Pratimo nastavak evanđeoskog izvještaja čiji smo prvi dio čuli prošle nedjelje: Isus je u sinagogi u svom rodnom mjestu Nazaretu pročitao tekst proroka Izaije o dolasku Mesije na kojem će počivati Božji duh i zatim dramatično izjavio da se to proroštvo upravo ispunilo. Njegovi su slušatelji ostali oduševljeni. Njima je, kao Židovima, bilo drago čuti da se Pisma ispunjavaju jer to, naravno, znači da je spasenje blizu. Ali Isus, naizgled ničim izazvan, kreće u nekakvu verbalnu ofenzivu. On napada svoju publiku, i to vrlo žestoko.

Ako pogledamo sebe, možda je i nama najteže ozbiljno shvatiti naše bližnje kada je u pitanju neka velika tema poput vjere ili pogleda na svijet. Roditelji se često prema svojoj odrasloj djeci znaju odnositi kao da su još u vrtiću pa ih je zahvatila neka prolazna faza

Svojim slušateljima poručuje dvije stvari. Prvo, govori im da oni njega nikada neće ozbiljno shvatiti, baš zato što je iz njihova kraja, jer „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24). Ako pogledamo sebe, možda je i nama najteže ozbiljno shvatiti naše bližnje kada je u pitanju neka velika tema poput vjere ili pogleda na svijet. Roditelji se često prema svojoj odrasloj djeci znaju odnositi kao da su još u vrtiću pa ih je zahvatila neka prolazna faza. Jedna je časna sestra objašnjavala kako njezini roditelji, i nakon dvadeset godina što ih je provela u samostanu, još uvijek očekuju da će to nju proći i da će se vratiti kući. Možda je nešto vrlo slično tome doživio i Isus od svojih susjeda i rođaka koji su ga poznavali odmalena.

Kada pristupamo Isusu u molitvi, na misi ili čitajući Božju riječ, imajmo na umu da ne dolazimo samo primiti nešto, nego prvenstveno dati same sebe, da nas on promijeni

Isus nastavlja, za usporedbu navodi dva događaja iz Staroga zavjeta. Prvi je iz vremena proroka Ilije: dok je u zemlji vladala velika glad, Bog je kroz to vrijeme velike nevolje (usp. 1 Kr 17,9) odlučio čudesno hraniti udovicu iz poganskoga grada Sarfate. Drugi je događaj iz doba Ilijina nasljednika Elizeja: Bog je tada odlučio jednog poganskog vojskovođu očistiti od gube (2 Kr 5,14). Opisujući oba događaja, Isus upotrebljava iste riječi: „mnogo bijaše… u Izraelu” i „nijedan” (Lk 4,25.27). Njima naglašava da Izrael nije našao milost u Božjim očima zato što je cijela zemlja bila ogreznula u opačinu i grijeh. Razdoblje u kojem su djelovali proroci Ilija i Elizej predstavlja moralno i vjersko dno izraelskog naroda. Iako su Ilija i Elizej ostali zapamćeni kao čudotvorci, ta se čuda nisu događala među Izraelcima jer u njih nije bilo vjere na koju bi se Bog mogao osloniti. Stoga je Bog išao poganima, koje su Izraelci prezirali. Ovom usporedbom Isus svojim slušateljima poručuje da su oni poput te opake generacije, da su gori od pogana. Sada nam je razumljiva i njihova reakcija na njegove riječi.

Bit će teško i morat ćemo se boriti, ali neprijatelj nas neće nadvladati

(…)

Iz današnjeg evanđelja možemo izvući dvije pouke. Prva je ovo: Isus nije došao na zemlju zabavljati ljude, nego zato da im objavi Božju riječ, a ta je riječ teška. Ozdravit će oni koji poslušaju njegovu riječ. Kada pristupamo Isusu u molitvi, na misi ili čitajući Božju riječ, imajmo na umu da ne dolazimo samo primiti nešto, nego prvenstveno dati same sebe, da nas on promijeni.

Druga pouka: i naš život nekada izgleda kao Jeremijin ili Isusov. Nađemo se okruženi nevoljama sa svih strana i izgleda nam kao da se sve urotilo protiv nas, a stvarno nikakva zla nismo učinili. U tim se trenucima možemo osloniti na Božje obećanje upućeno Jeremiji: bit će teško i morat ćemo se boriti, ali neprijatelj nas neće nadvladati – jer Bog je s nama da nas izbavi.

Cijelu propovijed vlč. Tomislava Šaguda pročitajte na njegovoj mrežnoj stranici sagud.xyz.