Osmorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 22. lipnja 2024. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u crkvi sv. Ivana XXIII., pape u zagrebačkoj Dubravi.
Marko Šimundić rođen je 14. veljače 1984. godine u Splitu, od oca Jerka i majke Milene. Ima stariju sestru Ivanu i nećaka Lea. Osnovnu školu pohađao je u Splitu – Skalice, kao i srednju trgovačku školu – smjer komercijalist. Iako je živio u Splitu, svaki vikend i praznike provodio je sa svojom obitelji na selu u mjestu Lovreć, koje se nalazi u splitskom zaleđu, nedaleko od Imotskog. Tako je ostao najviše vezan za tu Župu koju smatra svojom matičnom župom i gdje će slaviti svoju mladu misu. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima.
Mladomisničko geslo: “Gospodin je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više.” (Iz 12, 2)
Datum mlade mise: 10. kolovoza 2024.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?
Do svoje 21. godine nisam baš prakticirao svoju vjeru. Svugdje me je kroz mladost i djetinjstvo bilo, ali najmanje u crkvi. Bog mi je u 21. godini života stavio na moj životni put meni drage ljude, dvojicu kolega s kojima sam radio, a koji su inače članovi zajednice Omnia Deo kojoj pripadam. Oni su malo po malo, svjedočanstvom vlastitog života donijeli Boga u moj život i tada je krenulo moje obraćenje. Kako sam sve više upoznavao Boga i katoličku vjeru, sve sam više počeo shvaćati da je Bog živ i da mi je jako blizu u svim mojim situacijama i da me neizmjerno voli. Tada sam se na jedan način doslovno zaljubio u Boga. Počeo sam se sve više onda pitati što taj Bog koji me neizmjerno ljubi traži od mene za moj život. Nakon nekoliko godina intenzivnog traženja kroz duhovne obnove i iskustva, jasno sam osjetio da me Gospodin zove da budem njegov svećenik.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Moja obitelj do nedavno nije živjela u vjeri. U mojoj obitelji nikada se nije zajednički molilo, ni pričalo o vjeri. Majka nije imala sakramente jer je njena obitelj bila duboko u komunizmu, djed je bio visoko vojno lice u bivšoj državi. Tijekom tih par godina dok sam razmišljao o svom pozivu pokušavao sam potaknuti svoju obitelj na prakticiranje vjere, ali nažalost bez uspjeha. Pa iz te perspektive znao sam da neće baš prihvatiti moj poziv. Kada sam konačno odlučio da odlazim na bogosloviju, dao sam otkaz na poslu, okupio sam obitelj na iskren razgovor i obznanio im svoju odluku. Bio je to veliki šok za njih, iako su rekli da su osjećali da se takvo nešto sprema. Nitko od njih u početku nije prihvaćao moj poziv i nisu nikako razumjeli moj odlazak na bogosloviju. Unatoč tome, Bog mi je dao snage da ipak odem, iako mi je bilo jako teško. Na putu do bogoslovije zavapio sam dragom Bogu: “Bože, ja sada idem raditi za tebe, ali te molim da dođeš sada ti na moje mjesto u moju obitelj.” Nakon nekog vremena upravo se to i dogodilo. Majka je odlučila da želi primiti sve sakramente i nakon toga ona i tata su se crkveno vjenčali, a tata se ispovjedio prvi put tada još od svoje krizme. Tako je Bog ušao u moju obitelj na neki način tek kada sam ja otišao vršiti Njegovu volju. Sada mi je moja obitelj velika podrška na ovom putu.Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Moja formacija traje još od 2009. godine kad sam ušao na u bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. u Rijeci. Tamo sam proveo pet predivnih godina svog života i mogu slobodno reći da stvari koje su mi bile nekako najteže i teške situacije koje smo prolazili na bogosloviji da su mi zapravo te stvari nekako bile i najljepše zato što smo se mi kao bogoslovi jako međusobno zbližili i upoznali preko tih teških stvari i situacija. Nakon završene bogoslovije odlučujem se odgoditi svoje ređenje radi određenih kušnji koje su se tada pojavile kod mene. To je također koincidiralo s potrebom moje zajednice za ljudima koji bi se dali za rad na određenim službama u zajednici, s obzirom na to da je tada zajednica bila jako mlada, još u začetku. Tako da sam bio vrlo radostan što sam se mogao dati i ugraditi sebe na neki način u to Božje djelo prema kojem osjećam veliki dug s moje strane i odgovornost. Imao sam priliku skoro devet godina živjeti s utemeljiteljem zajednice don Josipom Radićem, sudjelujući u pastoralu na župama gdje je on bio župnik, kao i u različitim funkcijama u zajednici od odgovornog za formaciju svećeničkih kandidata do tajnika zajednice. Tijekom tih devet godina moje srce je još više sazrelo za svećeništvo.
Moja obitelj do nedavno nije živjela u vjeri. U mojoj obitelji nikada se nije zajednički molilo, ni pričalo o vjeri. Majka nije imala sakramente jer je njena obitelj bila duboko u komunizmu, djed je bio visoko vojno lice u bivšoj državi. Tijekom tih par godina dok sam razmišljao o svom pozivu pokušavao sam potaknuti svoju obitelj na prakticiranje vjere, ali nažalost bez uspjeha. Pa iz te perspektive znao sam da neće baš prihvatiti moj poziv. Kada sam konačno odlučio da odlazim na bogosloviju, dao sam otkaz na poslu, okupio sam obitelj na iskren razgovor i obznanio im svoju odluku. Bio je to veliki šok za njih, iako su rekli da su osjećali da se takvo nešto sprema. Nitko od njih u početku nije prihvaćao moj poziv i nisu nikako razumjeli moj odlazak na bogosloviju. Unatoč tome, Bog mi je dao snage da ipak odem, iako mi je bilo jako teško. Na putu do bogoslovije zavapio sam dragom Bogu: “Bože, ja sada idem raditi za tebe, ali te molim da dođeš sada ti na moje mjesto u moju obitelj.” Nakon nekog vremena upravo se to i dogodilo. Majka je odlučila da želi primiti sve sakramente i nakon toga ona i tata su se crkveno vjenčali, a tata se ispovjedio prvi put tada još od svoje krizme. Tako je Bog ušao u moju obitelj na neki način tek kada sam ja otišao vršiti Njegovu volju. Sada mi je moja obitelj velika podrška na ovom putu.Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Moja formacija traje još od 2009. godine kad sam ušao na u bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. u Rijeci. Tamo sam proveo pet predivnih godina svog života i mogu slobodno reći da stvari koje su mi bile nekako najteže i teške situacije koje smo prolazili na bogosloviji da su mi zapravo te stvari nekako bile i najljepše zato što smo se mi kao bogoslovi jako međusobno zbližili i upoznali preko tih teških stvari i situacija. Nakon završene bogoslovije odlučujem se odgoditi svoje ređenje radi određenih kušnji koje su se tada pojavile kod mene. To je također koincidiralo s potrebom moje zajednice za ljudima koji bi se dali za rad na određenim službama u zajednici, s obzirom na to da je tada zajednica bila jako mlada, još u začetku. Tako da sam bio vrlo radostan što sam se mogao dati i ugraditi sebe na neki način u to Božje djelo prema kojem osjećam veliki dug s moje strane i odgovornost. Imao sam priliku skoro devet godina živjeti s utemeljiteljem zajednice don Josipom Radićem, sudjelujući u pastoralu na župama gdje je on bio župnik, kao i u različitim funkcijama u zajednici od odgovornog za formaciju svećeničkih kandidata do tajnika zajednice. Tijekom tih devet godina moje srce je još više sazrelo za svećeništvo.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Na đakonskom praktikumu bio sam u Župi sv. Antuna u Sesvetskim Selima. To je zaista jedna velika i vrlo živa župa na kojoj se uvijek nešto događa. Na području Sela ima gotovo tisuću djece osnovnoškolske dobi i jako puno mladih pa mi je rad s djecom i mladima bila svakodnevica. Također, na župi ima jako puno sakramenata krštenja i vjenčanja pa sam se na tom polju već jako dobro ispraksirao. Na župi djeluje desetak zajednica i zaista je lijepo vidjeti kako tako raznoliki crkveni pokreti surađuju kao jedno, osobito na župnim svetim misama i pripremama velikih slavlja. Inače sam po naravi malo introvertirana osoba, ali ovako velika župa naučila me kako na ispravan način biti među ljudima. U početku sam imao veliku tremu, osobito na propovijedima, ali sad sam se već naviknuo propovijedati pred velikim brojem vjernika. Naučio sam i da na ovako velikoj i živoj župi moraš biti jako dobro organiziran i također moraš sebi dobro organizirati molitveni život jer često se dogodi da svećenici na župama na kojima ima jako puno posla zanemare osobnu molitvu i duhovnost, i upadnu u aktivizam i tako malo po malo presuše.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Smatram da je svećenik prije svega osoba koja na jedan poseban način pomaže ljudima. Ali ne da im pomogne kratkoročno ili da ih nahrani na nekoliko dana, iako je i to svakako potrebno, nego im pomaže tako da donosi Boga u živote ljudi oko sebe. Kada donesete Boga u život neke osobe, onda ste joj dali najveći smisao i pomoć u životu. Danas ljudi oko nas možda više nego ikada prije imaju problem besmisla u životu. Imaju od čega živjeti, ali nemaju za što živjeti. Upravo je to ono čemu se najviše radujem, donositi smisao, odnosno Boga, u živote drugih. To ću naravno moći samo ako i sam budem ukorijenjen i povezan s tim istim Bogom. U tom smislu najviše strepim u svom svećeničkom životu da ostanem bez žara, da se, ne daj Bože, odvojim od Onoga koji mi daje snagu i smisao. Za sve ostalo, i da me snađu bilo kakve nevolje od kojih strepim, „sve mogu u onome koji me jača“.Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Jako teško pitanje s kojim sam se i sam borio nekoliko godina tražeći odgovor na njega. Mislim da načina na koji Bog poziva nekoga u svećeništvo postoji onoliko koliko ima i poziva. To je nešto predivno – da Bog nikome ne pristupa šablonski. Svaki onaj kojeg je stvorio, jednako je Bogu važan i Bog ga poziva na njemu jedinstven način. Za one koji Boga ljube, jako je važno da što ranije u životu krenu tražiti što je volja Onoga koji ih je stvorio i koji ih neizmjerno ljubi jer jedino tako moći ćemo biti vječno sretni. Neke Bog poziva za brak, a neke za svećeništvo i redovništvo. Ono što sigurno znamo je da je volja Božja za nas da slijedimo Njegove zapovijedi koje nam je dao u svojoj ljubavi za naše najveće dobro, da živimo sakramentalno i da se svakodnevno sjedinjujemo s Njim kroz molitvu i svetu pričest. Zatim ako smo u Božjoj prisutnosti povezani s Njim, Bog nam progovara na različite načine, nutarnjim poticajima i vanjskim poticajima preko određenih ljudi. Da bi mogli razlučiti sve te poticaje i od koga nam dolaze, mislim da je nužno da imamo duhovnu pratnju u našem vjerničkom životu u osobi koja je vrlo kreposna i iskušana i u koju imamo povjerenja da nas preko nje Bog vodi. Eto, to su neki od prvih koraka u prepoznavanju svećeničkog poziva.
Smatram da je svećenik prije svega osoba koja na jedan poseban način pomaže ljudima. Ali ne da im pomogne kratkoročno ili da ih nahrani na nekoliko dana, iako je i to svakako potrebno, nego im pomaže tako da donosi Boga u živote ljudi oko sebe. Kada donesete Boga u život neke osobe, onda ste joj dali najveći smisao i pomoć u životu. Danas ljudi oko nas možda više nego ikada prije imaju problem besmisla u životu. Imaju od čega živjeti, ali nemaju za što živjeti. Upravo je to ono čemu se najviše radujem, donositi smisao, odnosno Boga, u živote drugih. To ću naravno moći samo ako i sam budem ukorijenjen i povezan s tim istim Bogom. U tom smislu najviše strepim u svom svećeničkom životu da ostanem bez žara, da se, ne daj Bože, odvojim od Onoga koji mi daje snagu i smisao. Za sve ostalo, i da me snađu bilo kakve nevolje od kojih strepim, „sve mogu u onome koji me jača“.Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Jako teško pitanje s kojim sam se i sam borio nekoliko godina tražeći odgovor na njega. Mislim da načina na koji Bog poziva nekoga u svećeništvo postoji onoliko koliko ima i poziva. To je nešto predivno – da Bog nikome ne pristupa šablonski. Svaki onaj kojeg je stvorio, jednako je Bogu važan i Bog ga poziva na njemu jedinstven način. Za one koji Boga ljube, jako je važno da što ranije u životu krenu tražiti što je volja Onoga koji ih je stvorio i koji ih neizmjerno ljubi jer jedino tako moći ćemo biti vječno sretni. Neke Bog poziva za brak, a neke za svećeništvo i redovništvo. Ono što sigurno znamo je da je volja Božja za nas da slijedimo Njegove zapovijedi koje nam je dao u svojoj ljubavi za naše najveće dobro, da živimo sakramentalno i da se svakodnevno sjedinjujemo s Njim kroz molitvu i svetu pričest. Zatim ako smo u Božjoj prisutnosti povezani s Njim, Bog nam progovara na različite načine, nutarnjim poticajima i vanjskim poticajima preko određenih ljudi. Da bi mogli razlučiti sve te poticaje i od koga nam dolaze, mislim da je nužno da imamo duhovnu pratnju u našem vjerničkom životu u osobi koja je vrlo kreposna i iskušana i u koju imamo povjerenja da nas preko nje Bog vodi. Eto, to su neki od prvih koraka u prepoznavanju svećeničkog poziva.
Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Usudio bih se reći da je danas teško odlučiti se na svećenički poziv i posvećeni život. Živimo i uronjeni smo u svijet koji je oslonjen samo na materijalno i nastoji sve činiti samo svojim snagama, svijet kojemu ne treba nikakvo posvećenje. Mi smo djeca toga svijeta. Kada nas Bog pozove u duhovni stalež, mislim da je to ono što nas najviše odjeljuje od toga da Mu se odazovemo. Neke naše navike u životu, osjećaj da ću izgubiti sigurnost i svoju samostalnost, razni strahovi i obziri. Ali našim odazivom na posvećeni život događa se upravo suprotno, jer nema sigurnijeg mjesta u našim životima od krila Onoga koji te neizmjerno ljubi i tamo nestaje svaki strah i obzir. Mogu osobno posvjedočiti kao osoba koja je prošla puno toga u životu i prije nego sam se odazvao na put prema svećeništvu, da nema ništa ljepše na ovome svijetu nego živjeti u Božjoj prisutnosti i živjeti Božju volju u svom životu. U tom smislu potičem sve da traže tu Božju volju u svom životu i svakodnevno je otkrivaju.