Prenosimo promišljanje fra Ante Vukoje, objavljeno na mrežnoj stranici bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije fra3, o svetom Josipu.

Kada nam roditelji, bake i djedovi kao djeci pričaju priče – bilo bajke, bilo svoje životne – često započnu sa: „Jesi li čuo priču o N. N.?“ A mi čeznutljivo odgovaramo: „Ne! Tko je on/ona bio/bila?“ Zatim, kad porastemo i krenemo u školu, počinjemo se susretati s imenima ljudi koji su povijesne ličnosti te se pitamo to isto: Tko je on/ona bio/bila? I kroz cijeli život, susrećući ljude ili slušajući o njima, pitamo se: tko je on/ona, te pokušavamo saznati: o nekom površno, glavno, a o nekom sve; o nekom s više, a o nekom s manje zaintrigiranosti posvećujući tome više ili manje vremena i unoseći sebe više ili manje u to ovisno o vlastitoj pobudi ili nakani te uzimajući ili odbacujući iz njegova/njezina života ono što želimo ili ne želimo da nam bude ili ne bude primjer i vodilja u vlastitom životu.

O kako je blažen čovjek koji se raduje Božjoj sveobuhvatnosti u vlastitom životu.

Bilo kako bilo, čovjeka ne možemo do kraja iscrpiti, tj. čovjek je u sebi bogatstvo čije žile sežu do dna u dušu i nikada ga ne možemo potpuno upoznati niti obuhvatiti. To može samo onaj po čijoj je slici stvoren, koji je i sam neobuhvatljiv, a to je Bog. O kako je blažen čovjek koji se raduje Božjoj sveobuhvatnosti u vlastitom životu i želi i dopušta Bogu ne samo da ga poznaje i imenom zaziva nego i da uđe u odnos s njime i u konkretnoj svakodnevici bude dio njegovih misli, riječi i djela. Takvu osobu, koja je dopustila da se Bog utjelovi u njenom domu, danas Crkva stavlja pred nas te se iznova pitamo: „Tko je on?“, a ona odgovara: „Sveti Josip“.

Josip

Jedno obično ime naizgled samo i obuhvatljivo, stoji ponizno i jednostavno. No ono predstavlja osobu koja, doduše, jest jednostavna i ponizna, no nikako do kraja obuhvatljiva ili sama. O mnogim svecima iz prvih stoljeća kršćanstva imamo zapise, svjedočanstva pa i životopise. O onima iz srednjeg ili našeg, skorijeg vijeka ne treba, u tom smislu, ni govoriti. O svetom Josipu pak nemamo mnogo. No znakovito je da se ono što imamo o njemu nalazi ni manje ni više nego u Svetom Pismu, koje je riječ Božja. Ta riječ je upravljena nama poradi našeg spasenja i Bog se sam objavljuje u svojoj riječi.

Bog čini da život s njim u skrovitosti i jednostavnosti govori više od tisuću riječi ili slika te dopire do svih ljudi dobre volje s porukom i primjerom koji su neiscrpni.

Dakle, po Josipovu, premda skrovitom životu Bog nam želi nešto poručiti i želi nam nešto reći o sebi. I kako je Božja riječ neiscrpna, a ono što znamo o Josipu upravo je ono što znamo iz Svetoga Pisma, upravo je Bog učinio da njegov skriveni život, koji je živio s Isusom i Marijom, te nekolicina njegovih razmišljanja i postupaka zapisanih u evanđelju, budu neiscrpan izvor iz kojeg ćemo crpiti primjere za naš svakodnevni život. Mi danas mislimo da stalno, svako malo nešto moramo govoriti, pro/pri-povijedati ili pak pisati brojne statuse ili objaviti toliko i toliko slika i videa jer inače nećemo biti vrijedni, neće nas čuti, doživjeti ili mislimo da nećemo bez toga moći drugima približiti Boga, evanđelje. Ali gle! Bog čini da život s njim u skrovitosti i jednostavnosti govori više od tisuću riječi ili slika te dopire do svih ljudi dobre volje s porukom i primjerom koji su neiscrpni. To je jedna od stvari koju nas uči život svetom Josipa.

Život s Bogom

Da. Što bi Josip propustio da nije u svoj život prihvatio Mariju, svoju zaručnicu, koja se našla trudna po Duhu Svetom i plod utrobe njezine, Isusa koji je Sin Božji? Tko bi on bio bez njih? Tko bi on bio za nas i koliko bismo mi propustili? U samom njegovu činu prihvaćanja možemo vidjeti: ništa smo bez Boga. Siromašan je naš život i prazan bez Boga. Koji bi mu bio značaj i cilj? A to imamo li Boga u svom životu ne tiče se samo nas, jer ako smo Bogom bogati, obogaćujemo i druge, a ako smo Bogom siromašni i druge osiromašujemo. To je još jedna stvar koju nas uči život Josipov.

Bože, daj da i mi budemo oni koji će druge usmjeravati na otajstvo Krista.

Kada dakle mislimo o Josipu, neminovno se pred nas stavlja i Kristovo otajstvo, osobito otajstvo utjelovljenja. Kad pogledamo u Josipa odmah nam na pamet pada i Bog koji se utjelovio radi nas i našeg spasenja, koji nas je otkupio. Kad pogledamo u Josipa sjetimo se ljubavi Božje za nas. O Bože, daj da i mi budemo oni koji će druge usmjeravati na otajstvo Krista. Udovi bi uvijek trebali usmjeravati na svoju Glavu. Kad drugi vide nas ili pomisle na nas, da ih odmah naš život i lik usmjere na Isusa, na ljubav Božju. Kad nas drugi vide da kažu:“ Ima Boga.“ Kad nas vide da se sjete Vazma Kristova, da se sjete euharistije. To je još jedna pouka Josipova tj. Božja.

I za kraj: kad pogledamo Josipa vidimo i Bogorodicu, Djevicu Mariju. Ne možemo ga odvojiti od nje. I tu nam treba biti primjer. Da tako budemo povezani s Marijom da i nas i naš život ne mogu odvojiti od nje. Da kad vide nas, vide krunicu koja stalno razmatra Kristova otajstva i unosi ih u svakodnevicu kako je to činila Marija.

Da tako budemo povezani s Marijom da i nas i naš život ne mogu odvojiti od nje.

Zaista, mnogo se toga može reći o svetom Josipu, a nakana je ovoga teksta biti poticaj da svatko sam uđe u odnos s njime, da sam otkrije bogatstvo koje njegov život u sebi skriva, da mu se moli, da mu povjeruje i da se pouči od njega. Jer ako se sam Sin Božji dao poučiti od njega, zar nećemo i mi? Ako se sam Sin Božji s povjerenjem predao Josipu u ruke i zaštitu, zar nećemo i mi? I ako mu je sam Sin Božji povjerio svoj život, zar nećemo i mi?