U Lk 10,42b kaže hrvatski prijevod (kao i mnogi drugi za kojima se očigledno povodi, a koji nažalost odstupaju od Božje riječi) u lekcionaru liturgijskih čitanja Svetoga pisma:

“Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

Uvodna zapažanja

Naravno da se tim tekstom danas redovito služi, baš kao što se to činilo i u prošlosti, za opravdavanje vizije, ideje i tradicije da je kontemplacija bolja od akcije i da prema tome postoji izvjesna hijerarhija međusobno suprotstavljenih staleža, odnosno da je jedan stalež bolji od drugoga – dapače, najbolji – jer je Marija navodno izabrala “bolji dio” ili, prema Vulgati, čak “najbolji dio”. Na latinski je tako “prevedeno” kako bi se Biblijom, koja je normativna za Božji narod jer ima autoritet Božje riječi kojeg Kristov vjernik ne smije dovoditi u pitanje, naknadno potkrijepilo ono što su neki u Crkvi tada o sebi samima mislili, naime da su oni i njihov stalež snagom službe i temeljem vlasti koja im je povjerena te svojim načinom i stilom života bolji od drugih ili čak najbolji od svih. Međutim, to u ovom retku Lukina evanđelja uopće ne piše i to je stoga falsifikacija Božje riječi i manipulacija Božjom riječju.

Tradicionalna apologetika i Biblija

U pozadini takvog shvaćanja je zapravo tradicionalna apologetika, napose u smislu njoj svojstvenih dokaznih citata (dicta probantia), koja Bibliju pogrešno doživljava kao svojevrstan rudnik citatā iz kojega se po želji ili potrebi „iskopavaju“ isključivo oni citati koji svojim izborom riječi te svojom rečeničnom formulacijom i strukturom mogu lako biti iskorišteni za raspravljanje, argumentiranje i polemiziranje, za opovrgavanje krivovjeraca (heretikā), odnosno za dokazivanje doktrinarnih teza preuzetih ili izvedenih iz nekih drugih izvora (npr. iz filozofije, umjetnosti, kulture, književnosti ili pučke pobožnosti). Za razliku od toga, Sveto pismo u životu Crkve i njezinoj teologiji – kako naučavaju razni i brojni dokumenti crkvenog učiteljstva – mora biti izvor i temelj svega, kao što je to u čovjeku duša, a ne tek naknadna božanska potvrda za neke naše ljudske riječi.

Obrana svetosti Svetoga pisma i autoriteta Božje riječi

Bibličarima se u crkvenim krugovima – kako od strane akademskih teologa drugih specijalizacija na fakultetima i sveučilištima tako i od strane mnogih svećenika, vjeroučitelja i kateheta u pastoralnoj praksi – često spočitava da u njihovim rigoroznim znanstvenim istraživanjima i proučavanjima Sveto pismo kao da više uopće nije sveto, a Božja riječ kao da više uopće nije Božja. Koliko god takve kritike ponekad bile prilično utemeljene i opravdane, poput onih poznatih koje je nekoć iznosio kardinal Ratzinger (a i sami su bibličari iznenađujuće kritični prema samima sebi i svojim egzegetskim metodama, o čemu često pod okriljem crkvenog učiteljstva ozbiljno raspravljaju), u ovom su slučaju upravo bibličari oni koji brane svetost Svetoga pisma i čuvaju ga od proizvoljnih, apologetskih, teologiziranih, spiritualiziranih, subjektivističkih tumačenja koja Božjom riječju u prijevodima nažalost manipuliraju.

Tekst i prijevod

Lk 10,42b u kritičkom grčkom izdanju kaže:

“Μαριὰμ γὰρ τὴν ἀγαθὴν μερίδα ἐξελέξατο ἥτις οὐκ ἀφαιρεθήσεται αὐτῆς.”

U ovom retku, doduše, postoji nekoliko različitih tekstualnih varijanata posvjedočenih u brojnim drevnim rukopisima kao tekstualnim svjedocima tih varijanata (pa stoga i tekstualno-kritičkih poteškoća kod rekonstrukcije biblijskog teksta), ali ne postoji niti jedna jedina dokumentirana varijanta na mjestu riječi “τὴν ἀγαθὴν μερίδα”, a kamoli neka koja bi se čitala “bolji” ili “najbolji” kao što to neki prijevodi donose.

Dakle, Lk 10,42b u hrvatskom prijevodu (mojem) zapravo kaže:

“Marija uistinu izabra dobar dio, koji od nje neće biti oduzet.”

Povijest interpretacije i povijest učinaka teksta

Je li taj “dobar dio” onda “bolji” ili pak “najbolji”? Možda, ali to nam sâm tekst ne kaže jer o tome u tekstu nema baš ništa – to nam kaže jedna od crkvenih tradicija. Naime, tumačenje u smislu suprotnosti akcije i kontemplacije prvi je u vezi s ovim odlomkom, tj. Martom i Marijom, iznio Grgur Veliki. U tome je pak slijedio Filona Aleksandrijskoga koji tu istu suprotnost u Starom zavjetu vidi kod Lee i Rahele kao primjerima aktivnog i kontemplativnog načina života. Grgur Veliki, doduše, u svojem tumačenju slijedi i neke pustinjske oce, osobito Kasijana, ali tek je njegovo tumačenje izvršilo presudan utjecaj na kršćanskom zapadu. Pritom je važno znati da je Grgur bio monah koji je kasnije postao papa. On je kao monah žalio za svojim nekadašnjim kontemplativnim životom u vremenu kad je kao papa bio stalno uronjen u akciju, što je posljedično utjecalo i na njegove teološke poglede na akciju i kontemplaciju – kontemplaciju je smatrao boljom od akcije. Ipak, to je u svakom slučaju tumačenje, a ni u kojem slučaju prijevod. O tome se, naravno, na temelju povijesti interpretacije tog teksta ili pak povijesti učinaka tog teksta može raspravljati, tako se to može pisati u komentarima Lukina evanđelja te govoriti u homilijama, ali to je u svakom slučaju nečije naknadno shvaćanje i tumačenje te nije baš ni u kojem slučaju nikakav prijevod Božje riječi – u ovom je slučaju, jer se o tome govori kao o samoj Božjoj riječi, to čak njezina falsifikacija i manipulacija jer se u sâm biblijski tekst neopravdano unosi nešto što niti u jednom nama danas dostupnom grčkom rukopisu Lukina evanđelja jednostavno ne postoji. To se javlja tek u latinskim rukopisima, u latinskim prijevodima, revizijama i recenzijama Svetoga pisma poput Jeronimove Vulgate, koju zbog njezinog juridičkog autoriteta i ugleda na kršćanskom zapadu u takvoj interpretaciji slijede i ostali kasniji prijevodi Biblije na moderne svjetske jezike, a njih onda slijepo prati i naš hrvatski prijevod. Jasno je da se pritom ni kod nas ni drugdje u ovom konkretnom slučaju nije prevodilo izravno s originala (grčkog), nego tek sa ili uz konzultaciju prijevoda (latinskog) ili pak prijevoda prijevoda (njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog) koji su po svojoj naravi interpretacije, a kojih se prilikom prevođenja očigledno držalo više nego originala.

S druge strane, treba napomenuti da je i takva interpretacija učinak teksta jer je ona iz njega ipak proizišla, a učinci nekog teksta mogu biti čak i krajnje negativni. Nažalost, nisu svi učinci biblijskih tekstova uvijek dobri. Povijest nam svjedoči postojanje brojnih tendencioznih i iskrivljenih interpretativnih struja koje su rezultat ideološkog čitanja Biblije, a koje su dovele i do raznih diskriminacija. Primjerice, i nacizam i rasizam su kao ideologije potekli iz Biblije, oni su također učinci nekih biblijskih tekstova, naročito ideoloških čitanja onih starozavjetnih tekstova koji donose starozavjetnu teologiju o Božjem izabranju (jedan narod je izabran, a drugi nisu, pa je onda taj narod bolji od drugih i najbolji od svih te ih stoga ima božansko pravo podjarmiti i sebi potčiniti). Na taj način i nacizam i rasizam ulaze u povijest učinaka biblijskog teksta. Zato puka činjenica da su neke ideje koje su se tijekom povijesti razvile, do kojih se nekoć držalo i koje su tradicijom do nas došle učinak biblijskog teksta ne znači da su samim time i valjana interpretacija tih tekstova – samo zato što se u nekoj tradiciji neki biblijski tekst interpretirao na određeni način te je polučivao određene učinke na ovom ili onom području, ne znači odmah da je to bila i dobra interpretacija jer je ona mogla nastati i kao produkt zlouporabe Biblije. Upravo smo tako, nažalost, dobili nacizam i rasizam – tumačenjem Biblije, tj. njezinim ideološkim čitanjem.

Završne napomene

S obzirom na tumačenje dobrog dijela iz Lk 10,42b kao “boljeg” ili čak “najboljeg” – pri čemu se onaj drugi dio promatra izrazito negativno – koje se u vjerničkoj javnosti toliko duboko ukorijenilo da ga je danas gotovo nemoguće iskorijeniti, mora se kao razumljivim priznati da nekome danas, baš kao što je to bilo i u prošlosti, itekako ide u prilog ako bi Božjom riječju – točnije, njezinim falsifikatom, nečime što se tek predstavlja kao Božja riječ, kao prijevod, a to uopće nije – davao na važnosti sebi, svojem staležu i svojem stilu života te pritom negativno prikazivao one druge, jer bi tako iza sebe, svoje vizije i tradicije tumačenja kojoj je privržen navodno imao božanski autoritet Svetoga pisma u obliku ovog citata. Nažalost, taj je tekst izmanipuliran, prijevod k tome falsificiran, a upravo se na tome redovito temelje i današnje propovijedi koje slušaju vjernici naroda Božjega te kojima se tako i (de)formiraju.

Uostalom, da je Isus doista pokudio Martu zbog njezinog aktivnog načina života, značilo bi da time ujedno kudi samoga sebe i svoje učenike jer oni sigurno nisu bili u klauzuri.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.