Mons. Ramos predavanje je započeo govoreći o njegovom cilju koji može biti i nutarnji poticaj da još jednom poslušamo kako nas Gospodin tijekom ove korizme zove na obraćenje. Njegovo predavanje prenosimo u cijelosti.

Slušali smo danas u evanđelju kako je Isus cijelu noć molio u Maslinskom vrtu prije ovog lijepog događaja kojeg nam je ostavio za nadahnuće i primjer. Provodi cijelu noć u molitvi onda dolazi u Hram i poučava mnoštvo. Svi ga žele slušati, svi žele čuti što Isus govori stoga su farizeji i pismoznanci bili ljubomorni jer su mislili da Isus odvlači narod za sobom, svi su hrlili za njim zato napadaju Isusa i u evanđelju vidimo kako su doveli neku ženu k Isusu zatečenu u preljubu, stavili su je u sredinu pred Učitelja i upitaše Isusa: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” Ovo je bila farizejska zamka za Isusa, stavili su Isusa pred jednu dilemu.

Farizeji su prezirali tu ženu, mislili su jer je grešnica da ne zaslužuje milosrđe, no Isus želi navjestiti novost evanđelja, dolazi navjestiti milosrđe. Ako sada kaže – Ako tako piše u Zakonu kamenujte je, onda bi oni mogli reći pred cijelim narodom – vidite da on nije drugačiji od nas, narod bi uvidio da njegov govor o milosrđu ima granice i da Isus nije milosrdan kako je rekao. S druge strane, ako bi rekao da to ne čine, da ju ne kamenuju jer to nije u redu i protiv je dostojanstva nje kao osobe, farizeji bi ga onda mogli optužiti da krši Zakon i Hramska straža bi ga uhitila.

Važno je da i mi znamo s Isusom biti sami, odvojiti vrijeme za molitvu, doći u crkvu

No, Isus je šutio jer je uistinu došao, kako nam današnja čitanja kažu, “učiniti sve novo”. Evanđelje govori: “Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.” Međutim, farizeji su i dalje navaljivali, zbog toga se Isus uspravio i postavio im pitanje: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” Isus se zatim ponovno sagnuo i stao pisati po zemlji. Što to znači neka prvi baci na nju kamen? To znači neka izvrši smrtnu presudu, prvi kamen bi trebao biti veliki kamen, kamen koji može ubiti.

Tko je od vas bez grijeha? Ljudi su počeli odlaziti od najstarijih. Možda su trebali u tom trenutku učiniti jedan čin poniznosti, kratki ispit savjesti i priznati da su griješni, reći: I ja imam grijeha, možda imam i većih od te žene. I tražiti oprost od Isusa. No, oni su radije otišli, tako da su na kraju ostali sami Isus i žena što stajaše u sredini.

U tom trenutku događa se jedna promjena – žena se miče u stranu i sad je Isus taj koji je u središtu. Žena je do tada šutjela jer je najvjerojatnije bila u velikom strahu, no, sad kad je s Isusom sama, sposobna je govoriti. Isus ju je u tom trenutku pogledao blago, možda i s dozom humora, upitavši je: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: “Nitko Gospodine.” Dok su farizeji bili prisutni, zbog straha nije izgovorila ni jednu riječ. Sada kao da je dobila snagu, ohrabrila se zbog ozračja povjerenja jer je vidjela kako Isus s njom ljubazno postupa i odgovorila. “Reče joj Isus: Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.”

Okupili smo se danas jer želimo i sami čuti ovaj Isusov poticaj. Kako je važno priznati svoje grijehe. Nitko od nas nije savršen stoga je ovo poticaj za razmišljanje. Svi koji su bili akteri događaja bili su grešnici, oni koji su otišli od Isusa nisu dobili oproštenje, a žena koja se Isusu približila dobila je oproštenje. Kako je važno biti blizu Isusu. Kako je važna ta blizina s Bogom. Oproštenje se događa kada je žena ostala sama s Isusom. Važno je da i mi znamo s Isusom biti sami, odvojiti vrijeme za molitvu, doći u crkvu i ako je i velika skupina ljudi u crkvi duša opet može biti sama s Isusom. Žena osta sama s Isusom i dobi snagu za reći – Gospodine, nitko me nije osudio, ali kajem se, želim se popraviti, želim biti nova osoba. – Isus joj kaže “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Kako je važno da redovito idemo na svetu Ispovijed. Papa Franjo često puta govori: “Nemojmo se nikada umoriti tražiti oproštenje, jer se Gospodin nikad ne umara opraštajući.” Možda smo i mi oni koji su se već umorili misleći – toliko puta sam se trudio i nisam uspio, zašto radije ne odustanem. – Nikada ne smijemo odustati, ovo današnje evanđelje nam je poticaj za to. Važno je da ako padnemo i drugi i treći put da nikad ne klonemo, svaki put se trebamo ustati ići na ispovijed i ponizno kleknuti i reći Isusu: Gospodine, oprosti mi, smiluj se meni grešniku.

Gospodin od nas traži trud, traži da se borimo svaki dan

Jedna osoba mi je nedavno u jednom razgovoru rekla: “Velečasni, čini mi se da mi nećemo prestati griješiti onda kada mi odlučimo tako, nego onda kada Gospodin odluči.” Nemoćni smo bez Božje pomoći. To je jako važno za razumjeti, normalno da ne želimo griješiti, slabi smo, grešni smo, trebamo se prepustiti Gospodinu. Papa Franjo poručuje nešto jako lijepo: “Vjerujem da Bog postoji, da je živ, da me vidi, da me čuje, da me vodi, da me ljubi, da mi oprašta, da je moj Bog dovoljno kreativan i snažan da okrene sve na dobro pa i zlo naših grijeha.” Gospodin može sve okrenuti na dobro. Stoga je jako važno nikada ne odustati.

Jednoga dana jedan je čovjek bio u svojoj kući i razmišljao je kako danas treba donijeti neku važnu odluku. Kleknuo je i pomolio se: “Gospodine, evo me, što god ti hoćeš učinit ću!” Bog mu je jako brzo odgovorio i pokazao mu što od njega želi. Poveo ga je u dvorište iza njegove kuće, u tom dvorištu je bio jedan ogroman kamen i rekao je tom čovjeku: “Želim da svaki dan guraš ovaj kamen.” Čovjek se odazvao spremno i odmah počeo gurati kamen i upirati se rukama oda nj svom snagom. Gurao je tako do podneva, onda se vratio u kuću gdje ga je žena dočekala s lijepim ručkom i onda opet popodne. I tako jedan dan, tri dana, sedmi dan se doduše odmorio i otišao na misu, a onda opet guraj kamen. Prošlo je tako godina za godinom dugo vremena. Kad se zaredalo punih deset godina, čovjek se zamislio nad tim svojim svakodnevnim poslom i požalio se Bogu: “Gospodine, evo već deset godina guram taj kamen i nije se pomakao ni milimetra.” Gospodin ga je blago pogledao i rekao mu: “Ja ti nisam rekao da pomakneš kamen, već da ga guraš, pogledaj sebe, pogledaj kako su ti ojačale ruke i noge, pogledaj kakvu si kondiciju stekao poput pravog sportaša. Nisam htio da pomakneš kamen nego da poboljšaš sebe.”

Trebamo biti svjesni da nije moguće odjednom riješiti sve probleme. Ipak, Gospodin nas može učiniti svetima.

Ta priča može biti poticaj i za naš život, što to Isus od nas traži: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski” Budite milosrdni kao Otac nebeski. Gospodin od nas ne traži da budemo bezgrešni, mi poznajemo samo jednu takvu, Bezgrješnu Djevicu Mariju, svi smo mi ljudi grešnici. Gospodin od nas traži trud, traži da guramo kamen da se borimo svaki dan.

Ponekad se bojimo vlastite grešnosti i govorimo ja ne mogu gurati kamen, ja ne mogu gurati svoju dušu, grešan sam, a onda čujemo Gospodinov glas “Kako mi je drago kad vidim da se trudiš, da ne odustaješ, da si ustrajan!” – to iskustvo je poticaj stoga molimo i mi koji smo već bili na misi i mi koji ćemo biti, molimo za ustrajnost. Trebamo biti svjesni da nije moguće odjednom riješiti sve probleme. Gospodin nas može učiniti svetima.

Grijeh prekida našu vezu s Isusom, zbog toga nismo uvijek sretni

Papa Franjo nam govori: “Gospodine, ja sam slab, ali ti si svemoćan. Možeš učiniti čudo, učiniti od mene boljeg čovjeka, svetijeg čovjeka.” Ne smijemo klonuti, posustati, prestati se truditi, nego trebamo uvijek započinjati iznova, kako smo naglasili na početku ono što papa Franjo ističe, nemojmo se umoriti tražiti oproštenje jer i naš Gospodin se nikada ne umara opraštajući.

Gdje je naša svetost? Točno je u ovoj činjenici, u ovoj otvorenosti, da uvijek molimo za oproštenje. Krivo sam učinio – što učiniti, kajem se i nastavljam dalje. Jučer sam upitao jednog dječaka: “Jesi li sretan?” Odgovorio je: “Jesam!”, a onda sam ga opet upitao: “Jesi li uvijek sretan?” On mi je zatim odgovorio: “Nisam uvijek.” Zatim sam ga blago upitao: “Zašto nisi uvijek sretan?” A on mi je pomalo tužno odgovorio: “Zbog grijeha.”

Složio sam se s tim dječakom. Grijeh prekida našu vezu s Isusom, zbog toga nismo uvijek sretni, ali možemo se uvijek pokajati, uvijek možemo otići na svetu ispovijed i biti ponovno sretni. Molimo Gospodina da nas ohrabri, da nas blagoslovi, da nas uvijek prima i da nam daje snagu da ne posustanemo. Ako osjećamo da je nešto krivo u našem životu, ponizno ga danas molimo za oproštenje. Poput ove žene ostanimo nasamo s Isusom i primimo oprost. Isus nas čeka u ispovijedaonici, u tom trenutku smo s njim sami, na nas se izlijeva krv koju je prolio na križu, ona čisti naše grijehe, pere ih. Stoga nemamo razloga za posustajanje i odustajanje, za žalost i razočaranje. Isus uvijek oprašta.

Radosni smo jer nam Gospodin oprašta grijehe – Propovijed mons. Ramosa

Jeste li ikada čuli da Stari zavjet trebamo čitati u svjetlu Novoga zavjeta? Kada čitamo Stari zavjet on nam pomaže da bolje razumijemo Novi zavjet. Danas smo čitali jedan jako lijepi tekst proroka Izaije, gdje nam Izaija poručuje: “Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?” Zapamtite što Gospodin govori preko proroka Izaije – Evo činim nešto novo – a sad idemo u Novi zavjet na sam kraj Biblije u Knjizi Otkrivenja u 21. poglavlju čitamo, Gospodin nam govori: “Evo, sve činim novo.” U Starom zavjetu negdje 500 godina prije Krista prorok Izaija piše – evo, nešto činim novo – a sada kada je Isus već umro na križu, sada kad je već uskrsnuo i uzašao na nebesa i poslao nam svoga Duha Svetoga i kada je ustanovio svoju Crkvu, sada kada Crkva već djeluje u svijetu Gospodin veli: “Evo, sve činim novo.”

Molimo danas za tu novost, molimo da ozbiljno prihvatimo poruku evanđelja. Moramo se obnoviti. Vidim da ovdje u Crkvi ima onih za koje mi u Portugalu kažemo da su novi, naime na portugalskom se za mlade kaže novus, novo itd. Obratiti se, obnoviti se znači postati ponovno mlad. I mi se trebamo obratiti, obnoviti, Isus je došao obnoviti svijet, obnoviti nas, obnoviti naše duše. Što je učinio Gospodin u Knjizi proroka Izaije, učinio je da u pustinji proteče voda, rijeka u stepi.

Kada je grijeh u nama nismo radosni, ponekad ljudi izgledaju radosni izvana, ali iznutra nisu

Na početku Novoga zavjeta stoji osoba Ivana Krstitelja i njegov poziv: “Pripravite put Gospodinu!” To je ono što Gospodin želi danas učiniti i nama, želi pustinju naše duše pretvoriti u plodonosan vrt prepun stabala, prepun plodova, u mjesto gdje Bog može prebivati, gdje se može šetati kao na početku stvorenja. Biste li vi htjeli da vaša duša bude ugodan park za Boga, da u njoj Bog rado prebiva, da se u našoj duši dobro osjeća. Volite li vi ići u parkove? Ja volim! Lijepo je kada je park uređen, a to isto Gospodin želi za našu dušu da bude uredna, da bude nova. Zbog toga danas s psalmistom kličemo: “Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.”

Radosni smo jer nam Gospodin oprašta grijehe, daje nam novu priliku, ne ubraja nam krivnju. Kada je grijeh u nama nismo radosni, ponekad ljudi izgledaju radosni izvana, ali iznutra nisu. Stoga trebamo moliti Boga da nam oprosti grijehe, da ukloni grijeh iz naše duše. Poput zubara koji čisti naše zube i ozdravlja ih, kad smo djeca onda možemo opet dobiti nove zube ako koji i izgubimo. Kao što karijes nešto loše, neugodno i često bolno i zahvat na zubu je neizbježan jer je riječ o vrlo agresivnoj bolesti zuba koja u kratkom periodu može uništiti cijeli zub i tada kreću daleko ozbiljniji problemi tako je i s grijesima koji uništavaju ljepotu i zdravlje naše duše. Ono što Isus čini u ispovjedaonici za našu dušu je slično onome što zubar čini za naše zube. Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.

U Poslanici Filipljanima sveti Pavao apostol nam poručuje nešto jako bitno: “Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem”. Tako snažno svjedoči sveti Pavao. Ono što najviše želim je upoznati Isusa Krista, biti zajedno s Isusom Kristom, ljubiti Isusa Krista, slijediti Isusa Krista jer želim biti suobličen smrti njegovoj i prispjeti uskrsnuću od mrtvih. Želim uistinu postići uskrsnuće, želim ići u nebo.

Možda i mi koji smo danas tu možemo reći – “Gospodine, pomozi mi da uvijek imam ovaj red prioriteta u životu”. Razmišljamo, sigurno je važno znati matematiku ili znati hrvatski ili medicinu, međutim, to nije najvažnije. Što je najvažnije? Upoznati Isusa Krista, njime biti zahvaćen poput svetog Pavla. Pavao je progonio Crkvu i ne znajući progonio je Krista, ali Isus ga je zahvatio i pretvorio u apostola. Pavao je započeo djelovati u Crkvi, u svijetu i širiti Božju riječ. Želimo slijediti Isusa, želimo ga ljubiti, pratiti ga, želimo da on bude središte našega života, da bude naša prva i istinska ljubav, naše blago.

U evanđelju možemo ponovno promisliti kako je Gospodin oprostio grijehe ženi zatečenoj u preljubu. Farizeji su je doveli i htjeli su je kamenovati. Je li lijepo baciti kamen na djevojku? Farizeji su bili strogi i grubi, no Isus ih je otjerao i djevojci oprostio grijehe. Promislimo kad joj je to učinio, nemojmo tako brzo prijeći preko ovih detalja. U trenutku kada Isus poučava mnoštvo dolazi gruba razjarenih ljutih ljudi govoreći da žele kamenovati tu djevojku, ovi su se povukli, a Isus ostaje sam sa farizejima i s djevojkom.

Postavlja pitanje: “Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen” Počeo je pisati njihove grijehe, a oni umjesto da se bace na koljena i traže oproštenje nakon što su vidjeli da Gospodin poznaje njihovu nutrinu, oni se povlače, nisu se kajali, nisu tražili oproštenje. Tako je ostala ta žena, koja sada nije više bila u središtu i Isus koji staje u sredinu i pita sa osmjehom, pita bez ljutnje: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? … Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.” To je ono što Isus poručije i nama danas – ni ja te ne osuđujem samo od sada nemoj više griješiti. –

Svi mi imamo poneke svoje grijehe: nestrpljivi smo, ljutimo se, ponekad smo lijeni, ne slušamo, ne kontroliramo sebe dovoljno. Npr. kad izgubimo utakmicu ili ne riješimo neki problem na vrijeme ili izgubimo na igrici ne uspijemo se iskontrolirati i onda sagriješimo, tada se trebamo pokajati reći da nam je žao da nismo bili tako dobri, da nismo bili onakvi kakve nas Bog hoće i želi. A Isus nam oprašta i sve čini novo. Najprije čini novom tvoju dušu. Tako je ići na ispovijed kao ići u kozmetički salon, kao što tamo uređujemo kosu tako na ispovijedi uređujemo dušu. Što mislite, je li važno urediti svoju dušu? Naravno da je važno. Zbog toga danas trebamo znati reći hvala. Reći Isusu hvala, jer nam je dao sakrament krštenja, ispovijedi i bolesničkog pomazanja. To su sakramenti koji liječe našu dušu i poraštaju grijehe, koji nam pomažu i čine nas novima.

Jako je važno da na ispovijed idemo redovito i da se trudimo biti bolji.

Za kraj, htio bih vam ispričati jednu priču. Upoznao sam, naime, nedavno jedan par, za tjedan dana ću ih vjenčati. Ona je Hrvatica, a on je iz Tunisa. Ona katolkinja, a on musliman. Razgovarali smo dok smo imali probu za vjenčanje. On je tada rekao, naravno, ja sam musliman, ali s poštovanjem gledam na katolike i Katoličku Crkvu; svojoj ženi ću dopustiti da živi u vjeri i da u katoličkoj vjeri krsti i odgaja našu djecu ako nam ih Bog dadne.

Pa je nastavio – Velečasni, htio bih vam ispričati kakav je bio moj prvi kontakt s Katoličkom Crkvom: Prije desetak godina radio sam u Tunisu, radio bih cijelo jutro do podne, a onda smo zbog vrućine imali pauzu do dva sata popodne. Za vrijeme te pauze tražio sam gdje bih se mogao skloniti, neki prostor koji ima klimu da se sklonim s vrućine, i tako sam po prvi puta ušao u crkvu. Imala je klimu, sjeo sam odmah ispod klima uređaja i razmišljao kako je ugodno, no kako sam bio jako umoran od posla, zaspao sam. Onog trenutka kad sam se ustao, vidio sam ispred sebe bocu vode, mislio sam da ju je netko zaboravio ili da je tu slučajno ostala, ustao sam se i otišao natrag na posao. Sutradan sam opet došao u tu crkvu zbog klime i opet sam zaspao i opet je ispred mene bila boca vode, vidio sam da to nije slučajnost i odlučih potražiti svog dobročinitelja. Svećenika sam pronašao u sakristiji i on mi je rekao kako je vidio koliko sam umoran pa mi je ostavio vodu da se okrijepim. To je bio moj prvi susret s katoličkim svećenikom.

Braćo i sestre, ovaj svećenik sigurno ne zna da se ovaj čovjek vjenčava u Crkvi za jednu katolkinju, da će djeca ovog čovjeka biti katolici, a sve zbog jednog čina ljubaznosti. Koliko košta jedna boca vode? No, ona može biti dovoljna da nekoga ohrabrimo i ozdravimo svojom velikodušnošću. Želimo biti velikodušni, ljubiti svoje bližnje, želimo uvijek činiti dobra djela. Plod obraćenja je i taj da se uvijek trudimo biti dobri jedni prema drugima, da se trudimo biti bolji, malo više slušati, pomagati prijateljima, kontrolirati sebe bolje. Trudimo se učiniti ovu bitnu promjenu u svome životu, a Gospodin će nam sigurno pomoći.