Kao priprava za središnji i najveći kršćanski blagdan Uskrs (Pasha Gospodnja), vrijeme je to intenzivnijeg duhovnog i crkvenog života koje ima svoje liturgijske, disciplinske i teološke  posebnosti svojstvene drevnoj otačkoj baštini kršćanskoga Istoka. Tijekom Velikoga posta u se održavaju posebna velikoposna bogoslužja (Liturgija pretposvećenih darova) i prakticira drevna kršćanska tradicija posta, molitve i milostinje. Tim povodom donosimo tekst đakona Križevačke eparhije o. Livija Marijana o teologiji, duhovnosti i askezi Velikoga posta na kršćanskom istoku.

Naime, dekret o ekumenizmu II. Vatikanskog sabora Unitatis reditegratio potiče sve katolike ”da je od najveće važnosti za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu Istočnjaka” (br. 15) i dalje: ”Potrebno je da dobro pripremljeni katolici steknu bolje poznavanje naučavanja i povijesti, duhovnog i bogoštovnog života, religijske psihologije i kulture što su braći svojstveni” (br. 9). Poznavanje duhovnosti i askeze kršćanskoga istoka, osobito u preduskrno vrijeme korizme ili Četrdesetnice, kao jednog od najjačih liturgijskih vremena u kršćanstvu uopće, prilika je za produbljenje i obogaćenje vjere za svakoga kršćanina na što nas osobito to vrijeme crkvene godine i poziva.

Piše: o. Livio Marijan

Teologija, duhovnost i askeza Velikoga posta na kršćanskom istoku

”Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života!” (Časoslov – Triod sv. Četrdesetnice bizantskog obreda)

Sveta četrdesetnica (korizma, lat. Quaresima, grč. Μεγάλη Τεσσαρακοστή /Megali Tessarakosti = Velika četrdesetnica/ ili  Veliki post jest zajedno s Pashom – Uskrsom najistaknutije, središnje vrijeme crkvene liturgijske godine u svim kršćanskim obredima i tradicijama, a osobito istočnima. Shodno tome, i Uskršnji ili Veliki post zauzima središnje mjesto u životu Crkve, a onda i svakoga njezina člana. U istočnim kršćanskim tradicijama ili obredima, a to su istočno-sirski (kaldejski), zapadno-sirski (antiohijski), koptski i etiopski (ili aleksandrijski), armenski i bizantski ili carigradski – nikada Uskrs nij zasjenjen nijednim drugim blagdanom ili vremenom i uvijek zauzima središnje mjesto. To je izvorna kršćanska starina, jer kako kaže apostol Pavao, ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša, pa je cijela kršćanska vjera stoji na neki način na Uskrsu. Sve dakle s događajem Uskrsnuća dobiva ili gubi svoj smisao. Jasno je stoga zašto će i Veliki post odnosno Četrdesetnica ili Korizma  koja prethodi Uskrsu imati istaknuto mjesto. Uskrsnoj nedjelji, kao ”blagdanu nad blagdanima”  prethodi razdoblje od četrdeset dana posebne asketske priprave. Četrdesetnicu se na istoku naziva i Veliki ili Časni post, čime je naglašena njegova veličina i važnost pred drugim postovima u godini: a to su Božićni post (40 dana prije Božića), Apostolski post (pred blagdan sv. Petra i Pavla), Gospojinski (pred Veliku Gospu) i drugi jednodnevni manji postovi (Uzvišenje časnoga Križa i Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja). U bizantskom i svim istočnim kršćanskim obredima, svaka srijeda i petak u godini jesu posni dani (izuzev oni u ”Svjetlom” tj. uskrsnom tjednu ili ako u te dane padne neki veliki blagdan kada se post ”razjrješuje”. Kada bi se napravio izračun dana, ispalo bi idealno otpilike oko 170 dana posta ili nemrsa, ili ako ćemo ih nazvati danima asptinencije u godini, što je gotovo polovica godine. Kod Kopta i nekih drugih istočnih kršćana taj je broj i veći.

Smisao i značaj posta u kršćanskom životu

Otkuda takav naglasak na post, nemrs i apstinenciju u istočnom kršćanstvu? Moramo imati na umu da su istočni obredi sačuvali staru  izvornu praksu Crkve, potvrđenu i zaključcima i kanonima velikih ekumenskih sabora prvog kršćanskog tisućljeća, i predaju svetih otaca te nisu ublažavali ili mijenjali kanonsku disciplinu Crkve kroz vremena, bez obzira na sekularizaciju društva.

Za razliku od zapadne Crkve koja je asketsku praksu često mijenjala i prilagođavala, pa i u kanonaskom pravu prilično ublažila post u zadnjih pola stoljeća, istočne su Crkve ostale po tom pitanju usidrene u starokršćanskoj tradiciji. Važno je znati da je u istočnom kršćanstvu ostao uvijek ideal svakoga vjernika i svake zajednice upravo monaštvo i manastir ili samostan. Pa i u bogoslužju. Ali u praksi istočni su obredi vrlo fleksibilni pa je dopušteno da svatko od tog visokog ideala napravi onoliko koliko i kako može. Ideal i uzor jest i uvijek mora biti sâm Isus Krist i sve što se čini mora se činiti u ljubavi i slobodi savjesti, dajući uvijek prednost duhu nad samim slvom zakona. On je postio 40 dana prije Pashe i tako je sâm posvetio post, davši nam primjer i poučio nas o istinskom značenju i smislu posta. Koji bi to kršćanin mogao reći: ”Meni to ne treba?!” Zar smo mi bolji ili pametniji od Krista i svetih? U istočnom kršćanstvu ne postoji pravni ili legalistički pogled na post. Stvar je postavljena kao ideal, ali je u samoj praksi ostavljena na savjest i slobodu svakoga vjernika. Naime, dok po zapadnom crkvenom pravu, vjernik koji ne izvrši zapovijedani post, onako kako ga je Crkva propisala, počinja grijeh kojega onda mora ispovijediti, u istočnim crkvenim kanonima i propisima ne postoji takvo shvaćanje. Svatko od maksimuma bira svoj intenzitet askeze prema stanju svoje duše i duhovnoj razini na kojoj se nalazi, onoliko koliko može i želi.

Da bismo razumjeli smisao i središnji značaj posta i napose Velikoga posta, i kršćanske askeze u istočnim kršćanskim Crkvama i obredima, i različite naglaske istočne i zapadne teologije i prakse, moramo znati kako sveti oci i teologija kršćanskoga Istoka shvaćaju čovjeka i spasenje. Moramo dakle zaviriti malo u antropološki i soteriološki ili spasenjski aspekt. Na taj način ćemo lakše razumijeti smisao askeze i posta uopće, u ovom svijetu i vremenu u kojem caruje ideal hedonizma i u kojem su post i askeza postali nešto anakrono ili nenormalno. Naime, ”normalo” je postalo konzumirati što više, što slađe, što ugodnije, što brže, što lakše i što jeftinije, i to baš u svim aspektima života – od hrane do svih mogućih užitaka. U takvom svijetu mi kršćani smo postali manjina, plivamo potpuno protiv struje današnjeg ”main stream-a”. Međutim, ovo nije marginalna stvar. Tiče se egzistencijalnog pa i esencijalnog pitanja biti ili ne biti kršćanin i čovjek kao slika Božja. Ili smo mi promašili ili je ovaj hedonistički duh svijeta promašen. Ne radi se ovdje o govoru o nekoj filozofiji koja je više za akademike i intelektualce ili o nečemo što nema veze s našim svakodnevnim i osobnim životima. Dapače, ovdje je govor upravo o onome što leži duboko i vrlo intimno u svima nama, o pitanjima – tko sam ja, koji smisao ima moj život, kako ga živjeti, o patnji i mučnini egzistencije, i to one naše svagdanje.

Smisao, potrebu i cilj posta najbolje izriču liturgijski tekstovi istočnih kršćanskih obreda. Tako stanje čovjeka vrlo slikovito opisuju ”stihire”  (stihovi) Večernje Siropusne nedjelje (zadnje nedjelje prije samog početka Velikog posta) u bizantskom obredu što ih nalazimo u posebnoj liturgijskoj knjizi koja se u vrijeme Velikoga posta kortisti a naziva se ”Posni triodion (tropjesnec)”.

”Stvoritelj moj i Gospod uzeo je prah zemaljski i oživio me dahom životnim. Dao mi je čast da budem gospodar svega vidljivoga na zemlji te me učinio dionikom anđela. Ali lukavi se poslužio likom zmije, obmanuo me jelom i odvojio od slave Božje, i tako me predao smrti i zemaljskim dubinama. Milosrdni Vladaru, iznovu me pozovi k sebi.”

”Sjedi Adam nasuprot raja oplakujući svoju golotinju: Jao meni zavedenomu i okradenomu, lišenom slave… Jao meni što sam po svom razumu postao gol i siromašan. O raju, više ne osjećam tvoje naslade… Jedinu zapovjed Gospodnju nisam mogao održati i radi nje sam sva blaga izgubio….Zato mi kaže Spasitelj: Ne želim propasti svojega stvorenja, već hoću da se svi spase i dođu do spoznanja istine…“ (Siropusna nedjelja, Večernja)

Dakle, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju (u harmoniji s Bogom, sličan anđelima), a poigrao se svojom od Boga danom slobodom, zaigrao na kartu sebičnosti, bio zaveden zlom, otpao od Boga, prekršio Božji zakon i izgubio prvotno dostojanstvo, ali i prvotni sklad. Postao je plijenom vlastite nezasitnosti, te sada živi u neskladu, neredu i sa Stvoriteljem, i s prirodom, i sa sobom.  Grčki oci govore da je iz kozmosa – reda, upao u kaos – nered. Čovjek je tako postao uzročnikom i generatorom vlastite nesreće. Smrtan, podložan bolesti i truleži, rob strasti, pomućena razuma, sluga i žrtva vlastite  megalomanije. Tko to od nas svakoga dana ne proživljava i ne osjeća na sebi? Nema dana da čovjek taj egzistencijalni kaos i mučninu postojanja ne okusi.

Začarani krug ljudske pale naravi

”Nema čovjeka da živi a da ne griješi” kaže molitva Panihide – molitve za preminule u bizantskom obredu. Apostol Pavao je tu istinu našega postojanja vrlo jasno izrekao u poslanici Rimljanima (7, 22-25) kada kaže da nalazimo u sebi neki čudni zakon i kada želimo činiti dobro ne možemo, nego činimo zlo. Dakle, rastrgani smo u samoj bîti svoje naravi i egzistencije između onoga što bismo htjeli, onoga što osjećamo kao dobro i onoga što činimo, onoga kako stvarno živimo i čemu zapravo robujemo. I to izgnanstvo iz raja, taj pad iz kozmosa u kaos, baš kao i Adam, svakoga dana proživljavamo. Baš poput Adama i mi itekako osjećamo u sebi zov one prvotne slike na koju smo stvoreni. Ona nas zove negdje u dubini srca i duše. Svi znamo što znači osjećaj dobra, čiste savjesti, ona ljepota kad smo u miru i sa sobom i s bližnjima i s prirodom i s Bogom. Ali isto tako svi znamo da jedva da u tome možemo jedan dan posve ustrajati i da smo svakoga dana plijen zla, nereda, nemira, grijeha, u bilo kom obliku ili intenzitetu. Pitajmo starije pa će nam reći: tako je vazda i bilo, nikada nije bilo ni mira, ni općeg dobra, ni krjanjeg zadovoljstva. ”Jadan sam ti ja čovjek”, kaže apostol Pavao. I evo to je naše stanje personificirano u praocu Adamu koji plače nad izgubljenim rajem, kako smo čuli u stihirama Siropusne nedjelje, koja se naziva i ”Nedjeljom izgnanstva iz raja”.

To stanje bi dakle bila naša dijagnoza. Postali smo plijenom sotone izvana i našega vlastitoga nereda (kaosa) iznutra. To je dijagnoza ne samo paloga čovjeka, nego i cijeloga čovječanstva. Pogledajmo oko sebe, pogledajmo vijesti svakoga dana i što drugo vidimo iza i ispod tolikih nesreća, zla, ubijanja, rata, korupcije, nemira, nego palu ljudsku narav, divljanje ljudske sebičnosti i nezasitnosti, kaosa koji je ustupio mjesto kozmosu, dotle da se kao civilizacija polako proždiremo do istrebljenja. I to nije posebitost našeg vremena. Pa kada to nije bilo nereda, rata, nesklada, zla, nemira, grijeha? Nikada.

Ali u tom kaosu stalno u sebi osjećamo i ”zov kozmosa”, potrebu za skladom i mirnom savješću.  I stalno stojimo pred izborom, baš kao što je i Adam stajao. Pred nama i u nama stalno stoji poziv Bogočovjeka Isusa  Krista Čovjekoljupca, ”novog Adama”, koji nas poziva na oslobođenje iz tog začaranog kruga, koji nas ”provocira” istinom o nama samima, koji svojim riječima dotiče srž našega egzistencijalnoga problema. Ali stoji tu i onaj ”lukavi”, lažac i zavodnik, kako ga naziva Sveto Pismo, koji nudi svoja brza i jeftina rješenja izlaza, kao što je ponudio i Adamu u raju: ”Bit ćete kao Bog!” I nudi bijeg u hedonizam, uživanje, samoobmanu, slavoljublje, častohljeplje – kratka, brz i jeftina rješenja. I ta je slika – uzeti i uživati, ubrati plod i jesti ili ne jesti, suzdržati se, postiti – poslužila svetim ocima da objasne smisao posta i akseze. Zlo je zamamno i agresivno. Vrlo upečatljivo ga je prikazao Mel Gibson u liku sotone u filmu „Pasija“ kao istovremeno i odvratno i zamamno stvorenje.

”Uberimo pokajanje duše kao prvine ploda bogomdanog nam posta…” – tako kaže stihira zvana ”sjedalan” na Jutrenjoj ponedjeljka, prvog dana Velikog posta. Dakle, javlja se slika ploda, slika jedenja sa stabla, slika odnosa prema jedenju, hrani, užitku. Toj slici Adama koji nije postio kada je trebao, već prijevarom uzeo plod te izgubio svoju bogolikost i ispao iz raja, suprotstavlja se slika Mojsija koji je postio i postao ”bogovidcem”, i uspeo se na goru u Božju nazočnost, a i slika Krista u pustinji koji odbija napasti hrane i slave.

Stihira Jutrenje Siropusne nedjelje pjeva:

”Adam je prognan iz raja jer je jeo zabranjeno voće, a Mojsije je postao gledateljem Boga jer je postom očistio dušu svoju. Zato, tko želi u raju živjeti, neka se odreče štetnoga jela i loših nagnuća. Ako želimo Boga vidjeti, započnimo poput Mojsija četrdesetodnevni post. Ustrajnom molitvom i revnim molbama umirimo napasti duše, te odbacimo tjelesne naslade. Tada ćemo se lako uzdići u visinu gdje anđeoski zborovi neprestano pjesmama slave nerazdjeljivu Trojicu, gledajući neizrecivu ljepotu Vladara…”

Post kao liječenje sebičnosti

I sada dolazimo do bîti askeze, odricanja i posta. U istočnoj kršćanskoj teologiji post i askeza (isposništvo ili ”podvig”) jesu neophodno sredstvo, lijek ili terapija za našu dijagnozu, za našu grijehom ranjenu narav. U zapadnoj je teologiji stvar postavljena malo drugačije, više legalistički, pa je post jedna vrsta naknade za naše grijehe, ispaštanje po pravdi, čime se na neki način iskupljujemo, plaćamo za svoj grijeh. Toga u istočnoj teologiji nema. Post se na kršćanskom istoku shvaća kao sredstvo kojim se liječimo od naše sebične naravi, od naših loših navika, od našeg egoizma što je jednostavno neophodno, bitno i nezamjenjivo ako želimo vratiti sebi sliku bogolikosti, ako se želimo postupno preobražavati u Kristovu sliku. Na velike blagdane, pa tako i na Uskrs, na liturgiji se pjeva: ”Vi koji se u Krista krstiste, Krista odjenuste”  što naglašava da je nama kao krštenima, kao onima koji smo krštenjem odjenuli Krista  – Novoga Adama – zadatak odjenuti se u Krista, preobražavati se u njega, postajati opet bogoliki, opet se uspeti u raj. I to je trajno rješenje za našu palu, ranjenu i narednu narav. A to jednostavno nije moguće ako se ne liječimo od svih nuspojava naše pale naravi. To je prvenstveno sebičnost – majka svega grijeha – koja se izražava u nesposobnosti da vladamo sobom. I iz te nesposobnosti rađa se nered koji se odražava na sve naše odnose, i prema Bogu i prema bližnjemu i okolišu.

Dakle, post i općenito suzdržavanje jesu u središtu kršćanske askeze. To je prvotni izraz i stav i vježba koju svaki koji se u Krista odjenuo mora proći i živjeti. Ne može se postati bogolikim i probražavati se čovjek koji, ma koliko da je društveno angažiran za opće dobro, ne vlada sobom, koji robuje upravom onom kaosu, neredu koji je plod prvoga grijeha i pale ljudske naravi. Dobro je i hvale vrijedno biti društveno zauzet za pravdu, istinu i pomaganje bližnjima. Ali to još uvijek nije područje naše nutrine jer se u dubinama naše nutrine odvija borba ”biti ili ne biti” s Bogom.   Isus kao savršeno dobar i čovjekoljuban nije nimao potrebe postiti, ali je ipak otišao 40 dana u pustinju i postio. Budući je bio i Bog i čovjek, htio je pokazati što ljudskoj naravi treba. Pustinja metafora za glad, žeđ, potrebu. U pustinji su Izraelci prolazili kušnju, ali i susretali Boga. U pustinji je Isus prolazio kušnju gladi, vlastoljublja i častohleplja. Monasi i veliki sveci su svi odlazili u pustinju. Pustinja je naše čistilište, kušnja, vježbalište, liječilište. Sveta Četrdesetnica je naša pustinja. A Pasha –  Uskrs je naš Izlazak, naš prijelaz preko Crvenoga mora, naša oaza usrd pustinje. To je naš uspon na goru Tabor do preobraženja. To je slika i  našega života ali cijele povijesti ljudskoga roda.

Ne treba puno teologije i filozofije da se to shvati. Svi dobro znamo da od neumjerenosti, od grižnje savjesti, od otežalosti zbog neumjerena jela i pića i drugih užitaka, od megalomanskog kupovanja, konzumizma i zabave dolazi uglavnom osjećaj ispraznosti, tuge, nemira. Zar to treba uopće danas više dokazivati? Pogledajmo sebe i svijet oko sebe. Živimo u civilizaciji obilja i neograničene slobode, u demokracijama s ljudskim pravima na najvišoj razini, ali istovremeno patimo od kroničnoga besmisla, nezadovoljstva, nemira, u kojoj su potrebne psihijatrijske ambulante, okultizam, opijenost glazbom, tehnike opuštanja, bijeg u senzacije – sve da bi se olakšala nepodnošljivost egzistencije. Nije li nam sve to skupa dovoljno kao crveno svjetlo i lampica u glavi da shvatimo bît, smisao i spasonosnu poruku svetih otaca i kršćanskih pustinjaka koji uporno pozivaju na post, odricanje i suzdržavanje. Njihova poruka je jasna: Mi smo sami sebi najveći neprijatelji.

Zlo je u nama posijano, ono nas muči i ne da nam mira. Jedna večernja molitva u bizantskom časoslovu, pripisana sv. Antiohu, kaže: ”Isuse, dobri pastiru ovaca svojih, ne predaj me nasrtajima Zmijinim i ne prepusti me vlasti Zloga, jer i sam u sebi nosim sjeme truleži”. U tu borbu dobra i zla svi smo uključeni svojim životima. Vodimo tu borbu stalno u sebi i oko sebe. I tu smo ili na strani Zloga ili na strani Krista. Dakle, mi i u sebi nosimo sjeme truleži, zla, smrti, i još smo k tome izvana na zlo izazvani ”nasrtajima Zmijinim”. I doista, zar sve zlo ipak ne kreće uvijek od nas samih? Pogledajmo povijest Crkve. Zlo se uglavnom dogodilo od nas samih, od loših i lažnih kršćana, od nedostataka vjere i ljubavi, od korupcije i grijeha. A tako i društvu. Tako je i u mom i tvom osobnom životu.

Sveti oci nas uče da mi zapravo nismo do kraja slobodni, jer robujemo zlu u nama i oko nas uslijed naše pale naravi. I zato askeza, post i duhovni napor jesu naše oruđe u postizavanju kakve-takve ravnoteže. Samo čovjek koji je kadar sebi reći ”ne” može uistinu reći da je slobodan čovjek. A i samo slobodan čovjek može Bogu reći ”da”. Samo slobodan čovjek je doista bogosličan. Jer Bog je jedini uistinu sloboda i sloboda. Isus nas uči: ”Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32). A ovo je naša istina, naša antropološka i teološka istina. Naša izgubljena sloboda je cilj posta i askeze. Samo čovjek koji se odljepljuje od ove zemlje i oslobađa od navezanosti na ovozemaljštinu, koji se odupire teroru tijela i ovoga svijeta – može uistinu biti slobodan. A sloboda je uvjet za biti sretan i ispunjen. Nema slobode bez istine, kao što nema ni mira bez pravde. A današnji svijet upravo bježi od istine i zato je njegova potraga za slobodom unaprijed promašena. Dakle, traži se čovjek harmonije, kozmosa, a ne kaosa i nereda. To izvrsno ocrtava stihira Jutrenje petka prvoga tjedna posta:

”Primimo navještaj posta s radošću! Da je naš praotac Adam držao post mi ne bismo bili lišeni raja. Voće koje nas je usmrtilo bijaše lijepo za oko i ukusno za hranu i stoga se ne dajmo zavarati očima jer kada se pojede postaje bezvrjedno. Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo. Znamenujmo se krvlju Onoga koji je za nas dragovojno odveden u smrt da nas zatornik ne dohvati. Tako ćemo imati udjelu u svetoj Kristovoj Pashi koja je za spasenje duša naših.”

Ova stihira jasno kaže istinu o nama, rekli bi teolozi da ocrtava kršćansku antropologiju: Adam je sagriješio i mi smo dionici njegova grijeha. Zlo je privlačno za oko i ukusno za osjetila, ali nas sve to vara, jer kad se konzumira postaje bezvrijedno. Zar nije tako? Koliko smo se puta prevarili u životu? I umjesto sreće, mira i zadovoljstva nadošla je žalost, grižnja savjesti i ispraznost. ”Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo”. Dakle, post je disciplina ovladavanja sobom koja nam je itekako potrebna jer smo skloni biti zavarani, pogotovo kad se nasitimo i kad postanemo ovladani strastima. Koliko jada, smrti, tuge i grijeha samo zbog alkoholizma, droge, prejedanja, nezasitnih poriva za vlašću, užitkom i imanjem…

Post je vrijeme radosti i nade

U bizantskom obredu Sveta četrdesetnica zato uopće nije žalobno i turobno vrijeme. I to je posve razumljivo na temelju ovoga što je prije rečeno. Tekstovi ”Posnog trioda” vrve od izraza radosti i nazivaju post vremenom sreće, radosti, duhovnog proljeća. I premda se stalno poziva na suze pokajanja, na žalost zbog grijeha, vježba se u postu, molitvi i odricanju, na obredima se rabi liturgijsko ruho tamnih boja, to se čini imajući pred očima neprestano samo jedan cilj: a to je radost slobode, oslobođenje od robovanja naše pale, niže naravi. To je kao bolesnik koji se za vrijeme terapije raduje ozdravljenju. Stalno je pred očima Pasha, Uskrs, izlazak iz ropstva i prijelaz u slobodu. Čak se metaforički koristi i priroda pa se govori kako prolazi zima i mrtvilo prirode i dolazi proljeće, svjetlost, sunce koje je uskrsli Krist. Zato na kršćanskom istoku u svetoj Četrdesetnici i nema neke turobnosti i žalosti koja je uobičajena u tradiciji zapadne Korizme gdje se od kasnoga Srednjega vijeka naglasak više stavlja na Kristovu muku. U istočnim liturgijama svaka je, pa tako i  velikoposna nedjelja i dalje proslava uskrsnuća. Nedjeljom se uopće ne mijenja red ili ton bogoslužja, liturgijsko je ruho bijelo ili svjetlo, ne kleči se i ne vrši velike poklone do zemlje (metania). I to je duboko ukorijenjeno u istočnoj teologiji. Dok je zapadna teologija, počevši od blaženoga Augustina, krenula putem shvaćanja da je čovjek posve pao, posve izgubio posvetnu milost, dotle u istočnoj teologiji prevladava shvaćanje da čovjek nije posve izgubio bogolikost i da je čovjekov život zapravo proces preobraženja, ponovnog zadobivanja one slike Božje na koju je stvoren. U istočnoj je teologija naglasak na optimizmu spasenja. I sva naša askeza na zemlji i muka s kojom svoju egzistenciju nosima je dio našeg preobraženja, našeg proporađanja iz staroga u novoga Adama. Zato je u istočnim kršćanskim Crkvama blagdan Preobraženja  Gospodnjega (6. kolovoza) velika godišnja svetkovina. Dakle, post je na kršćanskom istoku vrijeme radosti. I zapadna Crkva jednu od korizmenih nedjelja uvijek čita Evanđelje o Preobraženju na gori. Dakle, velikoposno vrijeme je vrijeme radosti. A kako i ne bi bilo kad je to vrijeme liječenja, vrijeme povratka Ocu, vrijeme kada možemo rješavati najdublje nedaće i jade naše egzistencije i pale naravi te početi ozdravljati.

Evo kako o tome govore liturgijske pjesme Jutarnje bizantskog posnog časoslova:

”U ovaj prelijepi dan posta udijeli mi oblake suza, Kriste, da oplačem i isperem blato požude za nasladama i pojavim se pred tobom u čistoći, kada ti, o Gospode, siđeš s neba suditi sve ljude, kao jedini Sudac Pravedni!” 

”Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života!”

”Ovo je najljepše vrijeme godine! Osvanuo je preslavni dan posta i odricanja. Pohitimo se, braćo, očistiti kako bismo se pojavili čisti pred Stvorcem svojim te imali udjela u njegovoj ljepoti, po molitvama one koja ga je rodila, jedine čiste Bogomajke!”

U velikoposnim molitvama bizantskog obreda postoji jedna izvanredno izbalansirana i objektivna mjera koja nas čuva od subjektivizma, od pretjerivanja, bilo u neumjerenoj samokritičnosti i samooptuživanju, bilo od lagodnog laksizma i onog stava: ‘Pa nema veze, nisam ja loš, nemam se što mučiti ili trapiti’. Daje se vrlo jasna i realna slika paloga čovjeka, ali se stalno poziva na činjenicu da je Bog taj koji nas je po jedinorođenom svom Sinu Isusu Kristu otkupio i spasio i dao nam opet mogućnost povratka u prvotno stanje. To lijepo izražava stihira Večernje utorka 3. tjedna posta:

”Premda sam zemaljsko stvorenje usuđujem se nazvati Ocem, tebe Stvoritelja. Imam udjela u tvom obličju premda sam iznevjerio svoje sinovstvo živeći grešno i zaboravno rasipajući bogatstvo tvojih darova. I da me ne odbaciš, poslao si svoga Jedinorođenoga Sina da poradi mene na križu tijelom smrt okusi. Ne odbaci me sada već me pomiluj i k sebi privedi, Čovjekoljupče.”

Sva kršćanska antropolgija, soteriologija, ako hoćemo i teologija je izrečena u ovoj stihiri. Otpali smo od Oca, a ipak u njegovim očima ostajemo njegovi sinovi, i iz ljubavi nam šalje Sina, koji je čovjekoljubac i koji je radi nas i umjesto nas smrt okusio. Što da na to čovjek kaže, kako da na to čovjek reagira i odgovori, nego da iskreno i ponizno vapije: Bože, pomiluj me! Ili:  Privedi me k sebi. U svim je istočnim kršćanskim obredima najčešće ponavljana molitva zapravo samo zaziv: Kyrie, eleison (Gospode, pomiluj).

Tjelesni i duhovni post

Post ima dva vida ili naličja. Sveti oci govore o tjelesnom i duhovnom postu koji su neodvojivi i koji jedan bez drugoga nemaju smisla i ne funkcioniraju. Tjelesni post je Crkva propisala u kanonima, i to kako rekosmo kao ideal, kao sliku i okvir, unutar kojega trebamo naći svoju mjeru. Pitamo se: Zašto na prvom mjestu post od mesa, masnih i mliječnih jela? Suzdržavanje od mesa i svega što je životinjskoga podrijetla (mliječnih proizvoda i jaja) ima biblijski korjen. Naime, u Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio bilje i rekao da to bude za hranu čovjeku. A tek onda životinje. I sveti oci su na neki način uvijek gledali u životinjskoj hrani nekakvu vezu s palom naravi, s nižom prirodom, nekakav uzrok agresivnosti i otežalosti za ljudsko tijelo, i vezu s propadljivošću. Zato se kod istočnih monaha nikada ne jede meso. Zbog ljudske slabosti, Crkva je dozvolila da se jede hrana životnjskoga podrijetla i nije nikada donijela neki kanon koji bi to proglasio grijehom ili lošim po sebi. Međutim, propisima posta se itekako naglašava ova misao o prvotnoj namisli da životinjska hrana nije prvotno namijenjena za čovjeka. I zato u istočnim obredima u svim godišnjim postovima, kao i svake srijede i petka, posti se od mesa. To je trajni podsjetnik, kao nekakva mjera opreza i odmaka od konzumiranja životinjskoga radi višeg, duhovnog cilja. Kao podsjetnik daje čovjek ipak nešto drugo i više od biološke životinje. Zanimljivo je kako se u 20. st. upravo na temelju medicinskih i znanstvenih istraživanja došlo do spoznaje o štetnosti pretjeranoga konzumiranja mesa, o kancerogenosti i drugim posljedicama koje ima po ljudski organizam, i kako sve zdrave dijete liječnika redovito upućuju na to da se izbjegava meso. Post je dobar za tijelo i dušu! Postiti je jednostavno zdravo. Istočni kršćani su kroz povijest razvili i posebnu kulturu posne kuhinje. Začuđuje koja se sve jela može spraviti od tijesta, povrća, voća i žitarica, koja su hranjiva i dijetna, lagana i dobra za zdravlje. Možda bismo se trebali više njima pozabaviti u ovom vremenu posta.

Tjelesni post pomaže onom drugom naličju posta – duhovnom postu. Naime, ako ne ovladamo nižim, tjelesnim porivima (potrebi za hranom) kako ćemo ovladati  drugim, višim porivima naše pale naravi? A to su agresivnost, sebičnost, srebroljublje, častohleplje, licemjerje, ogovaranje? Kako ćemo biti slobodni za ljubav prema Bogu i bližnjemu ako smo sapeti ovim psihološkim ili duševnim utezima? Isus jasno kaže što čovjeka onečišćuje te kao vrhovni zakon proglašava ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Zato tjelesni post neodvojivo prati i post od grijeha uopće: post od zlih misli, od sebičnosti, ogovaranja, lijenosti, ispraznosti, prijevara, neiskrenosti, bludnosti. Posti se da bi se oslobodilo za ljubav, sebedarje i dobrotu. I sveti oci ranoga kršćanstva redom često  to napominju, nazivajući to duhovnim postom. O tome nam govore i stihire bizantskog velikoposnog časoslova. Tako stihire Večernje ponedjeljka 2. tjedna posta:

”Obdržavajmo duhovni post! Raskinimo svaku sponu! Bježimo od zamki grijeha! Oprostimo braći dugove da i nama bude oprošteno i tada ćemo moći pjevati: Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, Gospode!”

Ili, na Jutrenji:

”Ako stavimo svoje ruke na dobra djela, napori posta bit će nam vrijeme obraćenja i put ka vječnom životu jer ništa ne spašava toliko dušu kao davanje onima koji su u potrebi. Milostinja nadahnuta postom, oslobađa od čovjeka od smrti i zato ju uzljubimo jer tome ništa nije ravno: Ono je dostatno za spas duša naših!”

Sveti Bazilije Veliki piše: ”Ne ograničavaj, međutim vrlinu posta samo na ishranu. Istinski post nije samo odricanje od različite hrane, nego odricanje od strasti i grijeha: da nikome ne učiniš nepravdu, da oprostis bližnjemu svome uvrede koje ti je nanio, zlo koje ti je učinio, dug koji ti je dužan. Inače, ne jedeš meso, ali jedeš samoga brata svoga’.’

Sveti Ivan Zlatousti je još oštriji i konkretniji, pa kaže: ”Post je promjena čitavoga našega života, jer prava žrtva i smisao posta nije suzdržavanje od mesa nego suzdržavanje od grijeha. Dakle, svatko tko ograničava post na uzdržavanje od hrane, taj zapravo ismijava i karikira post.  Ako postiš, pokaži mi to na djelima. Kojim djelima? Ako vidiš nekoga siromašnoga, iskaži mu milosrđe. Vidiš li neprijatelja, izmiri se s njime. Vidiš li prijatelja koji je postao uspješan, ne budi zavistan i ljubomoran. Vidiš li lijepu ženu, ne obaziraj se. Dakle, ne trebaju samo usta postiti, već i oči i noge i ruke i svi djelovi tijela također. Neka ruke poste, ostajući čiste od krađe i pohlepe. Nega noge poste, izbjegavajući puteve koji vode ka grijehu. Neka oči poste tako što neće pogled zaustavljati na tuđoj ljepoti i zamamnosti. Ne jedeš meso, zar ne? Ne bi trebao također ni proždirati zlo svojim očima. Neka ti i uši poste. Post slušanja sastoji se u tome da ne prihvaćaš lošega govora o drugima. Neka poste i usta od ružna i neprilična govora, jer opet velim, koja je korist ako s jedne strane izbjegavam piletinu i ribu, a s druge strane proždirem i meljem zubima i gutam svoga bližnjega? Onaj tko osuđuje i bogohuli isto čini kao da se najeo mesa brata svoga. ”

Zato uz post ide i sveti Sakramenat ili Tajna ispovijedi ili pomirenja u kojoj se duša čisti. Premda je post u istočnim kršćanskim Crkvama kanonski propisan i obvezuje sve članove Crkve te se i od svih očekuje da ga poštuju, sveti oci su vrlo realni i prizemljeni s obzirom na mogućnost primjene. Tako sv. Ivan Zlatousti kaže:

”Postimo zato da bismo mogli čitavoga sebe predati duhovnom životu i da se distanciramo od svjetovnih stvari. Onaj dakle tko doista ne može bez hrane iz opravdanih razloga, neka udvostruči milostinju, molitvu i s većom revnošću sudjeluje u svetim službama… neka se izmiri sa svim svojim neprijateljima i neka se kloni svakoga zla“.

Važnost bogoslužja u vrijeme posta

Liturgija u Pribiću / Foto: krizevacka-eparhija.com

Uz askezu u Velom postu je jednako je za kršćane važno i sudjelovanje u svetom bogoslužju tijekom Četrdesetnice ili korizme. Crkva je zajednica. Tko zanemaruje zajedništvo Crkve i bogoslužja, taj opet griješi jer se odvaja od Tijela Kristova, i to najčešće iz vlastita komoda, a to znači ništa drugo nego povlađivanje svojoj sebičnosti. I tako se čovjek opet vraća u grijeh zbog kojega uostalom i posti. Apostol Pavao kaže tko napušta bogoslužje Crkve, taj ranjava Tijelo Kristovo i griješi protiv njega. U bizantskom obredu vrijeme Velikoga posta je toliko važno i istaknuto da se i sâm red svagdanjega bogoslužja mijenja u nekim svojim aspektima i uključuje u sebi konkretnu asketsku praksu. Tako, dok nedjelja ostaje uglavnom dan Uskrsnuća, pa nije posnog i pokorničkog karaktera, obični svagdani u tjednu imaju izrazito pokornički karakter. Osobito je to vidljivo u službama časoslova, koji se u istočnim Crkvama liturgijski služi jednakom svečanošću i ozbiljnosšću kao i euharistijska služba.  Uobičajeni red Jutarnje, Večernje i malih časova se mijenja te nije isti kao u ostalim dijelovima godine. Sadrži posebno propisane molitve kao i tjelesne poklone do poda (tzv. veliki pokloni ili ”metanije” – prostracije čitavim tijelom).

Tekstovi svih promjenjivih dijelova euharistijske liturgije i časoslova, koji se u vrijeme Velikoga posta uzimaju ”Posnog trioda” uglavnom su plod pjesništva sv. Teodora Studite (8. st.) i monaha njegova manastira Studiona u Carigradu. Tekstovi su prožeti temom posta, kajanja, obnove  duše i života. Izvanredno lijepo se isprepliću veliki likovi Staroga Zavjeta s temom obnove, obraćenja i posta, gdje se oni pojavljuju kao uzori i kao oni koji nas potiču na obraćenje (Abraham, Josip Egipatski, Mojsije, prorok Ilija…), a najčešće novozavjetne teme su milosrdni Samaritanac, povratak izgubljenog sina, molitva carinika i farizeja, usahle smokve što  predstavlja kršćanina koji ne donosi ploda.

Na Jutarnjoj tijekom velikoposnih nedjelja pjeva se ”Polijelej” tj. psalam 137. (Na rijekama babilonskim). Taj psalam je nastao kao žalopojka Židova prognanih u Babilon te izražava njihovu želju i čežnju za Sionom, Jeruzalemom, domovinom, slobodom. U kršćanskoj perspektivi psalam se moli kao molitva čežnje za nebeskom domovinom, priznavajući da smo na ovoj zemlji prognani, ”iseljeni od Gospoda”, kako kaže apostol Pavao te da nam je prava domovina na nebesima. Zato i postimo i provodimo askezu da se odljepimo od ovozemaljskoga, da pred očima stalno imamo onaj trajni grad, nebeski Jeruzalem prema kojem idemo. Jer on je naša istinska domovina, naš trajni grad. Također, na nedjeljnoj Jutarnjoj tijekom Velikoga posta pokorničkom psalmu 50. ”Smiluj mi se, Bože” pridodaju se posebni stihovi (tropari) koji glase:

”Otvori mi dveri pokajanja, Davaoče života, jer duh moj pretječe zoru molitvom k hramu svetomu tvojemu, hram noseći tjelesni sav oskvrnjen. Kao milostiv, očisti me po svojem dobrostivom milosrđu”

U Velikom postu se u istočnom bogoslužju i pojačano čita psaltir, a redom se na večernjim službama čita iz Knjige Postanka (o čovjekovu stvaranju, padu i izlasku), iz Mudrih izreka i Knjige o Jobu koji je primjer čovjeka patnika koji vapije Bogu za spasenjem i koji zbog svoje nemile životne sudbine ne proklinje i ne izaziva svoga Stvoritelja.

Jedna od najupečatljivih molitveno-asketskih elemenata bogoslužja Velikoga posta na kršćanskom istoku jesu ”metanije” (veliki pokloni ili prostracije na tlo) s molitvom sv. Efrema Sirskog (crkvenog oca, pjesnika i đakona sirske Crkve iz 4. st.). Njegova se kratka, ali britka i sadržajna molitva moli na kraju svakoga časa i svake molitve časoslova zajedno s prostiranjem čitavog tijela u velikim poklonima do zemlje. Molitva glasi:

”Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi. A duh razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svome.
Da, Gospode i Kralju, daj mi radije gledati na svoje grijehe nego osuđivati brata svojega, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova.
Bože, milostiv budi meni grješnomu. Bože, očisti grijehe moje i pomiluj me. Bez broja sagriješih, Gospode, oprosti mi.”

Valja ovdje nešto napomenuti i o ponavljanju i ”obrednosti” koja se naglašeno susreće u istočnim kršćanskim obredima i duhovnosti. Naime, u sklopu opće sekularizacije, koja se uvukla i u mentalitet kršćana i u praksu Crkve u zadnjim desetljećima, ušla je pomalo i ideja kako valja stalno mijenjati sadržaj molitve, uvijek iznalaziti nešto novo, izvoditi neke nove pjesme pa i obrede mijenjati i učiniti zanimljivijima. Nasuprot toga stava, koji uglavnom prevladava na zapadu, na kršćanskom istoku  čvrsto stoji praksa stalnosti obreda i ponavljanja. Naime, izvorni smisao ritusa, obreda, a čovjek jest i homo ritualis – obredno biće, jest upravo ponavljanje. Ono na poseban način predstavlja Božju nepromjenjivost i vječnu trajnost. S druge strane ljudski duh, koji je i zbog svoje pale naravi nemiran, sklon lutanju, površnosti i zabavljanju samoga sebe, potreban je ovoga ponavljanja jer ga ono drži u pokornosti, disciplini, stalnosti i smirenju. Zato ponavljanja, učenje molitava napamet i nepromjenjivost obreda nisu nikakav anakronizam, ni tradicionalizam, već jedno temeljno iskustvo čovječanstva i jedna prokušana pedagoško-psihološka metoda koja ima svoj pozitivan aspekt na razvoj ljudskoga duha i karaktera. O tome je i papa Benedikt XVI. izvrsno pisao u svom poznatom djelu ”Duh liturgije”. Stoga ne valja upadati u napast da nam obredi i ponavljanja postanu zamorni ili dosadni, jer već popuštanje toj  napasti znak je naše pale naravi koja se izražava u nestalnosti duha.

Jedna osobitost bizantskoga Velikoga posta je jedno posbeno bogoslužje koje se naziva ”Liturgija pretposvećenih darova”. Radi se o starom obliku bogoslužja, autorstvo kojega neki pripisuju upravo sv. Grguru, rimskom papi. Radi se zapravo o službi Večernje kojoj je pridodana služba pričesti s ”pretposvećenim” euharistijskim darovima. U rimskom obredu slična se službi drži samo na Veliki petak. Ova se služba redovito služi srijedom i petkom u Velikom postu, uglavnom poslije podne ili navečer. To su osobito posni dani kada vjernici i čitav dan poste do pričesti te uzimaju hranu tek nakon pričesti. Uz nedjeljnu liturgiju, sudjelovanje na Liturgiji pretposvećenih darova s postom u srijedu i petak bio bi nekakav minimum koji se očekuje od vjernika u Svetoj četrdesetnici.

Pedagoški raspored liturgijskih spomena

Ikonostas (krizevacka-eparhija.com)

Veliki uskršnji post je toliko snaćno naglašen da mu čak prethodi posebna priprava, koja počinje zapravo mjesec dana prije njegova početka, tj. četiri nedjelje prije. Dakle, prije prve nedjelje Četrdesetnice prethode 4 ”pretposne” nedjelje: o cariniku i farizeju, o rasipnom sinu, mesopusna ili Nedjelja posljednjega suda te siropusna ili Nedjelja oproštenja. Iz njihovih naziva je razvidno koje se evanđelje čita i koja im je tema. Radi se o temama pokajanja, iskrenosti i licemjerju, ispravnoj molitvi i stavu pred Bogom, razmišljanju o posljednjim stvarima i sudu Božjem, o praštanju i načinu posta. To su teme koje su bitne za obraćenje srca, što je cilj i smisao Velikoga posta. Bogoslužje nas tako pedagoški priprema za proživljavanje bitnih i temeljnih otajstava vjere.

Na Siropusnu nedjelju navečer, u predvečerje ”Čistog ponedjeljka” – prvog dana Četrdesetnice, kada liturgijski zapravo počinje Veliki post, na Večernjoj (koja se i naziva Večernjom praštanja), uobičajeno je da vjernici u zajednici međusobno izvrše čin praštanja, tj. pitaju i daju međusobno oproštenje, kako bi odmah na početku posta izvršili temeljnu Gospodnju zapovijed ljubavi. Dakle, naglasak je na tome da svi asketski čini Velikoga posta nisu svrha sebi već su usmjereni ka ljubavi prema bližnjemu, a ljubav je temelj odnosa čovjeka s Bogom i s bližnjim.

U bizantskom obredu, uz redoviti naglasak na Kristovo uskrsnuće što se slavi svake nedjelje u godini, velikoposne nedjelje imaju također i svoju osobitu temu. Prva nedjelja Velikog posta, poznata kao “Nedjelja pravovjerja“ slavi se pobjeda Crkve nad krivovjerjem koje je branilo štovanje svetih ikona (tzv. ikonoklazam ili ikonoborstvo). Te se nedjelje osobito časte ikone, koje se iznose na štovanje ili nose u ophodima oko crkve. Poruka je da se trudimo biti ikonom Krista. Treća nedjelja naziva se i “Križupoklonstvena“ jer se izlaže na štovanje Križ, što već najavljuje Muku Kristovu. Četvrta velikoposna nedjelja spominje sv. Ivana Klimaka ili Ljestvenika, monaha 7. st. sa gore Sinaj, koji je u svom djelu “Ljestvica božanskog uspona“ izložio stupnjeve duhovnog rasta preko stjecanja kršćanskih vrlina. Od “strasti” Ljestvičnik spominje neobuzdani smijeh, neumjerenost u govoru, praznoslovlje, dok su vrline: strah Gospodnji, pokajanje, revnost, poslušnost, trpljenje, krotkost, smjernost, strpljenje. Najviša je vrlina ἀγάπη – ljubav prema Bogu i bližnjemu; kroz ljubav se dolazi do krajnjeg cilja a to je ”bestrašće” (ἀπαθία, apathia), što ne označava ”apatiju” u onom smislu u kojem se danas rabi, već slobodu od naših neumjerenih strasti i nagnuća. Peta nedjelja Velikog posta spomen je sv. Marije Egipćanke (344. – 421.), zaštitnice isposnika na istoku. Radi se o prvotnoj bludnici koja je doživjela obraćenje prigodom hodočašća u Jeruzalem za blagdan Uzvišenja svetoga križa te se povukla u egipatsku pustinju gdje je ostatak života provela u pokajanju, isposništvu i posvećivanju sebe. Pozanata je kao jedna od velikih časnih majki pustinje i primjer je radikalnog obraćenja života. Svaki od ovih velikih svetačkih likova na svoj način upućuje i potiče na temeljni smisao i cilj Velikoga posta: obraćenje srca i obnovu duha kroz molitvu, askezu, post i milostinju.

Izrazito pokornički dan tijekom Velikoga posta dolazi u četvrtak petog tjedna (tzv. ”Četvrtak Velikog kanona”), kada se moli ”Veliki pokajni kanon sv. Andrije Kretskoga”. Sv . Andrija je poznati himnograf i teolog, a bio je biskup na Kreti u 8. st. Njegov veliki kanon je spjev s 250 strofa ili tropara u kojima molitelj prolazi gotovo kroz cijeli Stari Zavjet, od lika do lika, uspoređujući sebe i nadahnjujući se na primjeru tih likova za svoje spasenje. Posebnost je molitve ovog kanona što se kod svakog od 250  stihova čini veliki poklon do zemlje. Kako se taj kanona moli u sklopu Jutarnje, ta se služba i naziva ”Jutrenja s poklonima”. Ovo je najpokorničkije bogoslužje u Velikom postu i uopće u cijeloj godini. Inače, Veliki kanon sv. Andrije se moli i tijekom čitave Četrdesetnice svagdanom, ali svake večeri na Velikom povečerju samo jedan njegov dio. Međutim, u četvrtak Petog tjedna Četrdesetnice moli se cijeli, što uz pjevanje i poklone može trajati i do tri sata. Evo primjera stihova-tropara tog pokajnog kanona u kojem se neprestano ponavlja pripjev: ”Pomiluj me, Bože, pomiluj me!”:

”Kriste, podari nam suze pokajnice kako bismo mogli za­početi naše pokajanje i plač.
Pomiluj me, Bože, pomiluj me.
Bježi, dušo moja, od plamena grijeha! Bježi kao nekad Lot iz Sodome i Gomore! Bježi od ognja svake neured­ne težnje.
Pomiluj me, Bože, pomiluj me.
Priznajem grijeh svoj pred Tobom, Kriste Caru: Sagriješih, sagriješih baš onako kao kad nekoć braća prodaše Josipa, cvijet čistoće i nevinosti.
Pomiluj me, Bože, pomiluj me.
Bezakonje za bezakonjem počinjah kao što je nekoć David dodao ubojstvo na preljub, ali se dvostruko po­kajao. A ti si, dušo moja, još teže sagriješila, pred Bogom se ne pokajavši…”  

I tako se gotovo svi starozavjetni likovi redom spominju. Ovaj je jedinstveni hvalospjev remek djelo kršćanske liturgijske poezije.

Budući da u vrijeme posta uvijek padne i svetkovina Blagovijesti presvetoj Bogorodici, ustalio se od davnina običaj da se u subotu petog tjedna Velikoga posta (koji padne u vrijeme ili blizu toga blagdana)   svečano pjeva ”Akatist presvetoj Bogorodici”, pa se ta subota naziva ”Akatistova subota”. Ovaj molbeni hvalospjev Bogorodici govori o Božjem utjelovljenju i učovječenju kao bitnom događaju povijesti spasenja, s kojim je naše spasenje započelo, i na temelju čega se možemo nadati Božjem oproštenju i smilovanju. Na našem putu obraćenja nas neprestano prati zagovor i pomoć one koja je ”rodila Krista Spasa, izbavitelja duša naših”.

Valja još spomenuti da se subote tijekom Četrdesetnice ili Velikoga posta obilježavaju kao ”zadušne subote” kada se vrši spomen pokojnih. Te su subote ”dušni dani” na kršćanskom istoku, kada se moli i služi Liturgija za sve pokojne te pohađa grobove. I ovo je tematski uklopljeno u širi kontekst Velikoga posta jer je i milosrđe prema našim pokojnima u vidu molitve i sjećanja također kršćanska krepost.

U zadnjem tjednu Velikoga posta, koji prethodi Velikom tjednu, tekstovi časoslova spominju prispodobu o Lazaru i bogatašu i već pjevaju o uskrišenju Isusova prijatelja Lazara iz groba, jer sve ide prema ”Lazarovoj suboti”, tj. suboti pred Cvjetnicu. Tako je i ovo jedna logična slika na kraju vremena napora i askeze jer nam pred oči stavlja smisao svega, a to je uskrsnuće i život kojega nam Gospod Isus Krist donosi.

Veliki post kao godišnja obnova krštenja i krsnih obećanja

Vrijeme svete Četrdesetnice ili Velikoga posta na kršćanskom je istoku najjače vrijeme liturgijske godine, posebno bogato i zahtjevno. Kao priprava za središnji kršćanski blagdan Uskrsa ono je plod duge evolucije koje je sačuvalo duboko jedinstvo i koherenciju prvobitne prakse i liturgije rane Crkve u svezi s pripravom katekumena na krštenje u pashalnoj noći. Svi su kršćani zapravo u nekom trajnom životnom katekumenatu. Liturgijski tekstovi i praksa svjedoče o ozbiljnoj pripremi na sakramente inicijacije odraslih kršćana i zato u duhovnom smislu ostaju uvijek aktualni kao godišnja obnova krsne vjere i za kršćane današnjeg vremena koji te sakramente redovito primaju kao djeca. Stara crkvena krsna kateheza pruža temeljitu katehetsku, pedagošku, liturgijsku, duhovnu i praktičnu pouku koja je uokvirena i sačuvana upravo u bogoslužnom životu bizantskog obreda u preduskrsno vrijeme. Za današnje kršćane vrijeme Velikoga posta predstavlja ne samo vrijeme obnove prvotnog krsnog pribrajanja Kristu i Crkvi, već i vrijeme hoda prema tzv. drugom krštenju, tj. dubljem i svjesnom uranjanju u otajstvo pritjelovljenja Kristu preko pokajanja i obraćenja. Ono što je već ostvareno u ljudskoj naravi kada je čovjek sjedinjen s Kristom Logosom – Vječnom Riječi Očevom – u ”prijelazu” iz smrti i propadljivosti u život nepropadljivosti, mora sada biti na osobnoj razini, u slobodi odrasle osobe ponovno aktualizirano od onih koji su već uronjeni po krštenju u Krista. Vrijeme života jednog kršćanina tako se može definirati kao jedno trajno vježbanje, trajno polaganje ispita i trajno obnavljanje u kojoj se uči i vježba biti suradnikom Božjim na vlastitom spasenju. Ne postoji samo jedno zauvijek dovršeno krštenje. Krštenje kao pokristovljenje je trajno iskustvo i konstantna obnova u procesu preobraženja sličnosti Kristu uskrslom, trajno obnavljanje ikone Božje u sebi. Vrijeme života u kojem kršćanin proživljava borbu i trajnu muku samoobnove u zajednici Crkve predstavlja jednu trajnu Pashu – trajni prijelaz iz smrti u život. Godišnje ponavljanje priprave na krštenje u preduskrsno vrijeme nije samo neki spomen-čin, već živa ikona kršćanskog života.

Velikoposne službe predstavljaju liturgijsku katehezu sadržanu u jednoj cjelovitoj pedagoškoj i biblijskim temama nadajnutoj himnografiji. Asketizam koji se preko pravila posta prakticira tijekom svete Četrdesetnice predstavljaju izvrsnu pedagogiju koju su iskustveno prolazila i živjela pokoljenja i pokoljenja isposnika, monaha, svetih ljudi i kršćanskih vjernika općenito. Tijekom Velikoga posta se prožimaju osobna askeza i liturgijska molitva kako bi se dublje ušlo u Kristovo spasiteljsko otajstvo. U svom slijedu, isposnički podvizi, blagdani i spomeni, kao i liturgija nisu samo jedna moralna pouka ili psihološka priprava, već predstavljaju i autentičnu duhovnu i sakramentalnu mistagogiju.

Dok postimo tijelom, Crkva nam istovremeno daje mogućnost da se do mile volje duhovno  nasitimo, pozivajući nas u svom bogoslužju i askteskoj tradiciju na obilanu duhovnu gozbu, na terapiju i liječenje. Za bolesnu ljudsku narav postoji samo jedan pravi Liječnik – Bogočovjek Isus Krist. Prispodoba o dobrom Samarijancu – Kristu Spasitelju i Čovjekoljupcu  – koja je česta tema velikoposnih hvalospjeva i molitava, najbolje nam ocrtava kako naše bijedno ljudsko stanje, tako i veliko Kristovo spasiteljsko djelovanje zbog kojega možemo i trebamo biti radosni. Ta radost je utemeljena na Kristovu uskrsnuću od mrtvih čemu se i mi u krajnjoj perpektivi kršćanskoga života nadamo i radujemo.

”Upao sam jadnik među razbojnike vlastitih misli. Razum mi je oplijenjen a ja okrutno pretučen. Duša mi je sva izranjena i, lišen kreposti, ležim gol nasred puta života. Vidjevši me u teškim mukama i misleći da su mi rane neizlječive, svećenik se okrenuo, pravo me nit ne pogledavši;  levit pak, ne mogavši podnijeti dušeubojitu moju mučninu, ugledavši me prijeđe na drugu stranu puta. Ali ti, Kriste, Bože moj, koji si došao ne iz Samarije već iz tijela Marijina, udijeli mi ozdravljenje i izlij na me svoju veliku milost, jer si Čovjekoljubac!” (Večernja srijede 4. tjedna Velikog posta)