Kršćanski pisac, pjesnik i esejist Stjepan Lice povremeno objavljuje duhovna promišljanja i poruke na portalu Svjetlo riječi, pa je tako nedavno objavio jedno takvo promišljanje o smislu susreta ljudi i zajedništva te poručio kako nas susreti približavaju Bogu te nas mijenjanju, a bez njih nema kršćanske vjere i Božje riječi koja se prenosi upravo kroz susrete. U nastavku prenosimo razmišljanje Stjepana Lice.

Isus je prošao zemljom čineći dobro… (Dj 10,38). Njegov prolazak i njegova prisutnost među nama istkani su koracima, riječima, osamama i susretima. Napose susretima. U evanđeljima je zapisan niz Isusovih susreta, uz naznaku da je to samo manji dio njegovih susreta (usp. Iv 21,25).

Sve otada: Isusova povijest na zemlji, povijest evanđelja, povijest kršćanske vjere… povijest je susreta. I koliko god kršćanstvo bilo vjera riječi – vjera Riječi! – ta riječ se prenosila susretima. Susreti su je izricali, tumačili, osnaživali.

Riječ nije moguće prenijeti, posvjedočiti mimo susreta. Zbog toga kršćanske vjere nema bez hrabrosti za susrete: bez otvorenosti za druge i različite. I za one kojima je stalo i za one kojima nije stalo. I za one uz nas i za one nasuprot nas. Susreti provjeravaju naše određenje, iskušavaju i mijenjaju, uvode u izloženost.

Ne biti otvoren susretima, izmicati im, znači sprečavati Isusa da priđe blizu čovjeku.

Nije moguće biti Božji čovjek, a ne biti čovjek susreta. Upravo o tome Isus govori kad kaže: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (18,20). Ne biti otvoren susretima, izmicati im, znači sprečavati Isusa da priđe blizu čovjeku.

Zastati, zaustaviti se, naći vremena i volje, biti srdačan i pozoran… sve to nužno je poput disanja da bismo bili ljudi. Božji ljudi. Da bismo životno bili u Božjoj službi.

Vjerujem da nije pretjerano reći da je pritom susret važniji od riječi. Jer riječ jednostavnu, običnu… susret može učiniti preobilnom. Jednako tako, i najljepša riječ izvan susreta ostaje beživotna. Poput sjemena koje je palo pokraj puta. Na kamen.

I kad se susretao s ljudima, njima je bilo očito da se on suočio s gorućim grmom. Da je stajao na svetom tlu. Vatra kojom je grm izgarao nastanila se u njemu.

Za Mojsija je zapisano da je imao govornih poteškoća. Zbog toga nije bio odviše sklon riječi. Ali iz njega je progovarao susret: susret s Bogom. Gorući grm pred kojim je zastao na Horebu, sveto tlo na kojem je smio stajati… proželi su ga. I kad se susretao s ljudima, njima je bilo očito da se on suočio s gorućim grmom. Da je stajao na svetom tlu. Vatra kojom je grm izgarao nastanila se u njemu. Gdje god da je stajao, očitovao je svjesnost da stoji na svetom tlu. Da bi to postalo porukom, nisu bile potrebne riječi. Bio je potreban susret.

I kad je sišao sa Sinaja, iz njegova je lica izbijala svjetlost, svjetlost rječitija od svake riječi. Svjetlost koja ga je provjeravala, koje mu je valjalo biti dostojan. Svjetlost koja je uspravljala. I pokretala naprijed.

Mojsiju je zbog njegove slabosti – ta bio je samo čovjek! – bilo uskraćeno ući u Obećanu zemlju. Ali njemu i nije bilo nužno u nju ući. Ta sveto tlo na kojem je stajao, gorući grm pred kojim je stajao, njemu su već bili ispunjenje Obećane zemlje. No jer je bio u Božjoj službi, bilo mu je potrebno istrošiti svoj život da bi one koji su mu povjereni doveo do njima obećane zemlje: zemlje u kojoj će zdušno živjeti susret s Bogom.

Susresti koga u Božjem imenu znači uvesti ga u obećanu zemlju. Makar: u nju ga uputiti. I koliko je moguće pratiti ga na tom putu. Biti mu oslonac.

Bez toga svaka naša riječ jedva je i mjed što ječi ili cimbal što zveči (usp. 1 Kor 13,1).