Benediktinski samostan sv. Nikole dio je grada Trogira gotovo tisuću godina – ne samo u fizičkom, već i u duhovnom smislu. U skladu je to s nakanom njegovih utemeljitelja koji su svrhu njegova postojanja vidjeli u duhovnoj potpori i molitvi za stanovnike grada i okolice, piše na mrežnoj stranici benediktinskog samostana Sv. Nikole.

Utemeljen na čvrstoj stijeni vjere u Isusa Krista, kao da prkosi vremenu i njegovoj biti koju čine prolaznost i nestalnost, on neprestano traje od trenutka svog osnutka davne 1064. godine.

Od tada pa do danas u njemu žive, mole i rade, po “Pravilu” sv. Benedikta, monahinje benediktinke, u narodu poznate kao koludrice. No, poslanje ove monaške zajednice daleko nadilazi granice ovoga grada. Ono je otvoreno i upućeno prema sveopćoj Crkvi i cijelom svijetu, za čije potrebe zajednica moli i radi.

Svjedočanstvo s. Katarine: Krist je cilj monaškoga života!

“Duboka molitva i ozbiljna samostanska klauzura, radost, zajedništvo i rad u samostanu, ali i velika otvorenost srca uz susrete s ljudima, to su sestre benediktinke. Pogledajte ovaj kratki video sa sestrom Katarinom iz gotovo tisućljetnog samostana u Trogiru”, poručuje riječki studentski kapelan fr. Ivan Dominik Iličić koji je imao priliku razgovarati s jednom od sestara ovoga samostana. Pročitajte i poslušajte prekrasno svjedočanstvo s. Katarine.

Mi naš život živimo prvenstveno kao život molitve i rada. To je izraženo benediktinskim geslom “Moli i radi”. Molitva je okosnica našega života i po tome smo poznate. S njom započinjemo i završavamo dan. Između toga imamo različite aktivnosti. Nastojimo pronaći ravnotežu između molitvenog i aktivnog života te raznih dužnosti.

Molitva je najveća snaga koja je darovna čovjeku!

To uskladiti nije uvijek jednostavno jer nas je malo. Mala smo zajednica pa nekada bude i improviziranja te međusobnog nadopunjavanja. Nemamo baš strogu podjelu rada. Međusobno se pomažemo, ali uz Božju pomoć sve to dobro i uspješno nadvladavamo i uspijevamo odgovoriti na potrebe našeg vremena i svega onoga što život u zajednici zahtijeva.

Također, susrećemo se s ljudima. Nitko nije otoka pa tako ni mi. Upućeni smo jedni na druge i jedni za druge kao što je svrha Kristovog tijela i Crkve za svijet. Dakle, nismo izolirane. Nastojimo biti osjetljive za potrebe ljudi s kojima se susrećemo i pomoći koliko možemo – prvenstveno kroz molitvu koja nadilazi prostor i vrijeme, koja je najveća snaga koja je darovna čovjeku. No, tu je i ta ljudska razina – saslušati druge, pružiti riječ utjehe ili pomoći na neki drugi način koliko nam je to moguće.

Naš život je prvenstveno kontemplativnog karaktera i život u skrovitosti. To je jedna od glavnih značajki. Nastojimo razvijati svoj odnos s Bogom u molitvi i kontemplaciji koju potpomaže “Lectio divina” ili Božansko čitanje. Nastojimo pronaći ravnotežu između osame i zajedničkog života.

Nastojimo biti suobličene Kristu!

Tu sam skoro 20 godina. Sretna sam, ispunjena i Bogu zahvalna za taj monaški poziv. On je uvijek za mene izazov, nikada nije rutina. Svaki dan je novi, premda se čini da je svaki dan isti i monoton. Daleko od toga! Mi smo svakim danom drugačiji. Odnosi i ono što nam se događa nas mijenja i oblikuje. Nastojimo biti suobličene Kristu i vjerovati da nas sve ono što nam se događa zapravo vodi k Njemu jer je On cilj monaškog života.

Moj poziv, kao i svaki drugi poziv, ima svoju dinamiku. U početku sam to odbijala, no kasnije sam počela uzimati u obzir tu mogućnost. Konačno sam pristala i onda me Gospodin suptilno vodio do toga da spoznam koji je moj poziv i shvatila sam da je to kontemplativni poziv – na moje veliko iznenađenje.

No, još veće iznenađenje je bilo kada sam shvatila da je taj život vrlo dinamičan život – protegnut prema eshatonu, prema onom konačnom i posljednjem zajedništvu s Bogom. No, taj život ne zanemaruje sadašnjost u kojoj živi niti previđa sve ono što čini dio ovoga zemaljskog života.

Gospodin doista jest Gospodin i isplati se potražiti Njegovu blizinu!

Ono što bih preporučila svima iz svog osobnog iskustva… mogu reći da je Gospodin doista Gospodin i da se isplati potražiti Njegovu blizinu. Ne samo da je čast i povlastici biti u Njegovoj prisutnosti i blizini, nego je to iznimno obogaćenje za svakoga čovjeka, za svaku osobu, a  time i za njen život.

Tu blizinu se zaista isplati potražiti kroz osluškivanje vlastite savjesti, čitanje Svetoga pisma, otvorenost za Božju Riječ, Lectio divina, kroz duhovno štivo, kroz crkveno i liturgijsko zajedništvo, kroz osjećaj za potrebite – i duhovno i tjelesno, kroz pružanje skrbi i pomoći u svakom smislu. Što je najljepše – taj je dar ponuđen svima neovisno o društvenom položaju, statusu, spolu, profesiji, zanimanju ili bilo čemu.