U kršćanskoj liturgiji voda izražava Božji život koji nam je Krist darovao i daruje. Simbolički je to označeno i otajstveno ostvareno na poseban način u krsnome obredu, piše Župa sv. Mihaela Arkanđela.

Kršćansko uranjanje u vodu ili polijevanje vodom, koristi ovaj prirodni element samo u svjetlu Božje riječi i biblijskih događaja. Evo zašto u blagoslovu vode u vazmenome bdijenju, kao i u drugim okolnostima, uvijek postoji spomen velikih događaja spasenja, gdje voda postaje znakom i sredstvom Božjega djelovanja.

Više od materijalnoga uranjanja u vodu, kršćansko je uranjanje/polijevanje uranjanje u Kristov život

Od stvaranja do potopa, od Crvenoga mora do Jordana, od krvi i vode koja je potekla iz Kristova boka na križu do zapovijedi da se krste svi narodi u ime Presvetoga Trojstva. Stoga krštenje nije pročišćavajuće pranje. Značenje krštenja ide dalje od prirodnoga govora vode. Više od materijalnoga uranjanja u vodu, kršćansko je uranjanje/polijevanje uranjanje u Kristov život.

Zbog toga apostol Pavao kršćane upozorava ovim riječima: »Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 3-4).

Time se želi bolje označiti smrt staroga i rađanje novoga čovjek – novoga Adama, čiji nam je uzor dan u Kristu

Zbog toga je oživljena stara praksa da se – ako se to smatra prikladnim – krsti potpunim uranjanjem, a ne samo jednostavnim polijevanjem. Time se želi bolje označiti smrt staroga i rađanje novoga čovjek – novoga Adama, čiji nam je uzor dan u Kristu. Zbog toga se krštenje često naziva i preporodom i novim stvaranjem.

Danas Crkva, od krsta do posljednjega škropljenja koje je predviđeno tijekom oproštaja u obredu sprovoda, voda je za kršćanina znak Krista – vrela one žive vode koja je provrela iz njegova probodena boka, koja se pomoću sakramenata širi prema »četirima točkama svemira«, kako bi svakoga čovjeka učinila sličnim onomu drvetu o kojemu pjeva psalmist: »On je ko’ stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi, lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi« (Ps 1, 3).