Kako je došlo do ideje za hodočašće? Zašto baš Svetvinčenat?

Bratstvo blaženog Karla Austrijskog za zaštitnike ima većinu hrvatskih blaženika i svetaca, između ostalih i blaženog svećenika i mučenika Miroslava Bulešića. Tako je od samih početaka postojala ideja da se kroz vrijeme hodočasti svima njima. Međutim, nakon što nas je brat Ivan Branimir Pavičić upoznao s pričom kolege Tomislava Sadrića, čovjeka rodom iz Vrsara koji je prije par godina počeo sam hodočastiti blaženom Miroslavu u Svetvinčenat, odlučili smo se priključiti Tomislavu te pješice krenuti put Svetvinčenata iz Vrsara kako bismo častili velikog Miroslava Bulešića i tražili njegov zagovor na nebesima.

Osim Tomislava i župljana župe svetog Martina iz Vrsara koje je predvodio njihov župnik Lino Zohil, hodočastila su četvorica braće Bratstva blaženog Karla: Ivan Bator, Danijel Stipanović, Borna Pavić i Eugen Pranjić.

Jeste li imali kakvih poteškoća, žuljeva, bolova? Kako su reagirali mještani mjesta kroz koja ste prolazili?

Duljina puta iz Vrsara do Svetvinčenata iznosi otprilike 25 kilometara, što je, kada govorimo o pješačkim hodočašćima idealno, budući da predstavlja dovoljno velik izazov i napor koji se može smatrati „hodočasničkom žrtvom“, a istovremeno ne zahtijeva ozbiljnije fizičke pripreme, kao što to zahtijevaju, recimo, pješačka hodočašća dulja od 35 kilometara. Dan je započeo susretom u drevnom samostanu u Kloštru, otkud smo nakon zajedničke molitve krenuli s hodnjom. Bog nas je blagoslovio lijepim vremenom i laganim vjetrom, što izuzetno olakšava put. Kroz koje god smo mjesto prošli, mještani su nas pozdravili. Smatram da im je bilo drago vidjeti nas.

 Što vas je nosilo, davalo snagu, a što sputavalo?

Prije dolaska u Istru, u franjevačkom samostanu i crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu susreli smo se s duhovnikom bratstva, fra Matom Bašićem koji je s braćom franjevcima pripremao svečanost podjele sakramenta Svete Potvrde. To je ujedno bila prilika da se susretnemo s vojnim biskupom u miru mons. Jurjem Jezerincem koji se obradovao i udijelio nam blagoslov. Samo hodočašće popraćeno je sa sitnim ozljedama poput žuljeva, bolova u nogama, grčevima… Isto tako, pojedini usponi su bili prilično naporni, posebice ako se uzme u obzir da se čitavo hodočašće odvijalo krajem kolovoza u unutrašnjosti Istre, što uglavnom podrazumijeva sunčano i vrlo toplo vrijeme.

No, osobne i zajedničke nakane, kao i svjesnost važnosti hodočašća nije dozvoljavalo prepuštanje očajavanju, štoviše, poticalo je svakoga hodočasnika da da sve od sebe, pa i više od toga. Znamo da nas na svakom našem koraku prati zagovor i majčinska ruka Blažene Djevice Marije, kao i revnih anđela čuvara, zato smo cijelim putem molili i u otajstvima krunice prinosili osobne nakane i one koji su se preporučili u molitvu. Također, međusobno poticanje i briga jednih za druge u mnogočemu je olakšavalo prelazak preko povremenih poteškoća koje nisu zaobišle niti jednog hodočasnika.

Uočljive su bile vaše majice s programa Exitus, što ste s njima željeli poručiti?

Nema tu neke posebne poruke. Mi svjedočimo kako je moguće biti mlad, radostan i dio ovoga svijeta, a istovremeno živjeti u zajedništvu s Kristom i svetom Crkvom. Program Exitus mijenja živote, on je aktualan i sveprisutan, a stotine muškaraca diljem Lijepe naše koji su prošli ili se pripremaju za prolazak programa, prilično su dobar pokazatelj kako je riječ o kvalitetnom duhovnom programu. Ako nas je uočio ma i jedan mladić/muškarac te se nakon toga raspitao o programu, naš je cilj ispunjen. Nema ništa ljepše od sudjelovanja u Božjem naumu spašavanja ljudskih srdaca.

Kako ste doživjeli dolazak na cilj u Svetvinčenat?

Radost, ponos, ali i sjećanje na ogromnu žrtvu i krepostan život blaženog Miroslava Bulešića prošli su kroz misli svakoga od nas. Također, svaki ovakav podvig jasno nam pokazuje koliko smo jači u bratskom zajedništvu, nego kao pojedinci.

Je li tko pratio vaše hodočašće molitvenom potporom/podrškom?

Kao što smo mi molili i hodočastili za naše obitelji, braću iz bratstva, prijatelje, hrvatski narod, vjerujem da su se mnogi od njih sjetili nas u svojim molitvama. Tako smo imali snage za sve napore, vjerujući da smo povezani u Duhu.

Što je za vaš svakodnevni i duhovni život značila činjenica da ste prošli program Exitusa?

Prije svega, uvidio sam kako bez jakog i urednog molitvenog odnosa s Bogom ne mogu očekivati pozitivne pomake u vlastitom životu. Kako sam tijekom programa jačao volju i vježbao karakter, istodobno sam učio moliti i otkrivati područja u vlastitoj nutrini koja su mi do tada bila nepoznata. Uvjeren sam kako bez urednog života u svakom pogledu, bez svojevrsne rutine, čovjek teško može ispuniti vlastiti potencijal te iskoristiti sve talente i darove kojima ga je Bog obdario. Štoviše, sve ono što Exitus program nudi i daje, koliko god isprva izgledalo radikalno i kruto, zapravo je osnova i temelj za bilo kakav iole ozbiljniji duhovni i vjerski život. Vremena su takva da smo postali „mekani“ i nenaviknuti na žrtvu, askezu, nevolje, a upravo pomoću toga rastemo za sebe i za druge.

Koja vas je poruka blaženog Bulešića oduševila?

Moja osveta je oprost! Blaženi Miroslav je ubijen kao mučenik za vjeru. Znao je što ga čeka, a niti u jednom trenutku nije tražio Boga da ga nevolja zaobiđe. To je vjera, to je stamenost, to je bezgranično pouzdanje u Božju ljubav i Božju volju, što svima nama uvelike nedostaje.

Bulešićeva krvava reverenda

Poruka za naše čitatelje, možda posebno muškarce?

Povijest hrvatskog naroda, a napose Crkve u Hrvata nudi toliko svijetlih primjera vjere, hrabrih i Bogu odanih muškaraca, da je nemoguće pomisliti kako i danas ne postoje takvi ljudi koji su spremni dati sve za Boga i Domovinu. Vlastite se vjere i tradicije ne smijemo sramiti, ali s druge strane, ne smijemo dozvoliti da nam se vjerski život svede na obavezu koja je lišena ikakvog duhovnog sadržaja. Bez Krista ne možemo naprijed: on nam je pokazao kako tek nakon muke i smrti slijedi uskrsnuće i vječna radost. Zašto onda očekivati radost bez prethodnog odricanja i žrtve?

Program Exitus pomaže u duhovnom sazrijevanju mladića i muževa koji u svojim sredinama danas svijetle poput svjetionika, dajući primjer ljubavi prema obitelji i Crkvi, čuvajući svetu katoličku vjeru, te rastući u njoj iz dana u dan.