Natalia Cherniavska je voditeljica Škole bioetike Ukrajinskog katoličkog sveučilišta kojoj je cilj promicanje kulture života, edukacija o bioetici i etičkim vrijednostima te humanizacija medicine. Magistrirala je na Filozofsko-teološkom fakultetu Ukrajinskog katoličkog sveučilišta, a potom je na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum u Rimu, na Bioetičkom fakultetu stekla licencijat. Danas živi i radi u Lavovu u Ukrajini.

Natalia Cherniavska / Foto: Olexandr Laskin

Što se sada događa u Ukrajini?

Situacija u Ukrajini je složena, nepredvidiva, i stabilna u posljednja dva-tri mjeseca. Nakon više od šest mjeseci intenzivne ruske invazije na Ukrajinu, ukrajinske snage uspješno su napale ruske snage. Ruske trupe su nemotivirane i impresionirane hrabrošću i spremnošću ukrajinskih branitelja. Uz međunarodnu vojnu potporu, visoku razinu profesionalnog pristupa i koordinacije, ukrajinski branitelji značajno su napredovali na bojištu. Imaju punu potporu ukrajinskog naroda, posebice volontera koji daruju sve svoje vrijeme i pružaju materijalnu podršku. Ali ipak, doživljavamo značajne gubitke i svakodnevno promatramo pogrebne povorke u našim gradovima. Naše obitelji gube svoje sinove, kćeri, muževe, žene, braću i sestre.

Unatoč svim tim bolnim činjenicama, cjelokupno ukrajinsko društvo više je ujedinjeno nego ikada i spremno boriti se, braniti našu slobodu i državu te vjeruje u našu pobjedu. 89% građana Ukrajine vjeruje da rat mora završiti potpunim oslobađanjem teritorija Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica.

Za sada je Rusija okupirala gotovo 20% teritorija Ukrajine (Krim, Donjeck, Lugansk i neki dijelovi regije Herson). Nespremne na takvu reakciju, onemogućene zauzeti nove teritorije i voditi uspješne bitke protiv ukrajinskih snaga, ruske trupe nastavljaju s terorističkim djelima u Ukrajini. Koriste topništvo i projektile, uništavaju bolnice, škole i privatne kuće, ubijaju ljude i sustavno krše norme međunarodnog ljudskog prava. Najočitiji primjeri terorizma su Vinnytsia, na željeznički kolodvor Kramatorsk, Bucha, Hostomel, Irpin, željeznički kolodvor Chapline i Mariupol. Naime, 29. srpnja Rusi su počinili terorističko djelo ubivši pedeset ukrajinskih ratnih zarobljenika u selu Olenivka. 25. kolovoza ruske su trupe granatirale nuklearnu elektranu Zaporizhzhia. I mnogo je drugih primjera okrutnog i nedoličnog ponašanja Rusa prema ukrajinskim braniteljima i stanovništvu. Za sada je razmijenjeno više od dvije stotine ratnih zarobljenika, ali njihovo zdravstveno stanje ukazuje da su ih Rusi brutalno tretirali.

Osjećate li još uvijek podršku svijeta kao na početku rata ili je rat postao primjer fenomena udaljene patnje?

Na početku rata osjetili smo vrlo intenzivnu i ponekad neočekivanu potporu, osobito u pogledu dobrodošlice za one koji su bili prisiljeni pobjeći u inozemstvo i spasiti svoje obitelji i živote. Mnoge europske zemlje (osobito Sjedinjene Države, Velika Britanija, Latvija, Litva, Estonija, Poljska, Češka i druge) ponudile su svoju pomoć. Za naše žene i djecu, koji su bili prisiljeni tražiti sigurnije mjesto za život ponuđen je smještaj, materijalna pomoć i socijalna podrška. Mnogi naši građani izgubili su svoje domove i preselili se u zapadni dio Ukrajine.

Zahvalni smo našim zapadnim partnerima na ekonomskim sankcijama koje uspješno utječu na rusko gospodarstvo. Daljnje širenje pojedinačnih sankcija i osiguravanje dugoročne izolacije Rusije doprinijet će cijelom svijetu.

Također, zapadni partneri su pružali i pružaju humanitarnu pomoć stanovništvu i naoružanje ukrajinskim braniteljima. Zapadno oružje omogućuje učinkovitije vođenje ratovanja i smanjuje gubitke vojnika i gubitke među civilnim stanovništvom. Uglavnom, sada ukrajinske snage imaju učinkovito, visokoprecizno oružje koje uništava ruske logističke opskrbne linije, zapovjedne centre, osoblje i streljivo. No, nažalost, količina oružja nije dovoljna.

Za neke zemlje se rat u Ukrajini pretvorio u „daleku patnju“. Mnogi političari i dio europskog društva rat u Ukrajini smatraju prijetnjom svom gospodarstvu. Pokušavaju predložiti mirne pregovore s Rusijom, što je u ovim uvjetima potpuno neprihvatljivo. To je moguće tek nakon što ruske trupe napuste zemlju, a ruski vođa sa svojim pristašama bude kažnjen za sve zločine.
Općenito, osjećamo čvrstu podršku našoj naciji i Ukrajinskim snagama.

Kijev / Foto: Pexels

Tko sada najviše treba pomoć u Ukrajini i kako im se može pomoći?

Mnogi ljudi u Ukrajini sada trebaju pomoć zbog dramatičnih ratnih uvjeta. Različite kategorije ljudi imaju različite potrebe: nekima je potrebna financijska potpora, mjesto za život i rad jer su izgubili domove ili radna mjesta, a drugima je potrebna cjelovita medicinska pomoć. Mnogi pojedinci imaju bolna iskustva iz rata i trebaju adekvatan psihološki pristup i podršku, a posebice vojnici, žene i djeca. Također, onima koji su izgubili svoje voljene treba adekvatna psihološka pomoć.

Sve u svemu, za cijelu državu ekonomska pomoć jest i bit će neophodna u budućnosti nakon naše pobjede.

Što ste naučili o sebi, a što o svijetu otkako je ovo počelo?

Prije nekoliko godina (prije 2014.) rat između Rusije i Ukrajine činio mi se nerealnim. U 21. stoljeću potpuni rat između dvije neovisne države bio je nešto nezamislivo. Ali početak 2014. i aneksija Krima i osvajanje regije Donbas pokazali su da se Ukrajina mora nositi s nepredvidivim neprijateljem, uskraćena bilo kakvih pravila i normi.

Doživjevši takve ratne uvjete, postala sam svjesnija da je ljudski život neprocjenjiv. Morate cijeniti svaki trenutak, svaki događaj i važnu osobu u svom životu, te bezuvjetno voljeti, poštivati i pomagati drugima. Sve ono što je za mene bilo važno prije rata promijenilo je značaj.

Što se tiče svijeta, uvjerila sam se i oduševila zajedništvom, otvorenošću i spremnošću da se pomogne našem narodu. S druge strane, sada je očitije da je ljudski život doista krhak, a pojam sigurnosti za nas je poprimio drukčije značenje.

Imate li poruku za Europu?

Prva važna poruka Europi je zahvalnost za sve što su europsko društvo i politika učinili za podršku našoj zemlji, našem narodu i našoj vojnoj sposobnosti. Cijenimo sav trud i pomoć i osjećamo se dijelom europske obitelji.

Nadalje, Ukrajina ne brani samo svoju državu, teritorij, narod i neovisnost, već također brani i pridonosi Europskoj i globalnoj sigurnosti. Ukrajinski branitelji svojim djelovanjem, hrabrim i odlučnim ponašanjem te požrtvovnošću dokazuju da su općeljudske vrijednosti i istina važne za našu naciju i naš narod. Nemamo drugu opciju nego zaustaviti Rusiju jednom zauvijek.

Još jedna značajna poruka koju želimo prenijeti Europskom društvu je da se ukrajinski narod i ruski narod razlikuju. Nikada se više ne možemo smatrati bratskim narodima onako kako je to bilo prije. Imamo različite mentalitete, vrijednosti i stavove prema slobodi, društvu, svijetu i vjeri. Kao što je Mahatma Gandhi rekao: “Veličina jedne nacije i njezin moralni napredak mogu se procijeniti prema načinu na koji se postupa sa životinjama.” Tijekom rata promatrali smo okrutan odnos ruskih vojnika ne samo prema ljudima, već i prema životinjama.

U Europskim zemljama velika je uloga ruske propagande. Po mom mišljenju, iznimno je važno prezentirati točne činjenice o ukrajinskoj povijesti, ukrajinskom narodu, identitetu, vrijednostima i rusko-ukrajinskim odnosima. Rusija pokušava svijetu pokazati lažne informacije, mnogi ljudi vjeruju u to.

Dobivamo informacije da je ukrajinska obrana vrlo dobra, kako i kada vidite kraj sukoba?

Podaci o učinkovitosti ukrajinske obrane doista su istiniti. Ali cijena te obrane je enormno visoka i bolna za naše obitelji i narod. Zalažemo se za istinu, pravdu i pravo na život u vlastitoj zemlji.

Kao i mnogi naši građani, potpuno sam uvjerena u našu pobjedu. Teško je predvidjeti kako i kada će to biti jer imamo tako nepredvidivog i ludog susjeda kao što je Rusija. Veliki dio ukrajinskog stanovništva nije očekivao potpunu invaziju unatoč aneksiji Krima i ratovanju u regijama Donjecka i Luganska.

Nadam se da ćemo uskoro pobijediti u ratu i vratiti svoj teritorij, a našem narodu mir. Da ćemo živjeti u društvu bez agresora.

Maria Yarema / Foto Bohdana Shyriaieva / privatni album

Mariya Yarema je docentica na Filozofsko-teološkom fakultetu Ukrajinskog katoličkog sveučilišta i istraživačica na Školi bioetike istog sveučilišta. Studirala je teologiju u Lavovu, na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu i završila je studij bioetike u Rimu na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum. Živi u predgrađu Lavova, grada u zapadnoj Ukrajini.

Mnogi ljudi su do nedavno doživljavali Ukrajinu kroz tzv. celebrity poličare, prvo Juliju Timošenko, a onda Volodimira Zelenskog. Mediji prenose njihove živote i stavove poput slavnih osoba. Pratili smo političku pobunu, progon, zatvor Timošenko, a zatim je televizijska serija postala stvarnost – glumac je doista postao predsjednik i tada se događa šokantan rat. Prateći događaje u Ukrajini, osobito one političke vidjeli smo da su se sukobi i afere događale neko vrijeme, jeste li predosjetili da dolazi rat?

Poznavajući složenu povijest odnosa Ukrajine sa susjedima (područje Ukrajine stoljećima je bilo podijeljeno uglavnom između Rusije i Poljske), nije mi bilo strano razmišljati o potencijalnim ratovima u naše vrijeme, posebice s Rusijom, koja nije demokratska država i koja vrlo je agresivna u svojoj politici. Prvi teritorijalni sukob između Ukrajine i Rusije nakon što je Ukrajina proglasila neovisnost (1991.) bio je 2003. (u vezi s otokom Tuzla blizu Krima). Dakle, prvi teritorijalni sukob nastao je tek nakon 12 godina neovisnosti Ukrajine. Ukrajinska diplomacija je 2003. de facto pobijedila u sukobu. Zatim je 2014. godine počeo pravi rat između Ukrajine i Rusije zbog aneksije Krima i okupacije istočnih dijelova Ukrajine. Dakle, rat je za nas počeo 2014., a ne 24. veljače 2022. Zelenski je izabran za predsjednika zemlje koja se bori za svoj suverenitet, a za mnoge je bio pravi šok da su Ukrajinci za vođu izabrali glumca, a ne pravog političara , kada je zemlja bila u stvarnom ratu. Čini se da je Rusija bila jako zadovoljna takvom odlukom Ukrajinaca i računala je da će Zelenski zadovoljiti njezine imperijalističke apetite.

Rusija nije priznala da se njezine trupe bore u Ukrajini od 2014. godine, pokušavajući ovaj pravi rusko-ukrajinski rat prikazati kao građanski rat u Ukrajini između proruskih i proukrajinskih snaga. Dakle, od ožujka 2014. do 24. veljače 2022. Rusija je vodila takozvani “hibridni” rat u Ukrajini, koji nije bio ništa manje stvaran od rata nakon veljače 2022. Ukrajina je od ožujka 2014. do veljače 2022. izgubila tisuće vojnika i civila. Ovo je deveta godina rusko-ukrajinskog rata, a ne prva.

Naravno, postoje neke značajne razlike između prve faze ovog rata (ožujak 2014. – veljača 2022.) i druge (veljača 2022. do sada): 1) u prvoj fazi Rusija se borila tajno (njihovi vojnici nisu imali oznake ruske vojske), a u drugoj fazi – otvoreno; 2) u prvoj fazi samo su određeni teritoriji bili uključeni u rat, a u drugoj fazi je bombardiran cijeli teritorij Ukrajine u njenim administrativnim regijama (s izuzetkom jedne male regije blizu granice s Rumunjskom).

Osobno me početak rata 2014. mnogo više pogodio nego njegova druga faza, koja je započela 2022. Iskreno govoreći, nakon što sam čula za novu Rusku prijetnju krajem 2021. – početkom 2022., pomislila sam da Rusi blefiraju kako bi prisilili Ukrajinu da prizna ukrajinske teritorije koje je tada okupirala Rusija kao službeni dio Ruske Federacije. Nekoliko dana prije 24. veljače već je bilo jasno da će Putin proširiti okupaciju istočnih ukrajinskih teritorija, ali mnogi Ukrajinci kao i ja osobno nismo vjerovali da će Rusija pokušati osvojiti sav ili veći dio ukrajinskog teritorija i potpuno uništiti ukrajinski suverenitet.

Ukrajina u ratu / Foto: Pexels

Što se događa s vjerskim zajednicama i vjerom ljudi u Ukrajini?

Ukrajinci su uglavnom kršćani, ali različitih denominacija, postoje dvije katoličke crkve: Katolička crkva latinskog obreda i Katolička crkva bizantskog obreda; dvije pravoslavne crkve: Pravoslavna crkva Ukrajine Carigradskog patrijarhata i Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovskog patrijarhata; mnoge protestantske denominacije. Kao što možete pretpostaviti, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije ima najveće probleme s pogledom na rat. Moskovski patrijarh Kiril otvoreno podržava rusku invaziju na Ukrajinu. U svibnju 2022. Vijeće Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije odlučilo je održavati samo duhovne veze s Moskovskom patrijaršijom, ali ne i administrativne. Naravno, takva reakcija nije dovoljna. Mnogi svećenici i vjernici Ukrajinske crkve Moskovskog patrijarhata prelaze u Pravoslavnu crkvu Ukrajine (Carigradski patrijarhat), ali, nažalost, episkopi (Moskovskog patrijarhata u Ukrajini) nisu podržali takav prijelaz.

Ako govorimo o kršćanskom pogledu na strašne događaje u Ukrajini, izuzev denominacija, mogu reći da je s jedne strane mnogima sada teško povjerovati u Božju zaštitu i ljubav, a s druge strane, mnogi koji nikada nisu molili ili nikada nisu razmišljali o životu nakon smrti, sada su to počeli činiti.

Gdje je Bog u ratu?

Kako bih odgovorila na ovo pitanje, željela bih citirati oca Heorgiya Kovalenka, pravoslavnog svećenika (2019. godine prešao je iz Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata u Pravoslavnu crkvu Ukrajine Carigradskog patrijarhata). Komentirajući strašne zločine ruske vojske nad civilnim stanovništvom u deokupiranoj Buchi (Kijevska regija), rekao je: “Naš Bog je bio s njima (mučenim civilima) na križu. Iskusio je njihove patnje i patio s njima. Kristov križ je odgovor gdje je Bog bio kada je ruska vojska mučila i ubijala nevine ljude”. Nemam drugog odgovora. Možemo se pitati zašto Bog ne intervenira da zaustavi ovaj rat odmah i pravednim mirom. Ali pozvani smo zapamtiti da je Stvoritelj dao slobodnu volju svome stvorenju – ljudima i nikada je ne oduzima. Bog nije ravnodušan prema ljudskoj patnji, sam je Krist patio. Patnja ima neko mistično značenje u kršćanstvu (da nije tako, onda Krist ne bi patio: imao je mnogo drugih prilika osim križa da spasi ljude). Kršćani ne mogu razumjeti značenje patnje, ali moraju znati da patnja nije apsurdna, da je Bog svjestan njihove patnje i blizak je onima koji pate.

Je li se vaš odnos prema Bogu promijenio u ovoj situaciji?

Ne, doista nije. Možda imam neke pobune protiv Božje volje, protiv Njegovog “dopuštenja” da se u mojoj zemlji vodi brutalan rat, ali to ne mijenja moj stav prema Njemu. S jedne strane, Njegova Providnost je daleko iznad mog razumijevanja, a s druge strane, kao što sam već rekla, ljudi su odgovorni za zlo koje čine, a ne Bog, koji im je dao slobodu izbora između zla i dobra. U isto vrijeme, mnogi Ukrajinci svjedoče da je rat promijenio njihov odnos s Bogom: od vrlo formalnog do živog odnosa, osobito oni koji se bore i one koji žive na okupiranim područjima ili područjima neprijateljstava.

U Ukrajini žive Rusi, vjerojatno i vi imate prijatelje Ruse, što se događa u svakodnevnom životu u tim situacijama? Je li moguće ljubiti svog neprijatelja i kako je to moguće u ovom užasnom razaranju?

Da, mnogo Rusa živi u Ukrajini. U mojoj regiji, gdje ljudi govore ukrajinski (postoje mnoge regije u Ukrajini gdje ljudi govore ruski ili dva jezika: ruski i ukrajinski) Rusi su prepoznatljivi po tome što u principu ne koriste ukrajinski jezik (oni smatraju da je Ukrajina dio Rusije i ukrajinski nije jezik, već dijalekt ruskog). Stoga je vrlo teško voljeti ljude koji preziru naciju, kulturu i jezik, čak i živeći među govornicima te nacionalnosti i kulture. A još je teže voljeti neprijatelja ako on ne samo da prezire tvoj narod, njegov jezik i kulturu, nego ga i uništava, ubijajući i mučeći tvoje rođake i prijatelje. Ali, vjerujem da se neprijatelji mogu voljeti. Da je to nemoguće, Krist ne bi dao ovu zapovijed. Moguće je, ali samo putem slobodne odluke za ljubav, a ne kroz emocije ili osjećaje. Mislim da svoje neprijatelje možemo voljeti umom i voljom, ali nikada srcem. Krist ne zahtijeva da se neprijatelji vole osjećajima i emocijama. Zahtijeva činiti dobro onima koji nam čine zlo (pomagati potrebitima, pa iako to bio i neprijatelj) radi vjere u Njega koji je dobar prema svima nama: dobrima i zlima. Svatko tko vjeruje u Krista mora voljeti svoje neprijatelje u smislu da im čini dobro, ali nijedan kršćanin nije dužan voljeti svoje neprijatelje osjećajima.