Bog je postao stvarnost, to osjećam, vjerujem i znam. Znam da Nebu pripadam i ne želim nikom drugom pripadati. Ali drži me i onaj mali osjećaj, a to je: ne mogu vjerovati da se to baš meni događa, da sve to bogatstvo Bog i meni daje. Uvijek vidim one koji su više zaslužili, više se trude, više čine, revnuju, žrtvuju pa i čeznu više, dok sam ja najmanji od svih njih pa opet puno dobivam.

Mislim da ću biti najmanji svetac u nebu, ali najradosniji jer se Bog milostivo smilovao na neznatnog slugu svog. Bit ću radostan, a već i jesam, kao onaj koji je dobio sve, koji je nebo dobio.

Milost, velika je milost, trpjeti s Kristom. Tvoje rane jesu njegove rane. Tvoja bol je njegova bol… I sigurno mogu reći milost trpljenja, milost mučeništva, djevičanstva i udovštva ne daje se svakome.

Njegujući trpeću suprugu, spoznao sam da njegujem Krista

Bog želi i daje da mu čovjek sliči. Stvorio ga je na svoju sliku. Milost trpljenja s Kristom dobila je i primila moja supruga Mira. Znao sam to i molio sam Boga da mi usliši molitvu da je njegujem kod kuće. Da mi je ne uzme, da joj se stanje ne pogorša da mora u bolnici ili da se meni nešto dogodi da je ne mogu njegovati.

Gospodin je uslišio moju molitvu. Ali kada Bog nešto daje onda daje puno više nego molimo. On daje i samog sebe. On sam je prisutan u trpećoj osobi. On je bespomoćan, kao na križu. On se potpuno predaje i ovisan je o našoj ljubavi, pažnji, nježnosti, strpljivost…

Njegujući trpeću suprugu, tek sam tada spoznao da njegujem Krista i nema ništa na svijetu čime bi mijenjao to vrijeme služenja u kojemu sam njegovao i vidio živog Krista.

Onaj koji njeguje, koliko može dati pažnje i ljubavi, strpljenja i nježnosti trpećem? Onoliko koliko je i primio u svojemu životu, Božje pažnje, milosti, nježnosti, strpljenja…

Bog i čovjek su zajedno. On strpljivo trpi, čovjek služeći ubire plodove mučeničke smrti. Zanijemim gledajući Krista i ne mogu vjerovati, da je to On, objavljuje se u bolesnoj supruzi.

Nije ostala praznina, ostala je punina njene ljubavi prema meni, ljubavi supruge, žene i majke

Svaki nemir nestaje, strah je povremen, ali ruka koju poznaje daje joj mir. Glas koji je slušala 35 godina željela je još čuti u tišini noćnih sati, glas molitve krunice Milosrdnog Gospodina.

Moraš biti radostan jer kada si ti tužan onda sam i ja, to je bila jedina njena želja. O koliko sam puta proboravio u drugoj prostoriji sa suznim očima da me ne vidi, nisam je želio rastužiti. Radost, strpljivost i molitva bili su joj snaga za posljednju dionicu puta.

Samo dvije suze u krajičku oka ostale su kao posljednji pozdrav meni i ljubljenim sinovima prije nego je u velikom miru usnula. I nije ostala ona praznina ‘mogao sam nešto više učiniti za nju kao niti da je ona trebala učiniti više prema nama’. Ostala je punina njene ljubavi prema meni, ljubavi supruge, žene i majke.

Krist ju je odveo u svoje stanove i gore se sa svetima moli i čeka da se i ja kući vratim. Za sve što je učinila ne samo prema meni nego i svim drugim ljudima posebno siromasima i ožalošćenima, ovdje na zemlji, nagradio ju Gospodin svojim mirom i ispunio radošću djeteta Božjeg i radovala se rajskim vrtovima u krilu Majke Božje, Marije.