Papa Franjo danas predvodi molitvu s euharistijskim klanjanjem, čitanjem Riječi, blagoslovom i potpunim oprostom. Što je potpuni oprost?

Ovakve su situacije rijetke, ali ovo je odgovor Crkve na silnu duhovnu potrebu vjernika. Papa koristi blago koje Crkva ima u svojim rukama. Crkva je tu postavljena da bude od pomoći ljudskome duhu, na raspolaganje svakome čovjeku kao svjedočanstvo Božje prisutnosti.

Hoće li čovjek vječno provesti s Bogom ili bez njega, bez utjehe, bez nade.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, oprost je ” otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisala”. Svjesni smo da težak grijeh stvara takav učinak da odvlači čovjeka od Boga, a to donosi vječnu kaznu. Često se služimo slikama kako bismo predočili raj i pakao, no pakao nije ogroman kotao u kojemu se ljudi peku na vatri. Toga nema u vječnosti, nema materije. Radi se prije svega o stanju. Hoće li čovjek vječno provesti s Bogom ili bez njega, bez utjehe, bez nade. Zato kada govorimo o teškom, smrtnom grijehu kažemo da nas grijeh lišava Božje blizine i sami sebi osuđujemo na udaljenost od Boga, na kaznu.

Kada iskreno pristupimo ispovijedi, kada se iskreno pokajemo, tada dobivamo oproštenje  i za najteže grijehe. U trenutku kada nam svećenik udijeli odrješenje, oni su zaista oprošteni. Ono što je već oprošteno ne treba više nikad ispovjediti, ako ga ne ponovimo. Bog nam je oprostio jednom zauvijek.

Drugi učinak grijeha, uz udaljavanje od Boga, je da čovjek svakim svojim grijehom se veže za ovozemne stvarnosti.

No, kada se ranimo, rana zacijeli, ali ostaje ožiljak. Taj ožiljak je ona vremenita kazna za grijeh koji je čovjek učinio. Drugi učinak grijeha, uz udaljavanje od Boga, je da čovjek svakim svojim grijehom se veže za ovozemne stvarnosti. Ta naša grešna navezanost na stvorenja predstavlja nešto što u nama ostavlja trajne posljedice, ali i na Crkvi koje smo mi dio. Grijeh ima i socijalnu komponentu, jer svi mi utječemo jedni na druge. Za taj smo grijeh dobili oproštenje, ali čovjek mora odraditi kaznu za posljedice toga grijeha koje je učinio.

Nama je oproštena tako vječna kazna koju smo počinili. Sakramentom ispovijedi smo se ponovo vratili Bogu. Naša vječnost nakon primljenog oproštenja je pred Božjem licem, a onaj ožiljak je vremenita kazna koju moramo odraditi. Bilo da ju odradimo ovdje ili u čistilištu.

Da bi čovjek postao dostojan vječnosti, Boga, mora proći očišćenje, koje zacjeljuje svaki ožiljak.

Nauk naše vjere je da nakon naše smrti postoji mogućnost čistilišta. Moramo se očistiti, kao što moramo prati ruke. Ako to radimo u vremenitoj ljudskoj stvarnosti, to vrijedi i za vječnost. Da bi čovjek postao dostojan vječnosti, Boga, mora proći očišćenje, koje zacjeljuje svaki ožiljak. Ni ono nije nekakav prostor, nego se opet radi o stanju. Bitno je samo to da shvatimo da nas Bog želi očistiti, usavršiti, prije nego što stanemo pred njegovo lice. Ta faza čišćenja, usavršavanja, to je to liječenje vremenitih kazni.

Nije crkva sebi prisvojila nikakvu vlast i ovlast, nego ju je dobila od Krista. Crkva tu koristi mogućnost u pojedinim situacijama, dati vjernicima taj potpuni ili djelomični oprost, ovisno o tome kako Crkva odredi. Za ovu situaciju, Papa je preko svoje institucije, odredio da svi vjernici katolici mogu primiti potpuni oprost, tj. oprost za sve vremenite kazne koje su do sad ostale na nama. Taj oprost možemo primijeniti ili na sebe, ili tu milost mogu primijeniti za jednoga pokojnika. Tu opet dolazi do izražaja povezanost svih nas.

Koji su uvjeti za primanje potpunog oprosta?

Potpuni oprost nije čaroban prekidač koji će Papa osobno stisnuti. Nije u pitanju magija nego iskrena, prava vjera. Čovjek u sebi najprije mora stvoriti jedno nutarnje raspoloženje vjere i iz toga pristupiti tom blagu.

Potrebno je probuditi jedno raspoloženje duha gdje se iskreno kajemo, gdje priznajemo svoje grijehe Bogu i donosimo odluku kada se pruži prva prilika, poći ispovjediti svoje grijehe.

Čovjek može primiti milost ako je raspoložen za milost. Za primanje potpunog oprosta se treba najprije ispovjediti i pričestiti. U ovoj situaciji nemamo mogućnost pristupati sakramentu, osim u smrtnoj pogibelji. Postoji za ovakve specifične trenutke “duhovna, nutarnja ispovijed”, tj. ispovijed želje. Potrebno je probuditi jedno raspoloženje duha gdje se iskreno kajemo, gdje priznajemo svoje grijehe Bogu i donosimo odluku kada se pruži prva prilika, poći ispovjediti svoje grijehe. To je bitan uvjet. Isto vrijedi i za misu.

Tu se navode i molitve. Navodi se da se može izmoliti pobožnost križnoga puta, krunice, ili neku drugu pobožnost ili barem da se izmoli Vjerovanje, Očenaš, da se pobožne zazove Blaženu Djevicu Mariju i da se čovjek pomoli na nakane Svetoga Oca. Također je važno čitati i Sveto pismo.

Dakle dva su preduvjeta nutarnje raspoloženje i molitva ovih određenih molitvi. Treći uvjet odnosi se na posebne situacije poput ove, a to je pratiti, sudjelovati u ovome molitvenom slavlju koje će Papa predmoliti danas u Rimu u 18 sati.

Cijelu emisiju možete poslušati ovdje: