Često će zapravo ljudi braniti svoju odanost svecima jer oni „nisu Bog poput Isusa“. Dobronamjeran, to je način govora koji prelako potkopava središnjeg stanara kršćanske vjere: da je Isus, budući da je u potpunosti Bog, u potpunosti i čovjek, piše otac Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Taj je problem bio predmet mnogih intenzivnih teoloških rasprava tijekom ranih stoljeća Crkve i još uvijek nas muči u kontekstu određenih modernih pitanja. Pitanja vezana uz to su: Ako Bog postane čovjekom, što od čovjeka ostaje? Zamjenjuje li božanstvo na bilo koji način ljudsko? Ograničava li ljudsko na bilo koji način božanstvo?

Kako bi odgovorili na ovaj problem, crkveni su oci razvili načelo koje nam je pomoglo u razumijevanju Isusa: „Ono što se ne posjeduje nije otkupljeno.“ Ako postoji nešto od naše ljudskosti što Isus ne posjeduje, onda se taj aspekt ne otkupljuje. Ako nema tijelo, tijelo se ne otkupljuje; nema volje, volja se ne otkupljuje itd. Ako postoji aspekt naše ljudskosti koji nije otkupljen, onda Isus nije doista postigao ono što je naumio postići. Ako Isus nije ostvario naše spasenje, onda smo još uvijek u svom grijehu i zbog toga smo jadniji.

Savršen sklad i zajedništvo

Iz tog razloga Crkva s pouzdanjem potvrđuje punu Isusovu ljudskost i primjenjuje sljedeće načelo govoreći o Isusovoj ljudskosti i božanstvu: Isusova ljudskost ni na koji način ne ograničava njegovo božanstvo, a njegovo božanstvo ni na koji način ne potiskuje, uništava ili sublimira njegovu humanost. Oni su u savršenom skladu i zajedništvu. Božanstvo prebiva u njegovoj ljudskosti kad se Mojsiju pojavio gorući grm: Bio je u plamenu, ali nije izgorio. Božanstvo je uvijek veće, ali nikad u konkurenciji sa stvorenjem. Ne, sam Bog uvijek nastoji uzdići stvoranje do njegova savršenstva.

Stoga moramo potvrditi da Isus ima čovještvo točno poput našeg. Ima tijelo, dušu, um, pamćenje i volju poput naše. Ako vjerujemo da nas božanstvo sjedinjeno s čovječanstvom na neki način čini manje ljudskim ili manje sebi, onda to odaje nebiblijski pogled na Boga. Biblijsko gledište, definitivno otkriveno u Isusu, pokazuje da je čovječanstvo najviše ono što je najbliže Bogu i ukorijenjeno u njemu.

Isusu nedostaje jedna stvar: grijeh. „Radi nas učinio ga je grijehom koji nije spoznao grijeha“ (2 Kor 5,21). Na ovo bismo mogli odgovoriti riječima: “Zbog toga mu je teško uspostaviti odnos” ili “Onda on zaista nije poput nas.” No umjesto ranije pogreške u prenaglašavanju božanstva zanemarivanjem njegove ljudskosti, sada padamo u suprotnu pogrešku prekomjernog isticanja njegove ljudskosti do zanemarivanja njegovog božanstva. Zbog grijeha smo zapravo manje ljudi!

Usavršavanje

Grijeh uništava Božju sliku u kojoj smo stvoreni, čini nas podložnima iskvarenosti i smrti i zatupljuje naš um prema Bogu. No ako je Bog izvor našeg dostojanstva, slobode i identiteta, slijedi da što smo više prisutni, to smo više ljudi. U Isusu nalazimo Boga s najvećim odnosom jer je on najviše čovjek. Kad uđemo u ideju s kojom je teško uspostaviti odnos s Isusom jer je bez grijeha, dajemo snagu silama grijeha i smrti i vidimo Boga na natjecateljski, umjesto usavršavajući način. Kristovo je čovještvo od iznimne važnosti jer nam pokazuje kako izgleda pravo čovještvo i daje nam obrazac i način na koji ga trebamo slijediti, ali isto tako u Isusovoj ljudskosti rođeni smo u otkupljenom čovještvu.