Dragi slušatelji, prošle srijede govorio sam vam o strahu svećenika od kašnjenja na sprovod. I danas ću se dotaći tih, najžalosnijih događaja koje na žalost ne možemo izbjeći.

Često se pitam u što se u zadnjih dvadeset-trideset godina sprovodi pretvaraju? Kao da su ljudi smetnuli s uma da kršćanski pokop nije komemoracija, nego obred koji za nas vjernike ima određeni cilj i smisao. Na tom obredu, opraštamo se od drage nam osobe, pokojnika puni nade da mu je život bio ispunjen dostatnom vjerom i dobrotom, u nadi da je zavrijedio vječni život na pravoj strani, u zajedništvu s Gospodinom i tolikim milim i dragim osobama koje su prije njega također u znaku vjere preselile u vječnost.

Nekako smo mirniji ako znamo da je pokojnik doista tako i živio, no u većini slučajeva kod prijave sprovoda, najbliži sami znaju reći: “Znate, bio je dobar čovjek, ali nije baš išao u crkvu.” S obzirom na Isusovu Zapovijed ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i ljubi bližnjega kao samoga sebe!”, ostaje otvoreno pitanje: “Je li dovoljno za spasenje samo to što je netko bio dobar čovjek?” Mnogi će kazati da je. Ali, to kažemo mi ljudi. Hoće li se dotični spasiti po našoj ili Božjoj procjeni, trebamo li se držati pravila koja mi određujemo ili pak se pokoravati pravilima Onoga koji nam jedini može osigurati vječnu sreću?

Kad bi ove ruže male, Sel si bum pod brajdu, Potočić maleni, ili pak neke naručene skladbe, narodna kola, jer je on to navodno volio, a vidiš da su prisutni već zauzeli položaj, spremni zaplesati, onda se normalan čovjek pita: “Jesmo li doista na kršćanskom sprovodu ili pak na nekoj komemoraciji?”

U toj bojazni da je pokojnik ipak puno kvalitetnije mogao nego što to jest, proživjeti svoje bogoljublje, a ne samo čovjekoljublje, računajući pri tom i na veliko Božje milosrđe, svojim molitvama, posebno misom, koja je najuzvišenija i najvrjednija molitva, ne samo na dan sprovoda, nego i kasnije: na godišnjicu smrti, rođendan, imendan… mi želimo pripomoći, nadodati onaj dio koji nedostaje.

Ljuti me stav mnogih koji misle kako je sprovodna misa samo neki privjesak, tradicija ili običaj. Nisu svjesni vrijednosti, što se pogotovo očituje pitanjem: “A koliko košta misa?” Ona ima neku taksu, koja se već skoro trideset godina ne mijenja. Vrijednost jedne jedine mise koja je “spomen-čin Isusove žrtve: muke, smrti i uskrsnuća”, ne možemo platiti s milijardu nečega. Istinski vjernici to razumiju.

I tako onda dolazimo do onoga na što sam zapravo htio upozoriti, a to je odabir pjesama na sprovodima. Ako je naš cilj na kršćanskom obredu molitva, kao naša najveća potpora u tom trenutku pokojniku od kojeg se opraštamo, kako je onda moguće da se sve više odabiru pjesme koje s obredom nemaju nikakve dodirne točke. Kad bi ove ruže male, Sel si bum pod brajdu, Potočić maleni, ili pak neke naručene skladbe, narodna kola, jer je on to navodno volio, a vidiš da su prisutni već zauzeli položaj, spremni zaplesati, onda se normalan čovjek pita: “Jesmo li doista na kršćanskom sprovodu ili pak na nekoj komemoraciji?”

Budući da su profesionalni pjevači vrlo pristojni i uvijek se jave svećeniku prije sprovoda, vrlo često je i njima neugodno, pa se ispričavaju: “Znate velečasni, nema niti jedne pobožne!” Pobožnu obično stavimo na sredini obreda, no ne možeš “Ja se konja bojim” ubaciti u obred. I s obzirom na odabir pjesama često se pitam ima li uopće iskrene žalosti i pijeteta prema osobi koju pokapamo.

Čuo sam da su u nekim biskupijama sami biskupi naredili svećenicima, ako na obredu sprovoda čuju svjetovnu pjesmu da se trebaju okrenuti i otići. Znam, mnogi će reći “rigorozna Crkva”, no ako iskreno razmislite, bolje da na takav sprovod pozovete nekog animatora tko će uz odabrani repertoar izrecitirati još neku poeziju. To bi onda stvarno imalo smisla, ali se taj žalobni događaj sigurno ne bi zvao: kršćanski sprovod.