razinu najuzvišenijeg, najsavršenijeg stvorenog bića.

Nakon čovjekova pada u grijeh, Biblija je zabilježila i tragične događaje s čovjekom i njegovom obitelji. Već je u Kainovom potomstvu Lameh narušio sklad obitelji. ‘Lameh uze dvije žene’ (Post. 4,19). To je bio grijeh ne samo protiv Božjega nauma nego i protiv čovjeka, čovjekova sklada, protiv obitelji. Ženi je oduzeto uzvišeno dostojanstvo.

Obitelj je doživljavana kao veliko zajedništvo osoba koje se udružuju u borbi s neprijateljima i osvajačima.

Biblija je povijest Božje ljubavi i čovjekova grijeha. Čovjek je sve više padao u grijeh. Biblijska je povijest zabilježila i mnogoženstvo u kojemu je ljubav postala promiskuirana i okrenuta samozadovoljstvu. Obitelj je doživljavana kao veliko zajedništvo osoba koje se udružuju u borbi s neprijateljima i osvajačima. Imati djecu značilo je imati kapital i snagu. Zato u Starom zavjetu najčešće susrećemo pojmove za obitelj ‘bêt’, doslovno: kuća, rod, potomstvo. To je u Novom zavjetu prevođeno s ‘oikia’ – obitelj. U Starom zavjetu rjeđe se rabi i pojam ‘mišpahah’, što označava pleme, klan, obitelj. Zanimljivo je da se riječ ‘bêt’  prvenstveno rabi u značenju kuća, palača, svetište, potomstvo. Prema izvještaju o stvaranju dvije osobe, muškarac i žena, tek u zajedništvom ljubavi i života ostvaruju Božji naum o uzajamnom darivanju svoje osobnosti kroz nesebičnu ljubav što nužno vodi najuzvišenijem činu rađanja novoga čovjeka.

Isus svoj nauk temelji na Božjem stvoriteljskom naumu s čovjekom.

I Isus je zatekao takvo stanje. Matej je zabilježio kako farizeji Isusa žele uhvatiti u riječi pa mu postaviše pitanje: ‘Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?’ Isus tad konstatira da im je Mojsije to dopustio ‘zbog tvrdoće vašega srca’ ali ‘od početka stvaranja ne bijaše tako’. ‘Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih … i dvoje njih bit će jedno tijelo’. Isus svoj nauk temelji na Božjem stvoriteljskom naumu s čovjekom. Zato je sam odredio: ‘Što, dakle, Bog združi čovjek neka ne rastavlja’ (Mt 19,3-9).