Na uočnicu 80. obljetnice „Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca“ u četvrtak 6. veljače misu zadušnicu predvodio je fra Dane Karačić u samostanskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu. Tim povodom izrekao je snažnu propovijed koju prenosimo u cijelosti.
Devetorica ubijenih hercegovačkih franjevaca su sa Širokog Brijega. To su fra Viktor Kosir, fra Stanko Kraljević, fra Tadija Kožul, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naletilić, fra Ivo Slišković, fra Branko Šušak, fra Andrija Topić i fra Valentin Zovko. Široki Brijeg, pak, u Drugom svj. ratu i poraću broji 2.189 žrtava, donosi pobijeni.info.
Dana 7. veljače 1945. zlo apokaliptičkih razmjera zahvatilo je Široki Brijeg, a onda poput tsunamija zahvatilo cijelu Hercegovinu i sav hrvatski narod. Partizanski zlikovci uništili su na Širokome Brijegu sve što su mogli uništiti, zapalili sve što se moglo zapaliti i na koncu, bez suda i sudišta, hladnokrvno pobili njegove fratre, njih sveukupno trideset. Zločin kakav povijest nije zapamtila. Apokaliptični dani. Nema više Širokoga Brijega i svega onoga što se uza nj vezivalo. Mislili su tako zločinci. Kakva zabluda!
Poput nevidljive magle tuga se uvukla u sve pore života u Hercegovini.
Samo tjedan dana kasnije obezglavljena je naša Provincija. U Mostaru su isti zlikovci ubili provincijala, gvardijana i još petoricu braće. Gotovo da i nema župe, pogotovo ne kraja, u kojemu škrta hercegovačka zemlja nije natopljena nevinom krvlju naših mučenika – fratara.
Njih 66 svjedoka vjere od Širokoga Brijega do Bleiburga, svojom mučeničkom smrću, sa znanim i neznanim grobovima, posvetili su ovu zemlju i ovaj narod. Kao fratre slična je zla kob zahvatila cijelu Hercegovinu. Može se reći da nije bilo kuće u kojoj, na isti ili sličan način, nije stradao jedan ili više članova, i to uglavnom u cvijetu mladosti. Poput nevidljive magle tuga se uvukla u sve pore života u Hercegovini. Mučni, puni straha i neizvjesnosti bili su ti tegobni dani. Činilo se da je sve bespovratno nestalo. Idejni začetnici i izvršitelji tih strašnih zločina mislili su da su konačno istrijebili one koji su smetali njihovu putu u „svijetlu budućnost“. Stoga su trijumfalno nastavili zlosilje nad nemoćnim i obespravljenim pukom.
Njih 66 svjedoka vjere od Širokoga Brijega do Bleiburga, svojom mučeničkom smrću, sa znanim i neznanim grobovima, posvetili su ovu zemlju i ovaj narod.
Međutim, nisu znali ili nisu s tim računali, da su na sličan način razmišljali i oni koji su raspevši Isusa na križ mislili da su na Kalvariji zauvijek razapeli ne samo njega, nego i sve ono što je on naučavao i činio. Na isti način razmišljali su i njegovi prijatelji i neprijatelji. Ali svjetlo uskrsloga Krista zasjalo je još jače. I to se njegovim sljedbenicima ponavljalo kroz svu povijest. Tako je bilo i na Širokome Brijegu. Iz krvi njegovih fratara i ranjene crkve, iz pepela spaljene gimnazije i kulturnoga blaga, u kojima su oni ostavili neizbrisivi pečat i duboko usađeni korijen, niknuo je novi život kojega nikakvo ljudsko zlosilje nije moglo izbrisati ni iščupati.
Malo po malo nicao je novi Široki Brijeg. Ranjena crkva dobila je novi sjaj, gimnazija opet daje nove naraštaje đaka, a mladice novih duhovnih zvanja klijale su obilato po cijeloj Hercegovini.