Zašto ljudi, nakon što prime pričest, pokleknu ispred praznog tabernakula (svetohraništa)?

Kad ulazimo u crkvu, najprije tražimo najsvetije mjesto u crkvi, a to je tabernakul ili svetohranište. Pronaći ćemo ga obično u glavnom oltaru u starim crkvama, a u novim, modernijim crkvama se nalazi na posebnom mjestu, koje je ipak u oltarnom prostoru. Okrenuvši se prema tom najsvetijem mjestu (u tabernakulu se čuvaju posvećene hostije za svetu pričest, odnosno živi Krist, op.a.) čovjek treba pokleknuti ili se pokloniti. Na taj način iskazujemo počast živom Isusu koji ondje prebiva. Isus može biti u svakoj crkvi prisutan, ali i ne mora, primjerice u nekim kapelama ili manjim crkvicama gdje se samo povremeno slavi misa. Tamo gdje nema živog Isusa ne treba se ni pokloniti. Prepoznat ćemo ima li Isusa ili ne u pojedinoj crkvi po vječnom svjetlu, treptajućem crvenom svjetlu koje uvijek gori, dan i noć, uz tabernakul u kojem je Isus. Ako nema vječnog svjetla, znači da nema ni Isusa.

No, što se tiče pitanja poklecanja nakon primanja pričesti, treba reći da je potrebno iskazati Isusu poštovanje. Lijepo je kada vjernici u redu za pričest prije primanja pričesti pokleknu pred Isusom u hostiji. Ipak, nakon primanja pričesti nema nikakve potrebe pokleknuti ili klanjati se jer je Isus tada u tebi. Svetohranište je u tim trenucima ispražnjeno, nema nikakvog smisla pokleknuti pred praznim tabernakulom. Prazno svetohranište nema samo po sebi vrijednost, vrijednost mu daje Isus koji je u njemu.

Ispaštaju li za grijeh bratske netrpeljivosti i svađa oko imanja njihovi potomci?

Ako gledamo materijalno, kod eventualne nepravedne podjele imanja, sigurno potomci ispaštaju. Ako je netko dobio više, a netko manje, došlo je do povrede ljudske pravednosti. Često se ipak ljudska pravednost i ljudska pravila i kriteriji razlikuju od Božje pravde i Božjih kriterija.

Gledajući duhovno, treba reći da ono što se dogodilo u prošlosti nema utjecaja na potomke, na djecu. Ako su roditelji pogriješili, otišli krivim putem, razdvojili se u obitelji, posvađali se međusobno, to ne bi trebala činiti i djeca i ne bi trebali to nositi kao grijeh roditelja. Mi često želimo opravdati sebe, pa odgovornost prebacujemo na krivicu naših roditelja ili predaka. Grijeh koji su učinili naši roditelji nije naš grijeh. Svatko je od nas osobno odgovoran za svoj grijeh. Nikako nas ne vežu grijesi naših roditelja, i nisu uzrokom toga da smo mi nesretni, da ispaštamo posljedice njihovih grijeha, da nosimo osjećaj krivnje. Moj grijeh je moj grijeh. Za druge počinitelje grijeha možemo moliti, možemo opraštati jedni drugima, ali ne snosimo krivnju za tuđi grijeh.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: