Životopis sv. Terezije od Djeteta Isusa

Marija Franciska Terezija rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu u Normandiji, u Francuskoj kao najmlađe od devetero djece Ljudevita i Zelije Martin, koji su također uzdignuti na čast oltara. U četvrtoj godini ostaje bez majke. Rastanci sa sestrama koje odlaze u samostan pojačavaju njezinu osjetljivost te se teško razboljela. Ozdravila je po zagovoru Gospe od osmjeha, a u božićnoj noći 1884. doživjela je osobitu milost obraćenja, koja joj daje želju i snagu zaboraviti sebe i žarko moliti za duše. Svladavši sve zapreke, u 15. godini ulazi u samostan bosonogih karmelićanki u Lisieuxu, gdje je kao Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica proživjela svoj život u velikoj poniznosti, evanđeoskoj jednostavnosti i beskrajnom pouzdanju u Boga. Hranila ga je Svetim pismom, u kojem je otkrila svoj poziv i mjesto u Crkvi. Živjela ga je sa svom vjernošću te primjerom i riječju poučavala novakinje vrijednosti najmanjih stvari učinjenih iz ljubavi, a ne zbog stjecanja zasluga. Glasovite su njene riječi: „Napokon sam našla svoje zvanje! Moje je zvanje ljubav!… U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav. Tako ću biti sve.“

Prikazavši svoj život za spasenje duša i proširenje svete Crkve, umrla je od tuberkuloze 30. rujna 1897., obećavši da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Njezin put „duhovnog djetinjstva“, obavljanje redovitih svakodnevnih dužnosti s velikom ljubavlju, prihvaćanje Božje bezuvjetne milosrdne ljubavi u svakom trenutku života, beskrajno pouzdanje i predanje u tami vjere, našao je put do ljudskih srdaca i do svih krajeva svijeta te su je pape nazvale „najvećom sveticom modernih vremena“.

Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923. u Rimu, a svetom 17. svibnja 1925. također u Rimu, te zaštitnicom misija 14. prosinca 1927. Njezin autobiografski spis Povijest jedne duše, koji je pisala po želji svojih poglavara, uz nekoliko pisama, pjesama, igrokaza, molitava i Posljednji razgovori imali su toliki utjecaj na duhovnost Crkve da ju je papa Ivan Pavao II. proglasio 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve. Njezine relikvije od devedesetih godina prošloga stoljeća putuju svijetom, a inače su izložene u bazilici podignutoj njoj u čast u Lisieuxu.

Nazivaju je i “sveticom ruža“ i njezin svetački atribut u ikonografiji jesu ruže, zbog njenog obećanja da će poslije smrti obasuti zemlju kišom nebeskih ruža, tj. milosti i uslišanja. Papa Benedikt XV. Darovao joj je 1920. “pozlaćenu ružu“, a njezino ime nose i pojedine vrste ruža (‘Thérèse de Lisieux’, ‘Theresia’, ‘Soeur Thérèse’ ‘Sw. Tereska z Lisieux’). Suzaštitnica je Francuske, misija i letača, a štovatelji joj se utječu u svim potrebama.

(Usp. J. Zečević, Terezita Kalinić, Dragulji Karmela. Životopisi karmelskih svetaca i blaženika, Zagreb 2015., Karmelska izdanja, str. 119-120.)

Posebne molitve svetoj Maloj Tereziji:

Svetici ruža:

Terezijo mala, ponizno te molim, ti Isusu reci, da ga jako volim. Mila mala kraljice, sad te zvijezde krune, a ružica rumenih, ruke su ti pune. Bacaj nam ih u srca, dom nam njima kiti da maloga Isusa, ljubimo k’o i ti!…

Potom se izgovori  željena molitva i završi se s: Amen.

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa

Svetoj Tereziji od Djeteta Isusa:

Terezijo Mala od srca ti hvala 

za sve one milosti što si mi ih dala. 

Još za jednu ružu ja te molim vruće, 

da mi je uslišiš, molim te goruće. 

Potom se izgovori željena molitva i završi se s: Amen.

(Usp. Obitelj Male Terezije, Zagreb 2018., Karmelska izdanja, str. 30 – 31.)