Svaki put ispovijedam isti grijeh i obećam da se to više neće ponoviti, a nakon nekog vremena ponovno sagriješim istu stvar. Kako se toga osloboditi?

Svi mi imamo istu ljudsku narav i svi, više manje, živimo u istim okolnostima, s istim ljudima. Puno toga se u našeg životu stalno događa isto ili slično. Na neke stvari možda isto reagiramo. U nekim stvarima griješimo ponovno. Jednostavno, stvarnosti i događaji u životu se ponavljaju i ne možemo reći “sad smo zgriješili, to ćemo ispovjediti i više nikad se neće ponoviti”. Naša ljudska narav je slaba. Sklona je grijehu, sklona je pogriješiti, a tamo gdje smo slabi uvijek ćemo biti slabi. No, to treba i prihvatiti, s tim treba živjeti. Nećemo postati sveci. Ali i najveći sveci su imali s tim problema. I oni su u nekim stvarima griješili, išli na ispovijed. Pred Bogom se kajali za svoje grijehe. I oni su imali grijehe kojih se nisu mogli riješiti.

I vjerojatno se ni mi možda i čitav život nećemo riješiti određenih grijeha. Međutim, moramo se truditi smanjiti ih. Ne smijemo izgubiti ustrajnost u pokušavanju i misliti ako ne možemo ništa sada promijeniti onda se nećemo ni truditi. To nije dobar put. Treba vidjeti svoje grijehe, prepoznati ih, ispovjediti i naravno, truditi se da ih popravimo. Nekada i mi očekujemo da se sve može brzo riješiti, u jednom satu i u jednom danu. A za sve je potrebno vrijeme. Kao što postoji vrijeme kad smo ušli u neki grijeh, pa smo se na njega navikli, tako postoji i vrijeme da se riješimo grijeha i da iz njega izađemo.

Ako u ispovijedi neki grijeh ispovjedim i kažem “neću više griješiti”, pa možda ću ipak manje griješiti nego prije. Možda imamo pomake, ali ih ne primjećujemo i onda smo nezadovoljni. Mi mislimo “danas sam ispovjedio taj grijeh i njega više neće biti”. Nažalost, nije tako. S grijehom treba živjeti, boriti se, ispravljati ga, truditi se da manje griješimo, to je jedan naš duhovni put. I na tom putu treba ustrajati, ne odustati.

I molitva je snaga koja nam pomaže da se iz nekog grijeha dignemo. Razmatranjem, čitanjem Božje riječi. Na taj način se čovjek otvara Božjem Duhu. A onda ćemo i manje griješiti.

Kad sam pitala jednog vjernika zašto psuje, rekao je da će se ispovjediti i da ga baš briga. I tako se vrti u krug, griješi pa se ispovijedi i tako u nedogled.

To je vrlo opasno i to se ne smije raditi. Ispovijed nije zato da bismo se ispovjedili pa poslije opet jednako živjeli i griješili. Imao sam slučajeve da se ljudi ispovijedaju svaki dan ili svaka dva dana ili čak dva puta dnevno dođu na ispovijed. To ne može tako biti. Nekad bismo trebali biti i gladni Isusa. Ako smo u grijehu, taj dan ne otići na pričest, pretrpjeti tu bol što se ne možemo pričestiti jer smo sagriješili. Promisliti malo, pokajati se, dati dostojanstvo sakramentu ispovijedi. Nikako se ne smije zloupotrebljavati sakramentalnu milost razmišljanjem “nema veze, sagriješit ću, ionako ću se ispovjediti”. Takav način razmišljanja i življenja je tada i veći grijeh od samog grijeha koji se učinio.