Od dana prve Crkve bila je uobičajena praksa služenja mise za mrtve, kao i za druge. Zašto?
Od dana prve Crkve bila je uobičajena praksa služenja mise za mrtve, kao i za druge. Arheolozi su na grobnicama u rimskim katakombama otkrili natpise koji traže molitve za pokojnika. Brojni prvi crkveni oci svjedoče o ovoj praksi. Prisjetite se iz “Ispovijesti” svetog Augustina, jedne predsmrtne molbe svete Monike, “da me se sjećate na oltaru Gospodnjem gdje god bili.” Bezbrojni kršćani uputili su isti zahtjev svojim preživjelima.
U svojoj enciklici Mirae caritatis (1902.) papa Lav XIII. smjestio je služenje mise za druge u pravi kontekst naše brige za druge. “Jer vjera nas uči da, iako se časna Žrtva može zakonito prinijeti samo Bogu, ipak se može slaviti u čast svetaca koji vladaju na nebu s Bogom koji ih je okrunio kako bismo sebi zadobili njihovo pokroviteljstvo. A također se može prinijeti – u skladu s apostolskom tradicijom – u svrhu okajanja grijeha one braće koja, nakon što su umrla u Gospodinu, još nisu u potpunosti platila kaznu za svoje prijestupe” (br. 12), donosi Simply Catholic.