Budi dio naše mreže

Mlada umjetnica Iris Mihatov Miočić, autorica slike bl. Stepinca: "Bog je našao put da me vrati u okrilje Crkve"

Što povezuje nastajanje slike Milosrdnog Isusa po naputku sv. Faustine i jedne slike bl. Alojzija Stepinca? Proces - potreba da u njemu slikar zatomi svoj umjetnički ego i vlastito nahođenje kako misli da bi to djelo trebalo izgledati. Kroz takav proces prolazila je Iris Mihatov Miočić (36), akademska slikarica iz Zadra, autorica slike bl. Alojzija Stepinca. Donosimo razgovor s mladom umjetnicom.

/ Ines Grbić

Sliku je od Iris naručio fra Alojzije Duvnjak iz zadarskog samostana sv. Mihovila. U razgovoru s Iris otkrivamo pozadinu sazrijevanja u duhovnom likovnom stvaralaštvu te što predstavlja Stepinčeva slika (70 cm x 100 cm) koju zadarski samostan sv. Frane daruje novoizgrađenoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru. To je župa prva u Hrvatskoj posvećena Stepincu 1998. g., a posveta njene crkve predviđena je za sljedeće Stepinčevo.

Susret s Iris u prilog je njenoj želji da se u Hrvatskoj počne jače razvijati i promicati stvaralaštvo mladih generacija slikara koji bi stvarali djela religiozne i sakralne tematike. Kao što se u Hrvatskoj probudila duhovna glazbena scena, da se afirmira i duhovna scena mladih likovnih autora katolika.

Kako je izgledao proces nastajanja slike bl. Alojzija Stepinca?

Kad dobijem narudžbu, pogotovo oko religioznih tema, odmah u glavi imam viziju i sliku kako to treba izgledati. Jako volim raditi portrete, volim se uživjeti u detalje i cijelu priču koja stoji iza života nekog sveca. Uđem i u prostor toga vremena kad je to bilo, uživim se u cijelu priču kako je osoba došla do toga da bude proglašena svetom. Glede Stepinca, na poziv fra Alojzija, odmah sam imala ideju kako bi to trebalo izgledati, onako po mome, kako sam i dosad slično radila. Zanimljiv je taj proces mojih dogovora s fra Alojzijem. On me dočekao s gotovom skicom, na što sam ja ostala malo zatečena, jer sam shvatila da je moj proces, moga unutarnjeg htijenja kako slika treba izgledati, zapravo bio skroz ugašen.

Cijelo vrijeme slikanja imala sam jednu sličicu bl. Alojzija s tekstom molitve koju mi je fra Alojzije dao i držala sam je na stolu dok sam slikala Stepinca. Svaki put sam se pomolila da to ide u smjeru kako treba ići.

I shvatila sam da je, u principu, jako bitno biti poslušan autoritetu. Zbog svih tih naših dogovora, nisam baš s nekim velikim zanosom i poletom krenula raditi tu sliku. Cijelo vrijeme dok sam radila sliku, molila sam se Stepincu da baš bude sa mnom, da mi pomogne da to stvarno ispadne kako treba, jer je fra Alojzije bio baš gorljiv da to bude onako kako je on zamislio da treba izgledati. Moja umjetnička predodžba kako nešto treba izgledati bila je stavljena u drugi plan. Potpuno sam se posvetila tome da ispunim ono što je fra Alojzije očekivao.

Iris Mihatov Miočić i fra Alojzije Duvnjak / Foto: Ines Grbić

I natpis u dnu slike, geslo bl. Alojzija ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’, asociralo me na cijelu priču oko stvaranja slike Milosrdnog Isusa. I taj je slikar radio po uputama sv. Faustine. Poistovjetila sam se s njim u tom procesu jer je isto morao raditi po uputama kako je njemu sv. Faustina rekla, kad joj se ukazao Isus. Sv. Faustina je bila baš gorljiva, kao i fra Alojzije, da to ispadne točno onako kako je ona to vidjela, kako joj je bilo rečeno da mora biti. Tako da, dok sam radila Stepinca, razmišljala sam i o tom slikaru, Eugeneu Kaziemirowskom, kako je on bio poslušan tom autoritetu i vjerojatno mu nije bilo lako točno napraviti sliku prema uputama s. Faustine. Da ugasi ono svoje unutarnje htijenje kako je on to htio da to izgleda, nego je točno morao napraviti sliku kako je njemu rekla sv. Faustina.

Često znam reći kako slikar Kazimierowski zbog te slike Milosrdnog Isusa, jer je bio tako poslušan da je naslika kako je sv. Faustina htjela, ako zbog ničeg drugog, zaslužuje raj upravo zbog te slike. U tome sam našla poveznicu i sa slikom bl. Alojzija. Sv. Faustina je isto htjela da piše kako je njoj Isus rekao: ‘Isuse, uzdam se u tebe’. A i bl. Alojzije Stepinac je govorio, rekao: ‘Gospodine, u tebe se uzdam’. Jednostavno sam osjetila da je to proces gdje se ja stvarno moram u umjetničkom procesu potpuno osloniti na Gospodina i potpuno zatomiti svoj ja, svoj ego i prepustiti se da to baš bude slika u kojoj će se Gospodin proslaviti.

Podložili ste se sugestiji svećenika, fra Alojzija. Kakva je bila Vaša ideja u prikazu Stepinca?

Ja sam htjela naslikati klasični portret, da on bude u prvom planu, čak da se ne vidi cijelo tijelo, nego samo torzo. A sad shvaćam da je želja fra Alojzija ono kako je moralo biti. Na kraju, kad sam vidjela koliko je on sretan da to ide u tom smjeru kako je zamislio, ta njegova radost i oduševljenje kad je slika bila gotova, i ja sam na kraju bila prepuštena tom raspoloženju, da je slika baš tako trebala izgledati. Na vrhu slike je lenta u kojoj su upisani važni datumi iz Stepinčevog života, a ostavila sam još mjesto za upisati datum kada bude proglašen svetim.

Bl. Alojzije desnom rukom drži križ kojega je fra Alojzije želio da bude bijeli. Poruka toga je da je euharistija nastala po križu, po Kristovoj muci.

Kamen, stijena na kojoj stoji Stepinac simbol je apostolske Petrove Crkve na kojoj kardinal stoji čvrsto, nepokolebljivo. Ništa ga nije moglo poljuljati u vjernosti Katoličkoj Crkvi. Želja fra Alojzija i mene je da ta slika u Stepinčevoj crkvi u Zadru bude mjesto gdje će ljudi kleknuti i moliti se zagovoru našeg blaženika.

Foto: Ines Grbić

Koliko dugo ste slikali Stepinca?

Upravo zbog toga što to nije išlo u smjeru kako sam ja zamislila, trajalo je malo duže. Jer da čovjek zatomi svoj ego, tu treba malo vremena, treba proći malo procesa. Cijelo vrijeme slikanja imala sam jednu sličicu bl. Alojzija s tekstom molitve koju mi je fra Alojzije dao i držala sam je na stolu dok sam slikala Stepinca.

Svaki put sam se pomolila da to ide u smjeru kako treba ići. Trebalo je nekoliko mjeseci, fra Alojzije je dobio ideju na Stepinčevo ove veljače. Neko vrijeme bih radila, pa imala pauzu, odmak, onda bih se opet vratila raditi. Volim uzeti kontinuitet, tri do četiri sata u komadu da radim, radim uglavnom u dva navrata dnevno po nekoliko sati.

Sad shvaćam tu razliku prije i poslije obraćenja. Slikarstvo prije i slikarstvo nakon.

To djelo sadrži još jednu zanimljivost i simboliku; pokazuje kako je ‘ulov’ plodan kada poslušamo Isusa, kada nam on kaže na koju stranu baciti mrežu.

Da. Ispod slike Stepinca koja se sada vidi, na tom platnu nalazi se još jedna slika Stepinca. Prije nekoliko godina, netko je naručio sliku Stepinca koju sam skoro završila. Nije bila gotova. Taj dogovor nije ostvaren i slika je ostala kod mene. Stalno sam je vukla sa sobom, u selidbi, gdje god smo bili, ta slika je išla sa mnom. Nisam znala hoću li je nekome pokloniti, dati u crkvu.

Kad je krenuo dogovor s fra Alojzijem, kad smo mislili koje ćemo dimenzije, kakvo platno, sjetila sam se da već imam to platno. Jednostavno sam prebojala toga prvog Alojzija. Sad shvaćam tu razliku prije i poslije obraćenja. Slikarstvo prije i slikarstvo nakon. Tako da sam prvu sliku Alojzija potpuno maknula, pa je pozadina tog procesa također simbolična – ispod ove slike krije se još jedan Stepinac, kako sam ja to nekad bila mislila da treba izgledati, ali ta moja vizija nije bila dovršena. I ova vidljiva slika Stepinca, sada kada sam realizirala viziju jednog svećenika, fra Alojzija. U prenesenom značenju, to platno kao da sadrži moj život prije Krista i poslije Krista.

Na slici dominira srebrna boja, to je simbolika proslave. Nije čista bijela, nego baš srebrni sjaj. Stepinčevo lice, lenta, slova, sve zrači sjajem. Kao znak nebeskoga, vječnosti.

Znala sam da mora biti svjetlo, da moraju biti svijetli križ, svijetla slova, ali nisam baš razmišljala o toj kao srebrno bijeloj boji. Eto, primjerice, nisam primijetila taj poseban ton bijele. Super je kod procesa slikanja i prepuštanja da stvarno staviš sve u Božje ruke. Bog to vodi da ide u njegovom smjeru. Netko drugi će pronaći nešto drugo. Sve oko križa i kamenog postolja je simbolično, netko drugi u tome će pronaći nešto za sebe.

Sv. Ilija, autorica: Iris Mihatov Miočić

Stube na postolju na kojem Stepinac stoji u ruci s palmom, znakom mučeništva, kao da su znak hoda u nebo.

Pa o tome sam i razmišljala. Kad slikam nekog sveca, razmišljam o njemu, uvijek pročitam njegovu biografiju, što je ta osoba sve učinila i razmišljam o tom putu ka svetosti. Tako da te stube i taj čvrsti kameni, temelj stvarno predstavlja njega! Stepinčevo srce je bilo takvo da ga ništa nije moglo poljuljati, njegova vjernost svetoj Katoličkoj Crkvi. Taj kameni temelj u obliku stuba je put posvećenja, put u nebo.

Bog me doveo do tu gdje sam danas, da je u mom srcu najveća čežnja i tiha želja baviti se religioznim slikarstvom.

Ima li neki dio te slike koji Vam je bilo najteže realizirati?

Pa Stepinac i križ. Nije baš da mi je to bilo glatko, išlo lako iz prve. Valjda to neko moje ‘trpljenje’ kroz cjelokupan proces slikanja, pa se i u tom dijelu odrazilo. Kad je određeni svetac u pitanju, lice mora biti jasno, mora se prepoznati da je to ta osoba. Nakon svake religiozne slike koju naslikam, posebno nakon ove baš upečatljive slike bl. Alojzija, u njemu imam još jednog sveca kojemu sam postala privržena i uz kojega se ostvaruje to da imamo sveca kojem se trebamo više moliti i tražiti ga zagovor. Moj molitveni život putem te slike postao je još potpuniji.

Autorica slike: Iris Mihatov Miočić

Otkad se bavite slikarstvom vjerske tematike?

Nisam se počela time tek nedavno baviti. U našoj obiteljskoj kući bilo je uvijek slikara i različitih umjetnika. Tata Mojmir Mihatov je poznati karikaturist, scenograf, mama Olivija je vjeroučiteljica, sestra blizanka Višnja je grafičarka, brat Josip je glumac. Uvijek su u kući bile slike, lutke, scenografija… Još kao malo dijete bila sam više povezanija s religioznim slikarstvom, privlačile su me više sakralne teme.

Bog je našao put da me vrati natrag, ne samo u moj rodni grad, nego da me vrati i u okrilje Crkve – i da iz zahvalnosti što je Crkva sve meni pružila, da ja barem putem tih slika mogu pružiti natrag Crkvi.

Za vrijeme rata, kad smo bili u podrumu u obiteljskoj kući, tada sam često crtala lik Isusa, uzela bih ono što sam našla pri ruci, komad papira i kemijsku olovku. Taj nagon za sakralnim slikarstvom bio je u meni od malih nogu. Često bih preslikavala te motive, to mi je bilo pri srcu.

Rasla sam u katoličkoj obitelji. Bog me doveo do tu gdje sam danas, da je u mom srcu najveća čežnja i tiha želja da se bavim religioznim slikarstvom. Sjećam se da sam kao dijete razmišljala kako je super tim slikarima, da se nisu morali misliti koje će teme raditi, koji će motiv napraviti, nego su imali Sveto Pismo kao izvor, kao inspiraciju za slikanje i cijeli život da se time bave.

Prije dvije godine dogodio se ključan trenutak, zato sam jako povezana uz sliku Milosrdnog Isusa i Sv. Faustine. Jer preko Sv. Faustine otvorio se u mom životu put koji je vodio do mog obraćenja. Prije nego sam počela intenzivnije živjeti vjeru, nisam često slikala sakralne motive. A kada bi i došlo do toga, nisam to radila punim srcem. Nije me ni zanimala pozadina sveca kojeg sam slikala. On je tu, čula sam za njega, ali nikad nisam ulazila u dubinu njegovog života. To je bila ta moja površnost koju sam tada živjela. Ali Bog je našao put da me vrati natrag, ne samo u moj rodni grad, nego i u okrilje Crkve – i da iz zahvalnosti što je Crkva sve meni pružila, da ja barem putem tih slika mogu pružiti natrag Crkvi.

Autorica slike: Iris Mihatov Miočić

Vaše slikanje je tako i način življenja Vaše duhovnosti. Vi sada i nutarnje proživljavate ta djela. To su zapravo duhovne obnove za Vas.

Jesu. Prvo proučim život sveca kojega slikam, njegovu biografiju, postoji i teološka pozadina toga, literatura, pa je lakše ući u to kad se ima toliko informacija. Uvijek prije slikanja djela vjerske tematike prethodi molitva. Nikad se ne prepustim procesu slikanja kao da je to nešto svakidašnje, nego shvaćam i prihvaćam sve te narudžbe kao Božji blagoslov i Božju milost da se uopće mogu time baviti. Stvarno sam zahvalna Bogu da me doveo do toga da talent koji mi je Bog dao, od kojega sve potječe, da mu mogu malo sebe dati kroz to.

Sv. Ilija mi je stalni podsjetnik kako svaki naš dan mora biti borba za toga jedinog, pravog Boga.

Koje ste još likove svetaca naslikali?

Uz prizore Isusa i Gospe, naslikala sam i svete Majku Tereziju, Padre Pija, Judu Tadeja, Ivana Pavla II., don Ivana Bosca, Malu Tereziju od Djeteta Isusa, arkanđela Mihaela. Radim po narudžbi i kako mi dođe u srcu. Pratim katolički kalendar, upali mi se žaruljica da bih mogla baš to naslikati. Imam tu čežnju, želju, nagon da se više pozabavim tim temama.

Sv. Ilija,  autorica: Iris Mihatov Miočić

Je li Vam bilo posebno dirljivo slikati nekoga sveca?

Da, Sv. Iliju sam slikala u dva navrata. Voditeljica sam molitvene zajednice Ruah Adonai – Dah Božji i nekako me Sv. Ilija pratio od osnutka naše zajednice, uz podršku osnovne zajednice u Zagrebu. Zajednica je nastala blizu blagdana Sv. Ilije pa sam i tijekom cijelog tog procesa osnivanja zajednice naginjala Sv. Iliji. Bio je stvarno veliki prorok Starog zavjeta. To je isto nastalo kao unutarnji poticaj, tijekom devetnice Sv. Iliji nastala je ta slika, u tih devet dana. Sv. Ilija mi je inspiracija za svakodnevni život, za molitvu, zajednicu. Divim se tim starozavjetnim svecima, koliko su bili gorljivi za svoju vjeru. Bez obzira u kojem god se okruženju nalazili, znali su da je Bog jedini pravi Bog i za to su se borili cijeli svoj život.

Sv. Ilija mi je stalni podsjetnik kako svaki naš dan mora biti borba za tog jedinog, pravog Boga. Tako da sam bliska njemu. Prvi put sam ga baš prikazala s mačem u ruci, vidi se kolo iza. Kad je bio uznesen na nebo, vatra kao njegova riječ koja je gorjela. Drugi put sam dobila inspiraciju kad sam čitala Sveto Pismo, Prvu knjigu o kraljevima, kad je Ilija imao susret s Bogom. Onda mu je Bog progovorio u pećini u obliku laganog šapata, lahora. Kad sam to pročitala, baš sam zastala nad tim trenutkom. To mora da je bio posebni trenutak – očekuješ taj susret s Bogom i Bog progovori, ali nije glasan, u oluji, nego je došao kao lahor, nježno, blago. Taj trenutak mi je baš bio ključan za drugu sliku Sv. Ilije.

Izgleda da Sveto Pismo čitate kao Riječ Božju, osobno za sebe kao vjernica, ali i kao neku mapu motiva, kao umjetnica. Pretpostavljam da je vizualizirate dok čitate i bivate nadahnuti za umjetničko stvaralaštvo.

Apsolutno. U djetinjstvu sam imala Bibliju za djecu, onu crvenih korica, slike u njoj bile su mi fantastične, ilustracije, pa sam često to preslikavala. Baš mi je toplo oko srca kad je vidim i danas. Ne samo da vizualiziram Bibliju zato što sam slikarica, nego zato što shvaćam, doživljavam Božju riječ kao živu riječ kojom se naš Bog nama obraća i dan danas. Nije to za neka druga vremena nego je to za sve vijeke vjekova.

I kad čitaš, normalno da te u Duhu Bog dotakne tom Riječju. Stvarno je to velika milost i blagoslov, da dok čitaš Sveto Pismo, da baš zastaneš nad nekim rečenicama, nad Riječju, da te Bog jednostavno dotakne, nadahne, pokrene… Aha, što se sad tu događa, očekuje li Bog nešto od mene? Živa Božja riječ kojom Bog nama i dan danas progovara. To su ti bitni trenuci u našem vjerničkom životu – da prihvatimo Božju riječ ne kao nešto što nećemo koristiti jer je dosadna, dugačka. Nego, uzmeš je svaki dan pomalo, da vidiš što Bog tebi danas progovara.

Sv. Mihael,  autorica: Iris Mihatov Miočić

U slikanju Stepinca, u smislu procesa, pratio Vas je duh nastajanja slike Milosrdnog Isusa. Na srcu Vam je pobožnost Milosrdnom Isusu i rado promičete tu duhovnost.

Da. Milosrdni Otac nas strpljivo čeka. Uvijek je spreman raširenih ruku da mu utrčimo u zagrljaj, takvi kakvi jesmo. Čeka nas da uronimo u njegov zagrljaj. Uroniti u zagrljaj Milosrdnog Oca znači zaboraviti na sve ono kako nas ovaj svijet može raniti. Želja mi je da posvijestimo koja je dubina Božjeg milosrđa i ljubavi. A mi? Jesmo li zanijekali koliko je Bog dobar, jesmo li prešutjeli koliko je milosrdan prema nama? Bog čini čudesa svaki dan.

Posvijestimo sebi na kraju svakog dana što je Bog danas za mene učinio. To je najvažniji ispit savjesti. Ne samo posvijestiti koliko smo mi u danu dobroga učinili, nego koliko je Bog dobroga nama u danu dao. Svjedočimo koliko je Bog divan i dobar. Neka donese dobro u naše razmišljanje, molitvu, osjećaje.

Kolika je dubina Božje poruke: ‘Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama’. Koliko u tim riječima možemo pronaći smjernice za svaki dan? Ako idemo prema Isusu, on nam otvara svoje naručje, svoje ruke i želi nas primiti, zagrliti, oprostiti naše prijestupe.

Često lutamo svijetom i tražimo pravi put, a ne shvaćamo da u Bogu imamo sve. On ljubi one koji čuvaju njegove riječi i vjeruju njegovim djelima. Hvala Isusu što nas u svakom pokajanju uči kako biti bolji ljudi. On nas jedini može odvesti na pravi put. To je križ Gospodina našeg Isusa koji je put, istina i život. U njegovoj pregorkoj muci imamo vječno spasenje. Hvala Isusu što nam je spreman sve oprostiti, što daruje priliku da zakoračimo u novi život, da odbacimo svoje grešne navike, da s Njim započnemo novi život.

Isus je vjeran i bdije nad vlastitim riječima dok se ne ispune. Njegovoj vjernosti nema kraja. Ovaj svijet još uvijek opstaje jer nas Isus ljubi, Božje smo najveće čudo. Test milosrđa je naš odnos prema drugome. Djelo, riječ i molitva su tri stupa u kojima je sadržana punina milosrđa, rekao je Isus Sv. Faustini. Isus želi djela milosrđa koja trebaju izlaziti iz ljubavi prema njemu. Dakle, prvotna nakana za dobro koje činimo treba biti da ga činimo iz ljubavi prema Bogu.

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa, autorica: Iris Mihatov Miočić

Rado ističete da vječno spasenje dobivamo u Božjem milosrđu. Uostalom, i sami ste nacrtali veliku sliku Milosrdnog Isusa koja se nalazi u dvorani župne crkve Bezgrešnog začeća u Zadru.

Da, Bog je milosrdan i milostiv. Pun samilosti, uvijek spreman oprostiti, utješiti, uvijek se priginje nad onim kome je teško. Milosrđe je slavlje, to je ljubav, Bog nas na to poziva. Bogu otvaramo svoja srca neprestanim bdjenjem nad nakanama naših srdaca, planovima, riječima i strahom od grijeha i propusta, strahom da Boga ne povrijedimo.

Moramo naučiti što nam Bog govori, znači čitati Sveto Pismo, poznavati njegovu Riječ, biti vjerni njegovim riječima i djelima, da poznamo što je Bog sve učinio za svoj narod. Teolozi kažu da riječ milosrđe u hebrejskom ukazuje na majčino krilo koje nosi svoje čedo i povezuje se s njim jedincatom vezom ljubavi. Tek po Kristovoj muci Božje milosrđe dobiva svoju vrijednost u punini.

autorica: Iris Mihatov Miočić

Kad ste rekli da vraćate Crkvi što Vam je dala, što ste to primili da imate potrebu uzvratiti? Na čemu ste zahvalni Crkvi?

Sedamnaest godina živjela sam u Zagrebu, a sve sakramente primila sam u rodnoj župi, u crkvi Bezgrešnog začeća na Puntamici u Zadru. To je crkva moga djetinjstva. Mislim da svaki župljanin osjeća privrženost crkvi gdje je primio tu duhovnu hranu koju ima za cijeli život. Možda ljudi toga nisu dovoljno svjesni. Ni ja u tom periodu nisam bila svjesna što zapravo primaš preko sakramenata. To je ostavština Isusa Krista, On je to nama dao.

Kad sam se odlučila vratiti u Zadar, bila sam toliko radosna da se vraćam u svoju župu, u crkvu u kojoj sam ono što danas jesam. Crkva je toliko veliko blago kojega mi možda i nismo dovoljno svjesni, što primamo kroz euharistiju, kroz sakrament pomirenja. Biti dio župne zajednice, koliko je bitno da sve što radimo, konkretno ja oko slika i predanost kroz obitelj, zajednicu – da uvijek i u svakom trenutku moraš biti svjestan kako je blagoslov biti dio toga Tijela Kristova. I da sve što činiš, činiš na izgradnju toga Tijela.

Molitvena zajednica Ruah Adonai koju imamo unutar Crkve je isto veliki blagoslov, da je Bog to stavio u moj život kao duhovni poziv, tako da je to sve povezano. I neke moje slike su u dvorani gdje se sastaje zajednica, sve mi se to pretače iz jednoga u drugo, tu smo unutar Crkve. Zajednica ne znači samo molitveni susret tjedno, nego osjećam da bih trebala truditi se živjeti to svaki dan. Znači, slavljenje, molitva i zahvala za sve što Gospodin daje. Cijeli život osjećala sam bliskost s Bogom, to sad osobito primjećujem. Srce mi trenutno baš gori za tim koliko je važno biti poslušan i vjeran svojoj Katoličkoj Crkvi. To je blagoslov i put ka svetosti.

autorica: Iris Mihatov Miočić

autorica: Iris Mihatov Miočić

Iris je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slika najviše u tehnikama akvarel i akril na platnu. Supruga je glazbenika Saše Miočića i majka njihovih troje djece: Rita ima 10 godina, a blizanci Teo i Greta 4,5 godine. Tijekom dana, kada to roditeljske obveze dopuste, a obično navečer kada djeca zaspu, Iris u punoj snazi duha i tijela prione slikanju vjerskih motiva koje ne doživljava kao posao, nego joj to predstavlja opuštanje: “Sebi za dušu, baš uživam u tome”.

Iris radi i ilustracije za djecu te slika i druge motive. Na svojoj Facebook stranici Happy Dot objavljuje svoje radove.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja