Kada sam prije pet godina došao ovdje za Božić, govorio sam o svojem prijatelju Yanieru, Kubancu, koji je bio osuđen na doživotni zatvor u dobi od samo 21 godine, zbog teškog zločina koji je počinio kao devetnaestogodišnjak.

Upoznao sam ga, zahvaljujući prijateljima koji su mi pričali o njemu, u zatvoru u Santiago de Cubi, gdje sam bio apostolski nuncij prije dolaska u Hrvatsku.

On je najočitiji primjer osobe, koju sam osobno upoznao, koja je imala poniznosti priznati svoje teške grijehe i zatražiti oprost, otkotrljavši time kamen koji je pritiskao njegovu savjest i zatvarao njegovo srce.

Bio je duhovno mrtav i uskrsnuo je s Kristom.

Bio je duhovno mrtav i uskrsnuo je s Kristom. Imao sam radost dati mu Prvu pričest i podijeliti mu sakrament Svete potvrde u uredu zapovjednika zatvora, najviše zatvorske vlasti. Bilo je to jako dirljivo iskustvo. Čak su i zatvorski stražari imali suze u očima od ganuća.

Yanier mi je napisao puno pisama. U jednom izdvaja:

Božja ljubav je toliko snažna da raste i očituje se čak i u naizgled beznačajnom  – na primjer, u meni… čovjeku osuđenom na doživotni zatvor! Samo spominjanje moje osude izaziva odbojnost kod nekih (…). Ali nigdje na svijetu ne možete naći ljubav koja izvire poput svježe vode iz izvora kao što je to u srcu svakoga kršćanina. Čak i zatvorski službenici kažu da sam sretnik što sam vas sreo.

Čak su i zatvorski stražari imali suze u očima od ganuća.

No zapravo, Yanier je susreo Uskrsnuloga, ne nas, živog Uskrsnulog, istog jučer i danas i uvijek (usp. Heb 13,8) i povjerovao je u Njega! Gledajući Yaniera, shvaćamo da uvijek možemo uskrsnuti: dovoljno je vjerovati da nas Bog, unatoč svemu, ljubi i početi ljubiti i opraštati onima koji su nas povrijedili.

Implicira li oprost koji nam Isus daje i kaznu koju trebamo odslužiti? Katolička nam teologija potvrdno odgovara na to pitanje.

Stoga, nakon što povjerujemo da nas je Isus spasio i da su nam grijesi oprošteni (u sakramentu ispovijedi), trebamo činiti dobra djela. Vjera, sama po sebi, nije dovoljna. Dobra su djela pomalo kao kazna koju moramo odslužiti. Doista, čak i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi samoj, kaže Jakovljeva poslanica (2,17).

Međutim, te se kazne mogu i ukinuti, primjerice kroz pomilovanje, amnestiju ili oprost. U Hrvatskoj te ovlasti imaju Predsjednik države ili Sabor, ovisno o vrsti povlastice koja se dodjeljuje. Isto se događa i u našem odnosu s Bogom. Iako se grijeh oprašta kroz ispovijest vjere u Krista Spasitelja (koja se pečati krštenjem i obnavlja ostalim sakramentima), oprost se odnosi na krivnju, ali ne i na vremenitu kaznu.

Gospodin, kao ljubazni Otac, traži od svoje djece, čak i kada im je već oprostio, da odsluže „popravnu“ ili okajničku kaznu.

Isus je Crkvi povjerio zadatak da na zemlji upravlja Božjom pravdom, kada je rekao apostolima: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18).

Sveta godina, poput ove koju slavimo, prigoda je da obilje Božje milosti dopre do svih, posebno do onih koji su pogriješili.

Crkva nam daje mogućnost ne samo da nam budu oprošteni grijesi, već i da umanjimo ili u potpunosti poništimo kaznu za naše grijehe. To je ono što poznajemo kao oproste, koji mogu biti čak i potpuni.

Jedan od načina koji su u Svetoj godini ponuđeni za dobivanje potpunog oprosta jest prolaz kroz Sveta vrata.

Za to je, naravno, potrebno ispuniti nekoliko uvjeta:

Prvo: Ispovjediti se kako bi se dobilo odrješenje grijeha.

Drugo: Pričestiti se kako bi se primilo Tijelo Kristovo.

Treće: Moliti na nakane Svetoga Oca: izmoliti Očenaš, Vjerovanje i druge molitve.

Četvrto: Prikazati neku fizičku patnju ili životne poteškoće.

Možda ćete me pitati: Ali kako ja mogu proći kroz Sveta vrata?

Crkva nam daje mogućnost ne samo da nam budu oprošteni grijesi, već i da umanjimo ili u potpunosti poništimo kaznu za naše grijehe

Moguće znate da je papa Franjo odlučio otvoriti jedna Sveta vrata u i zatvoru. To je učinio u zatvoru Rebibbia u Rimu, kao konkretan znak nade i poziv zatvorenicima, ali ne samo u Rebibbiji, već diljem svijeta, kako bi živjeli Jubilej kao priliku za duhovno i društveno iskupljenje. Posjetom zatvoru htio je skrenuti pozornost na činjenicu da svi, pa i zatvorenici, imaju pristup Božjoj milosti u ovoj posebnoj godini.

Onima koji nemaju mogućnost fizički proći kroz Sveta vrata (poput vas, bolesnika ili drugih osoba koje su spriječene zbog raznih okolnosti), dovoljna je želja da to učine i da „prođu kroz Sveta vrata“ na simboličan način, srcem i umom, s namjerom da iza vrata ostave svaki grijeh i svaku želju za grijehom.

„Oprosti nam, Gospodine, naše dugove, kao što i mi opraštamo dužnicima našim, neka ovo bude naša molitva“, potaknuo je nuncij.

Cijelu propovijed pročitajte na stranici IKA-e.