“Promišljam o natpisu “posljednji pozdrav” i nekako mi nije u duhu vjere. Molim za vaše mišljenje i eventualno za prijedlog što staviti umjesto toga.”

Naravno da mi vjerujemo u vječni život. Kad netko napušta nogometni klub isto kažemo da smo mu uputili “posljednji pozdrav”, ali taj čovjek nije umro, nego se premjestio. Mi vjernici ne priznajemo smrt. Smrt ne postoji. Naš se život mijenja, a ne oduzima. Ako nekoga tko je u vjeri smeta taj natpis “posljednji pozdrav”, može staviti “doviđenja u vječnosti”. Nitko od vjernika, kada kaže “posljednji pozdrav”, ne misli da nakon smrti nastupa ništavilo. Dapače, i oni koji nisu jaki u vjeri u trenutcima opraštanja od voljene osobe intenzivno promišljaju o tome i priželjkuju da to nije kraj, da će se susreti ponovno. Ateistički sprovodi gdje nema svećenika i razne komemoracije često završavaju s riječima “srest ćemo se negdje, u zvijezdama”. Često se taj “prostor” gdje ćemo se sresti ostavlja nedefiniranim, ali svatko čezne za tom mrvicom jer nas je Bog takvima stvorio.

“Trebam li izbjegavati druženja s osobama, u smislu da odemo u kafić ili sl., za koje postoji mogućnost da me navedu na grijeh?”

Obitelj ne možemo birati, oni su naši i možemo jedino nastojati utjecati na njih da se poprave. Prijatelje s druge strane biramo. Ako se radi o ljudima koji nas ne čine sretnima i zadovoljnima, te vidimo da mogu biti pogibeljni za naš duhovni život, ne trebamo ih “otkantati”, ali nam ne trebaju biti ni prioritet u smislu da ćemo na dnevnoj bazi provoditi vrijeme s tom osobom. U svakom slučaju, s takvim osobama trebamo biti oprezni.

S druge strane, ako smo čvrsti u vjeri, zašto ne bismo mi bili ti koji će tu osobu privući Gospodinu. Pitanje je labavosti odnosno čvrstoće naše vjere. Možda nas Gospodin upravo šalje na tu kavu, na to druženje s tim ljudima kako bismo na njih pozitivno utjecali i približili ih Gospodinu.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: