Sutra je Uskrs, najveći blagdan kršćanstva. Sigurno su vam u ovoj neobičnoj korizmi kroz glavu prošla mnoga pitanja o životu i vjeri, strahovi i patnje koje niste mogli previdjeti i niste ih očekivali. Možda ste zaboravili na ljepota Uskrsa kojeg nisu očekivali ni prvi kršćani, a ipak se dogodio. Stoga smo s vama na Veliku subotu odlučili podijeliti priču o osobama posvećenoga života koje uvijek očekuju Uskrs u svojim životima, a dok prolaze patnju, bol i strahove, Krista donose bolesnima, izoliranima i uplašenima. Za Hrvatsku katoličku mrežu govorili su: upravitelj župa sv. Stjepana, Luka Šipanska i Velike Gospe, Suđurađ te pomoćni kapelan u dubrovačkoj općoj bolnici, don Jerko Ban, župnik bolničke župe sv. Barbare na Rebru u Zagrebu, vlč. Zdenko Perija i duhovna asistentica u Zavodu za dječju onkologiju i hematologiju, sestra Antonija Grubišić.

Upute svjetovnih i crkvenih mjerodavnih vlasti utjecale su i na život vlč. Zdenka. Rekao je kako u njima pronalazi Božju volju u odnosu na sve što se događa u Hrvatskoj. Praznina koju mnogi vjernici osjećaju, posebice bolesnici, smatra da je došla od Boga.

Siguran sam da i moja braća svećenici koriste internet i telefon kako bi ostali u kontaktu sa svojim župljanima, s ljudima kojima su poslani

“Ovih dana sam si više puta ponovio kako ne želim gledati negativnosti. Sve pacijente koji će nas uskoro napustiti, obiđem i razgovaram s njima. Vjerujem da Bog svakom čovjeku, bolesnom i zdravom, u ovim trenucima daje odgovor na životnu situaciju u kojoj se osoba nalazi. Ja pružam riječi utjehe, ali ništa čovjeka ne može utješiti poput sakramenta”, rekao je naš sugovornik.

Don Jerko je naglasio kako suosjeća s ljudima, proživljava njihovu patnju i strah. Sretan je što modernu tehnologiju koja nas zadnjih godina udaljava napokon koristimo kako bismo bili bliži bratu, sestri i Bogu.

“Siguran sam da i moja braća svećenici koriste internet i telefon kako bi ostali u kontaktu sa svojim župljanima, s ljudima kojima su poslani. Ovo vrijeme od nas traži da ga iskoristimo za drukčiji oblik pastorala”, rekao je župnik župe sv. Barbare i dodao da ovo što se događa nije kraj svijeta već jedna prilika koja čeka da ju ugrabimo.

Sestra Antonija kao duhovna asistentica susreće se s malom dječicom i njihovim roditeljima. U pripremi ovog članka glas joj je bio ispunjen radošću i tugom u isto vrijeme. Dječica koja su ponedjeljkom i srijedom s uzbuđenjem čekala njezin dolazak to i dalje rade, ali nje nema. Naglasila je da se trebamo naučiti nositi sa svakim vremenom, a to se odnosi i na ovo u kojem se nalazimo.

Ljudi koji pate najviše suosjećaju s Isusom patnikom

“Duhovni ponedjeljak i dalje održavamo. Preko telefona razgovaramo i molimo krunicu Božjeg milosrđa. Nisam digla ruke od roditelja, redovito se čujemo. Srijedom je naša rutina slična, ali manje je molitve, dok je više razgovora u obliku psihološke potpore roditeljima koji pate sa svojom djecom. Teško mi to sve pada jer nakon sedam godina ne mogu djeci odnijeti bijelo janje koje moja sestra pripremi za Uskrs. Janje je prinos koji bih stavila na oltar, a djeca bi ga dodirivala i čudila se sa mnom”, kazala je s. Antonija.

Naša sugovornica posvjedočila je da roditelji malih bolesnika znaju živjeti sa sumnjom, boli i patnjom. Prema njezinim riječima, to je njihova svakodnevica. A mene je zanimalo, vide li ti roditelji nadu i misle li u ovoj neobičnoj korizmi na Uskrs.

“Ljudi koji pate najviše suosjećaju s Isusom patnikom”, odmah je na moje pitanje odgovorila s. Antonija. “Ne biste vjerovali koliko sam već Uskrsnih čestitki dobila. Majke su sa svojom dječicom, u izolaciji i na odjelu, napravile male stoliće za blagoslov na kojima se nalaze simboli Uskrsa. Svi su ozbiljno k srcu uzeli upute Hrvatske biskupske konferencije i redovito misna slavlja i pobožnosti prate posredstvom radija ili televizije.”

Molitva neće promijeniti našu situaciju, ali će promijeniti nas i omogućiti nam da izađemo iz zone straha i nevjerice

Velečasni Zdenko podršku pruža podjednako svojim župljanima, bolesnicima i potrebitima, kao i onima koji nisu u mogućnosti posjetiti člana obitelji u bolnici. Tvrdi da je do Velike subote posredstvom telefona obišao više od stotinu osoba.

“Problem je to što obitelj ne može u ovim uvjetima nema pristup bolesnoj osobi. Ali, uvijek mogu uspostaviti telefonsku vezu s odijelom na kojem se pacijent nalazi ili s direktno s bolesnikom. Nedavno sam bio kod osobe koja je operirala srce. Kako poznajem tu osobu, zamolio sam da mi da broj od svoje supruge da ju nazovem i utješim. Žena je čak i zaplakala, bilo joj je drago što sam ju nazvao. Njoj sam rekao i svima govorim da takve situacije prihvate kao volju Božju. Imamo divno medicinsko osoblje koje mi na vrijeme javi trebam li ili ne trebam doći u bolnicu. Za ovo vrijeme izolacije razgovarao sam s više od stotinjak osoba koje su bolesne. Svako sam ime i prezime zapisao i svakoj osobi se posvetio”, rekao je vlč. Zdenko.

Iskustvo koje je don Jerko stekao obilazeći bolesnike i njihove obitelji u njemu je učvrstilo stav da ništa i nitko ne može zamijeniti susret čovjeka s čovjekom, bolesne osobe sa svećenikom. Smatra da kao ljudi uvijek trebamo doći posjetiti bolesnu osobu jer tako dodajemo dubinu odnosu koji imamo s njom. 

“Taj scenarij trenutno nije moguć. Kao kršćanin, kao duhovnik i svećenik nastojim pronaći drugi put k ljudima, u njihova srca, k njihovim problemima i strahovima. Zato nam mobiteli dobro dođu u ovakvim trenucima. Ako ni to nije moguće, ne brinite jer nam preostaje molitva. Povezanost u molitvi je nulta točka uvijek i u svakom odnosu. Molitva neće promijeniti našu situaciju, ali će promijeniti nas i omogućiti nam da izađemo iz zone straha i nevjerice.”

Nažalost, mi Boga tražimo da nam kaže zašto smo u ovoj situaciji. To pitanje postavljamo jer vjerujemo da mi to nismo zaslužili, ili tražimo od Boga odgovor na pitanje što ćemo kad prođe ta situacija. Mi moramo Boga pitati što da radimo sada, u ovom trenutku

Ovaj pomoćni kapelan u Općoj bolnici Dubrovnik na umu uvijek ima uskrsnuće koje nam je obećano. Rastužuje ga što mnogi ljudi u trenucima boli i patnje zaborave na Uskrs. S nama je podijelio i razmišljanje o toj činjenici koja ga često opterećuje kad dolazi u bolnicu.

“Dolazak svećenika u bolnicu nerijetko se doživljava kao tragičan događaj – dolazak u posjet osobi koja će sigurno umrijeti. Ja nisam anđeo smrti i ne dolazim na sam kraj nečijeg života kako bih udijelio sakrament bolesničkog pomazanja. Ljudi sakramente krivo shvaćaju pa tako i ovaj doživljavaju kao etiketu koji označava osobu za koju više nema nade. To je pogrešno. Mi za bolesne molimo da ozdrave, a ne da ih se nužno otpremi u nebo.”

Zagrebački župnik sakramente opisuje kao vidljive darove nevidljive Božje milosti. Kako bi sigurnost ušla u živote zabrinutih pacijenata i njihovih obitelji, vlč. Zdenko ih uvijek poziva da se druže s Božjom riječi, pogotovo u dane Vazmenog trodnevlja.

“Svete mise redovito prikazujem za bolesne. Uvijek im govorim da moraju razmatrati trenutnu situaciju kako bi prepoznali što im Bog govori i što želi s njima u toj situaciji. Nažalost, mi Boga tražimo da nam kaže zašto smo u ovoj situaciji. To pitanje postavljamo jer vjerujemo da mi to nismo zaslužili, ili tražimo od Boga odgovor na pitanje što ćemo kad prođe ta situacija. Mi moramo Boga pitati što da radimo sada, u ovom trenutku”, naglasio je.

Sestra Antonija istaknula je da su roditelji onkoloških bolesnika uvijek blizu Isusu. To se prema njezinim riječima najviše očituje u Velikom tjednu.

“Koronavirus je došao u trenutku kada ovi roditelji pate već godinama. Oni su naučeni na izolaciju, na patnju, na bol. Njima ove okolnosti ne predstavljaju promjenu u životu. No to ne mijenja njihovu želju da djeca znaju da je Uskrs, da ga zajedno dožive bez obzira na to što neće imati euharistijsko slavlje uživo. Redovito molim medicinske sestre koje su na odjelu da upale djeci televizore kako bi sa svojim roditeljima pratila misno slavlje”, rekla je naša sugovornica.

Kada im kažem da imam multiplu sklerozu i još neke dijagnoze, roditeljima nastojim objasniti da ne možemo živjeti od  straha, patnje i dijagnoza

Da su misna slavlja posredstvom radija, televizije i društvenih mreža hrana za dušu, prepoznali su sve troje naših sugovornika i poručili da se mediji napokon koriste na Božju slavu. Velečasni Zdenko se prisjetio trenutka kada se papa Franjo obratio cijelom svijetu pred praznim trgom sv. Petra u Rimu.

“Koliko je milijuna ljudi pratilo Svetog Oca tu večer? Tako i oni ljudi koju su sada udaljeni od svojih najmilijih moraju biti razboriti. Ne zaboravimo da je razboritost dar Božji. Vjerujem da ćemo ovu korizmu svi pamtiti. Isus će uskrsnuti, a s njim će uskrsnuti i njegova poruka svima nama. Poslije svake tragedije koju sam prošao u životu – četiri operacije – Bog me podigao jednu stepenicu više u duhovnom životu da bolje vidim svijet i ljude oko sebe. Uvijek me iznova darovao nakon boli i patnje pa tako vjerujem i sada”, kazao je vlč. Zdenko.

I duhovna asistentica s. Antonija velika je zaljubljenica u Uskrs. Rad s djecom joj je donio i roditelje te djece. Kaže da su danas bliski zbog vjere koja joj daje motivaciju i snagu da se kreće prema naprijed. Ova sestra franjevka od Bezgrješnog Začeća BDM dijeli nešto zajedničko s roditeljima i djecom.

“Kad roditelji moje dječice nešto teško prihvaćaju ili dobe novu dijagnozu koja ih ruši u depresiju, ja ih tješim i trudim se biti im oslonac. Mnogi mi tada govore da je meni lako jer se uvijek smijem i uvijek sam nasmijana dok oni proživljavaju grozote. A ja im onda otkrijem da je mene patnja dovela k njima i njihovoj djeci. Kada im kažem da imam multiplu sklerozu i još neke dijagnoze, roditeljima nastojim objasniti da ne možemo živjeti od  straha, patnje i dijagnoza. To nije lako i to se ne može činiti bez vjere! Samo onaj koji je patio može razumjeti kakvu bol nosiš. Osim Krista patnika nitko nas ne može u potpunosti razumjeti. Isus razumije našu bol i našu patnju kada pričamo i kada šutimo”, zaključila je s. Antonija.