Zašto se neke svećenike mijenja sa župa svakih nekoliko godina, a neki su na župi više od dvadeset godina?

Treba reći da svaki ordinarij (biskup, nadbiskup, kardinal) poznaje i potrebe svojih župa, ali i mogućnosti svojih svećenika. Zato premještaje svećenika promatramo kao nešto potrebno i korisno za jednu biskupiju, ali i za bolji pastoralni rad na župi. Premještaji se obično događaju u kolovozu, na kraju pastoralne i prije početka nove pastoralne godine i tada ordinariji šalju svećenike tamo gdje su najpotrebniji, i tamo gdje smatraju da mogu dati najbolje od sebe. Neki svećenici odlaze u mirovinu, neki se razbole i na njihovo mjesto moraju doći novi svećenici. Biskup razmišlja o dobrobiti i župe i samog svećenika. A i župe se razlikuju, veće su ili manje, negdje ima puno mladih, negdje postoje već neke molitvene i različite druge zajednice, i biskup šalje na pojedinu župu svećenika za kojeg procijeni da će se tamo najbolje snaći.

Postavlja se pitanje koliko bi svećenik trebao ostajati na jednoj župi. Vidimo iz prakse redovničkih zajednica da je to otprilike četiri godine, a mandat se može produžiti i na još četiri godine. Kod dijecezanskih svećenika duljina ostanka na župi ostaje na samom nadbiskupu ili biskupu, oni naime procjenjuju koliko svećenik može dati na pojedinoj župi i na temelju toga ga ostavljaju ili premještaju. Nije dobro da je svećenik na župi prekratko jer ne može ostvariti ono za što je poslan, ali nije dobro ni da je predugo jer se možda pastoralno zasiti ili postane pastoralno neaktivan ili manje kreativan. I zato bi trebalo tražiti neko srednje vrijeme zadržavanja na župi, da župnik može ostvariti sve planirano, a da opet ne dođe do zamora.

Dvadeset godina je dugo razdoblje, ali možda postoji razlog zašto ordinarij ostavlja svećenika na župi toliko godina. Ako on dobro funkcionira na toj župi, zašto ga mijenjati… ali ako postoje poteškoće, ako je taj župnik naporan i u neslozi sa župljanima, onda bi ga trebalo promijeniti. U tom slučaju vjernici bi trebali biti otvoreniji i iskoristiti priliku susreta s biskupom ili nadbiskupom te spomenuti svoj problem sa župnikom. Svakako ne treba raditi neku veliku bunu u župi ili potpisivati peticije, kako se to u pojedinim župama znalo događati, jer takve stvari nikako nemaju smisla, već ljudski pristupiti biskupu i pokušati na taj način riješiti problem. Razborito upozoriti, a biskup ili nadbiskup bi onda to što mu vjernik govori trebao biti u stanju i čuti i prihvatiti.