Jutros sam se probudila s mišlju: “Ja sam ljubljeno dijete Božje, Bog mi je dao da živim i beskrajno me ljubi.”

A onda, kao da je ta misao pokrenula cijelu lavinu događanja u mojoj glavi koja mi na brzinu postaviše nekoliko pitanja na koje valja odgovarati cijeli život, čini mi se. Razmišljala sam o pravednom vinogradaru koji i posljednjem radniku dade istu plaću kao i prvom. Jedan je radio cijeli dan, drugi samo uru, a obojica dobiše istu plaću.

Isplati li se onda biti cijeli dan u polju? – nameću se svakome koji ovo razmatra ista pitanja.

Zašto sam ja tu, zašto ne bi i ja došao/la u zadnji čas? Onda mi zapne za oko vinogradarevo pitanje: “Zašto ovdje stojite besposleni?” Kažu mu: “Jer nas nitko ne najmi.” Ne mogu zamisliti, što se događa s nezaposlenim čovjekom u njegovoj ispraznosti. To je stanje koje nužno dovodi do grijeha i nijedan fizički napor teškog rada ne može se mjeriti s naporom vapijuće duše da joj netko pomogne izvući se iz ralja ispraznosti. Blago onome koji se znoji cijeli dan radeći u polju Gospodnjem. Tome čovjeku o ovome stalno valja misliti i zahvaljivati Bogu što je dospio tamo zorom.

Onome koji mrmlja na brata koji je došao u posljednju uru i pita se o pravednosti vinogradara postavlja se opet pitanje: “Bi li ti zaposlio besposličara i lijenčinu da ti valjano odradi posao?” Onako po duši, malo tko bi takvom dao priliku, a skoro svi misle da se razumiju u pravednost i da su pravedniji od većine. Pravednost ljudska, dakle, nema veze s onom Božjom, pravednost ovog prvog je toliko jadna u usporedbi s ovom vinogradarevom da joj čovjek ne bi smio ni naziv koristiti u poslu koji svakodnevno čini.

Dakle, čovjek koji je cijeli život vjeran Bogu ovdje pada pod grijehom zavisti prigovarajući: “…izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu… “, samo zbog svog tvrdog srca, nebrige i nerazumijevanja stanja ispraznosti vapijuće duše da joj netko pomogne, dadne priliku, a svi bi kao svakome pomagali naći put do Boga.

Kako će duša duši pomoći kad reži na nju i ne razmišlja korak unaprijed: Posljednji će samo danas biti posljednji, ali već sutra će možda doći prije svih u vinograd i otići poslije svih s njega, za istu plaću. Hoće li i onda onaj prvi upirati prstom na pravednost vinogradara ili će se praviti da nije ni vidio posljednjeg kako ga prestiže u radu. Samo danas si možda u prednosti pred njim, a za par dana, mjeseci ti ćeš možda već njemu biti dužan. Ima li se onda pravo onaj posljednji pobuniti na prvog?

Ne trebamo se zato dičiti svojom velikom vjerom i umišljati si kako smo pravedni i evangeliziramo izgubljene, samo zato jer smo ranom zorom stigli u polje Gospodnje, ako nam je na pameti nepravedna raspodjela dobara.

Neće nas takve niti mačka na putu slušati dok joj dajemo žednoj piti. Evangelizacija podrazumijeva najprije promjenu vlastitog srca.

Ovdje mi se s ovom miješa i prispodoba o povratku sina razmetnoga. Gledajući ovaj trojac, čovjek će u svom proputovanju zvanim život najvjerojatnije naizmjenice biti i stariji i mlađi sin, ali ako ga srce Oca koji u isto vrijeme grli izgubljenog sina, a u onome stalno postojanom uz njega, izaziva suosjećanje i radost zbog nađenog brata, ne mijenja, uzalud mu je sve, neće zauzeti mjesto s kojeg pogled puca na ono vjekovječno i sveto čemu sve na svijetu teži.

Ova misao s kojom sam se jutros ja probudila, koja mi danas postavlja milijun pitanja, možda je svakom čovjeku najdivniji način za početak baš svakog dana: Ja sam ljubljeno dijete Božje, Bog mi je dao da živim i beskrajno me ljubi. I ti si ne dozvoli da ti to saznanje, mrzovoljni onaj što misli da je prviji, oduzme.

https://www.facebook.com/anela.todoric.7/posts/2183507041776207