Papa Franjo će večeras predvoditi molitvu s euharistijskim klanjanjem, sa čitanjem riječi Božje i s blagoslovom te potpunim oprostom. Kakav je ovo izvanredan čin, jer nismo često svjedoci ovakvoj duhovnoj povlastici koju vjernicima Katoličke Crkve daje poglavar?

Sasvim je sigurno da se to ne događa često, ali rijetko se događaju i ovakve situacije u kojima se mi danas nalazimo. To je Papin odgovor, odgovor Crkve na ovakvu situaciju, na silnu duhovnu potrebu prije svega ljudi vjernika, katolika. Papa koristi ono blago koje Crkva ima u svojim rukama. Crkvu ne čine, ako tako mogu reći, stručnjaci iz medicine, nije stručna u ekonomskim i političkim pitanjima, nego je Crkva upravo postavljena i ostavljena u ovome svijetu da ljudima donosi duhovnu pomoć i da stoji na raspolaganju svakom čovjeku kao svjedočanstvo Božje prisutnosti u svijetu, bez obzira što se događalo. U situaciji kada smo teško opterećeni koronavirusom Papa poseže za izvanrednom milošću, Crkva ima vlast podijeliti tako nešto. O tome što su oprosti u Katekizmu Katoličke Crkve u članku 1471 stoji da je „oprost otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. To otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja kao poslužiteljica otkupljenja svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca“.

Dakle, oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe. Svi smo mi svjesni i znamo da grijeh, onaj težak grijeh, stvara takav učinak da čovjeka dijeli od Boga. A, odvojenost od Boga istovremeno znači i vječnu kaznu. Mi puno puta pakao slikovito predočavamo kao ogroman veliki kotao u kojem bi se ljudi kuhali ili pekli na vatri, što on nije jer takvog nečega nema u vječnosti. U vječnosti nema materije i ovih stvari kojima mi raspolažemo ovdje u vremenu. Nego, radi se prije svega da su raj i pakao stanje – hoće li čovjek vječnost provesti s Bogom, ili će vječno biti bez Boga, bez ljubavi, bez utjehe, bez nade. I, zato kada govorimo o teškom smrtnom grijehu onda kažemo da nas grijeh lišava Božje blizine i prema tome nas osuđuje, ne Bog, nego mi sami sebe svojim činom osuđujemo na vječnu propast, odnosno na vječnu odvojenost od Boga, za razliku od raja gdje uživamo u Njegovoj prisutnosti.

Kada se ispovjedimo, kada iskreno pristupimo ispovijedi, kada se iskreno pokajemo, kada iskreno u sakramentu pomirenja priznamo i sebi, i Bogu, i Crkvi, tada dobivamo oproštenje za svoje grijehe, i te najteže grijehe. Ti grijesi su nama, dakle, u trenutku kada nam svećenik izgovori formulu odrješenja, oni su zaista oprošteni. I, ono što je važno je da ono što je jednom oprošteno to više nikada ne treba ispovijedati. Da smo učinili ne znam kako težak grijeh ne treba ga nikad više ispovijedati, ukoliko ga ne ponovimo, jer nam je Bog oprostio jednom zauvijek. No, od njega ostaje ožiljak. I, tu govorimo o vremenitoj kazni za grijeh koji je čovjek počinio. Mi se svojim grijehom koji smo počinili, i tu je drugi učinak grijeha nakon udaljavanja od Boga i osuđivanja samih sebe na vječnost bez Boga, vezujemo za ovozemne stvarnosti, bilo za čovjeka, bilo za predmete, bilo za novac, bilo za vlast ili moć, ovisno o kakvom se grijehu radi. I ta naša grešna navezanost predstavlja nešto što ostavlja trajne posljedice na nama samima, na Crkvi koje smo dio, i na društvu, jer svaki grijeh ima i socijalnu komponentu.

Dakle, za grijeh čovjek dobiva oprost, ali mora ‘odraditi’ kaznu za posljedice toga grijeha. Hoće li čovjek to odraditi za svoga života, u korizmi molimo pobožnost Križnoga puta u kojem se na jednoj postaji kaže „bolje na ovome svijetu, nego li na drugom“, ili će to biti u vječnosti, u čistilištu? Sadržaj nauka naše vjere jeste taj da nakon smrti postoji mogućnost čistilišta. Sama ta riječ ‘čistilište’ vrlo je lijepa i govori što se događa sa čovjekom prije nego što zavrijedi stati pred Božje lice. Da bi čovjek postao dostojan vječnosti, da bi postao dostojan Boga, mora proći jednu fazu čišćenja, očišćenja, gdje će biti zaliječeni svi ožiljci na nama, gdje će biti maknuta svaka mrlja koja je ostala kao posljedica grijeha da bismo onda čisti, savršeni, mogli stati pred Božje lice. Ni čistilište nije nekakav prostor, nego se radi o nekakvom stanju. Kako čistilište izgleda i koliko traje potpuno je nebitno. Bitno je da shvatimo da nas Bog želi očistiti, usavršiti, prije nego što stanemo pred njegovo lice. Ta faza čišćenja, usavršavanja, zapravo je liječenje od vremenih kazni koje su ostale kao posljedica grijeha kojega smo na zemlji učinili, kojeg smo ispovjedili, pokajali se za njega i koji nam je oprošten.

Oprost sada dolazi u to područje. Nije sebi Crkva prisvojila nikakvu vlast, ni ovlast, nego ju je dobila od Krista, koji je svojim apostolima rekao da sve što odriješe na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima, odnosno sve što svežu na zemlji, bit će svezano na nebesima. I Crkva tu koristi mogućnost u pojedinim situacijama, važnim, lijepim ili kritičnim, kao što je ovaj sada s koronavirusom, dati vjernicima članovima Katoličke Crkve potpuni ili djelomični oprost, ovisno o situaciji, odnosno kako Papa odredi. Za ovu situaciju Papa je, preko svoje institucije u Vatikanu koja se time bavi, odredio da svi vjernici katolici mogu primiti potpuni oprost, to znači za sve vremenite kazne koje su do sada ostale na nama.

Na koga se može primijeniti oprost?

Taj oprost možemo primijeniti ili na sebe, ili za jednoga pokojnika. I tu dolazi do izražaja povezanost svih nas – putujuće Crkve u vremenu, trpeće Crkve u čistilištu i proslavljene Crkve koju čine svi oni znani i neznani koje je Bog učinio dostojnim da stanu pred Njegovo lice. Svi smo mi povezani u duhu. U tom kontekstu je i prikazivanje misa za naše pokojnike. Vjerujemo da ta misa kao i sve naše druge molitve mogu našim pokojnicima pomoći, ako se nalaze u čistilištu, da im ta faza završi što prije i da mogu stati pred Boga. Proslavljena Crkva moli za nas koji smo ovdje, koji putujemo ovim svijetom, da bismo što dostojnije živjeli i osjetili Božju pomoć, da bismo imali Božju zaštitu. To je ta povezanost ljubavlju koja ne prestaje u trenutku smrti, nego se nastavlja cijelu vječnost. Zato mi možemo taj potpuni oprost, koji ćemo imati priliku primiti, namijeniti za jednoga pokojnika ili za same sebe.

Koji su uvjeti za primanje potpunog oprosta?

Kod oprosta nije u pitanju magija, da će se jednim klikom sve dogoditi, nego je u pitanju iskrena prava vjera. Prije svega, čovjek u sebi treba stvoriti to jedno nutarnje raspoloženje vjere, obnoviti svoju vjeru, iz vjere pristupiti tome blagu kojega nam Papa nudi, otvara i pruža mogućnost da budemo korisnici toga blaga.

Drugo, čovjek može primiti milost ako je raspoložen za milost, ako je otvorio vrata svoga srca i svoje duše djelovanju Njegove milosti. To znači da se za primanje potpunoga oprosta treba ispovijediti, i da se treba pričestiti. E, sada dolazimo do ovoga jako važnoga pitanja obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo – što učiniti. Ne može nitko danas primiti potpuni oprost jer nemamo mogućnost pristupiti sakramentima osim u smrtnoj pogibelji.

Vrlo slično, kao i kod krštenja gdje postoje tri mogućnosti za krštenje – redovito krštenje djece i odraslih u crkvama, krštenje krvi kod progona gdje osobe podnesu mučeničku smrt za svoju želju da budu kršćani, te krštenje želje gdje čovjek otkrije Boga i želi se krstiti ali za to nema vanjskih mogućnosti, tako je i kod ispovijedi. U redovitim situacijama pristupamo sakramentu pomirenja, dolazimo pred svećenika, ispovijedamo svoje grijehe, kajemo se za njih i dobivamo odriješenje. U ovoj specifičnoj i posebnoj situaciji postoji ispovijed želje – Bože ti znaš da se ja zaista skrušeno kajem za sve svoje grijehe. To je slično kao kada bi se čovjek našao u smrtnoj pogibelji, i u sebi pobudi tzv. savršeno kajanje – Bože moj oprosti mi za sve moje slabosti, propuste i grijehe. Čovjeku će toga trenutka biti oprošteni njegovi grijesi, i on s oproštenjem dolazi pred Božje lice. Tako je i u ovoj situaciji kada ne možemo pristupiti sakramentu ispovijedi. Potrebno je, prije svega, u sebi pobuditi takvo jedno raspoloženje duha gdje se mi iskreno kajemo, gdje priznajemo svoje grijehe Bogu i donosimo odluku da kada se pruži prva prilika, dakle kada prestanu privremene norme i odredbe, da ćemo poći i ispovijediti svoje grijehe. To je bitan uvjet. Ovoga trenutka, kada se ne možemo ispovijediti, mi se skrušeno kajemo ali kada se pruži prilika odmah ćemo otići na ispovijed. Isto vrijedi i za misu, jer se ne možemo sada pričestiti zbog toga što nema misa s narodom. To su oni prvi, osnovni, preduvjeti da bi se dobio potpuni oprost.

Spominju se i određene molitve koje se trebaju izmoliti da bi čovjek postao dionikom potpunoga oprosta kojeg Crkva nudi. Navodi se više stvari poput molitve pobožnosti Križnoga puta, pobožnost krunice ili neka druga pobožnost, čitanje Svetoga pisma ili barem da se izmoli Vjerovanje, Očenaš, da se pobožno zazove Blaženu Djevicu Mariju i da se čovjek pomoli na nakane Svetoga Oca.

Treći uvjet koji se odnosi na potpuni oprost kojega danas imamo priliku primiti je pratiti i sudjelovati u molitvenom slavlju koje će Papa predmoliti na Trgu sv. Petra u Rimu. Papa je preko Apostolske pokorničarne podijelio milost potpunoga oprosta svima oboljelima od koronavirusa, zdravstvenom osoblju, osobama u samoizolaciji i svim članovima obitelji i onima koji im pomažu, kao i svima koji se mole da pošast bolesti što prije mine. Podjeljujući potpuni oprost Papa želi naglasiti kako u svakoj bolesti uvijek postoji duhovna komponenta. Prema tome, čovjek mora ojačati ne samo svoj fizički imunološki sustav, nego i svoj duhovni nutarnji imunološki sustav koji itekako pomaže, jer je čovjek istovremeni i duh i materija. Kao vjernici nemojmo zanemariti duhovnu komponentu, i potpuni oprost ide upravo za tim da liječi naš duh da nas liječi iznutra kako bismo bili spremniji i sposobniji obraniti se fizički od bolesti koja je nasrnula na nas.