Na dvadeset i petu nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije prenosimo propovijed vlč. Roberta Erka. "Dokaz da su riječi o služenju samo riječi potvrđuje i činjenica da se zapravo malo što stvarno poduzima, jer toliko je mnogo ljudi koji nemaju ni dom ni ono osnovno za život", istaknuo je.
Evanđelje ove nedjelje stavlja nas pred drugi navještaj Muke koju donosi Marko u svom Evanđelju. Prvi smo čuli prošle nedjelje, nakon tzv. Petrova ispovijedanja vjere u blizini Cezareje Filipove. Sigurno se sjećamo i oštre Isusove opomene kad je Petar želio odbaciti križ, sa svim što on nosi sa sobom. Jasno je da Petar nije mogao pomiriti ono „ti si Krist“ s ruglom križa: „ludost za Grke, sablazan za Židove“. Isus je sam sažeo, prekorivši Petra, da taj put nije lako prihvatiti ljudskom mišlju. Zato mu kaže: „ne misliš po Božjem, nego po ljudskom“.
Ova se logika ponavlja i u evanđelju ove 25. nedjelje. Isus po drugi put najavljuje svoju muku: nije prošlo ni toliko vremena… možda samo tjedan dana, prema vremenskim naznakama iz Markova Evanđelja (9,2.30). Učenici su potpuno zaboravili što im je Isus rekao o svojoj sudbini u Jeruzalemu. Čak su i trojica koja su svjedočila preobraženju, kojima je Isus natuknuo uskrsnuće, postali zaboravni. Isus, dakle, nastavlja brinuti o svojim učenicima i pokušava ih pripremiti da prihvate njegovu logiku, logiku darivanja i služenja. No, oni, još uvijek pod utjecajem ljudske logike, one o vladanju i prvom mjestu, nisu u stanju ni slušati što im Isus govori, jednostavno ne mogu „misliti po Božjem“. Evanđelist to jasno kaže: „…nisu razumjeli i bojali su se upitati ga“.
Pohvalne riječi, riječi koje možda izazovu neku lijepu emociju, no ne odražavaju stvarnu volju da se istinski živi u evanđeoskom služenju drugima.
Ovdje se možemo zapitati zašto su se bojali tražiti objašnjenje, kad su to inače činili (primjerice, kad nisu razumjeli neku prispodobu). Osim narativne dinamike evanđelista, mogli bismo naslutiti da zapravo nisu željeli razumjeti tu logiku potpunog darivanja sebe – biti „sluga svima“. Mnogo se govori o služenju, održavaju se mnogi govorni hvalospjevi o tome što znači služiti drugima, (ponekad) se hvali one koji nešto čine za druge, ali često se sve te riječi pokažu kao prava retorika služenja. Pohvalne riječi, riječi koje možda izazovu neku lijepu emociju, no ne odražavaju stvarnu volju da se istinski živi u evanđeoskom služenju drugima. Koliko lijepih riječi o služenju drugima čujemo svakog dana! Dokaz da su riječi o služenju samo riječi potvrđuje i činjenica da se zapravo malo što stvarno poduzima, jer toliko je mnogo ljudi koji nemaju ni dom ni ono osnovno za život. A ipak, govori se o služenju. I danas nam Bog govori da „tko želi biti prvi, neka bude posljednji od svih i sluga svima“, ali svijet zapravo raspravlja o tome tko je najveći: dovoljno je osluhnuti ono o čemu raspravljaju „veliki“ našeg vremena. Retorika služenja!
Ostanak uvijek na posljednjem mjestu, kako bi se zaista služilo, zahtijeva razlučivanje vlastitih unutarnjih pokreta, srca.
Kako zapravo živjeti po Božjem, a ne po ljudskom? Svakako, to je izazov koji zahtijeva napor unutarnjeg pročišćenja, skrivenih namjera srca. Tu sve započinje, pravo služenje. Jer postoje situacije u kojima netko pomaže, postaje sluga, ali u dubini traži da bude prvi. Ostanak uvijek na posljednjem mjestu, kako bi se zaista služilo, zahtijeva razlučivanje vlastitih unutarnjih pokreta, srca. Dokle god ne budemo istinski marili za druge, dokle god ne raskrinkamo tu napast „nije moja krivnja što je netko siromašan“, ili „nisam ja u mogućnosti pomoći svima“, ostat ćemo na tom „misliti po ljudskom“, dakle, na retorici.
Učenici nisu razumjeli i bojali su se ispitivati Isusa možda zato što im je bilo lakše ne ući u svoje srce kako bi unijeli red u duboke nakane svoga života, dakle, raskrinkali tu skrivenu retoriku i ušli u neugodan „biti posljednji od svih i sluga svima“. Molimo Gospodina da nam pomogne izbjeći retoriku služenja i prigrliti dinamiku služenja cijelim srcem – istinski!
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. dr. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.