"Taj maleni prostor u kojemu se Bog susreće sa mnom ne dopušta mi ni maske ni prijevare ni samosažalijevanje. Poslije toga susreta izlazim lakši, s manje briga i problema, s jasnijim pogledom i boljim odlukama. Poslije toga susreta želim biti nečija Kapelica", poručuje fra Ivan Hrkać.
Prenosimo promišljanje fra Ivana Hrkaća o molitvi u kapelici, objavljeno na mrežnoj stranici bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije fra3.
Samostan je poseban prostor. A u posebnom prostoru nalazi se mnogo posebnih prostorija. Ipak, jedna se ističe. Ta prostorija je kapelica. Posebno pamtim jedno klanjanje dok sam bio sjemeništarac jer je tada jedan mlađi brat izrekao ovu rečenicu: “Gospodine, evo nas pred Tobom u ovoj Kapelici koja je srce našeg samostana”! I s pravom je se tako može nazvati.
Ta kapelica ne bi bila toliko posebna da se tu ne nalazi Živi Bog.
Ona ima nekoliko svojih svrhovitosti, a neke od njih su: sveta misa za manji broj vjernika, zajednička molitva te osobna molitva. Ističe se svojom malenošću prostora pa baš zbog toga skuplja manji broj ljudi u jednu cjelinu, u jednu zajednicu. Tada se taj maleni prostor ispunja te odjekuje molitvom ili pjesmom ili šutnjom. Ta kapelica ne bi bila toliko posebna da se tu ne nalazi Živi Bog. Baš zbog Njegove stalne prisutnosti privlači čovjeka.
Svaka iskrena molitva, bila zajednička, osobna ili u šutnji draga je Bogu.
Svaka iskrena molitva, bila zajednička, osobna ili u šutnji draga je Bogu. Svoju posebnost ima i u tome što se velik broj Bogu posvećenih osoba tu moli, raduje se, plače, izlijeva svoja srca i ne samo danas, nego kroz sve godine od svoga nastanka. Koliko li je samo tu izneseno prošnji, vapaja, strahova, pjesama, šutnje, nesporazuma, odluka, nadahnutih tekstova to samo dragi Bog zna.
Poslije toga susreta želim biti nečija Kapelica
Želim se najviše dotaknuti osobne molitvi u kapelici. Taj maleni prostor u kojemu se Bog susreće sa mnom ne dopušta mi ni maske ni prijevare ni samosažalijevanje. Taj susret me otvara. Mijenja me. Taj susret sve ogoli i razotkriva. Sve ono što nikom nikad ne govorim. Sve ono što nitko nikad ne bi pronašao u meni. Poslije toga susreta izlazim lakši, s manje briga i problema, s jasnijim pogledom i boljim odlukama. Poslije toga susreta želim biti nečija Kapelica. Želim biti otvoren za drugoga. Želim da drugi ode od mene lakši, s manje briga i problema, s jasnijim pogledom i boljim odlukama. Želim dati ono što besplatno primih jer znam da nema svatko Kapelicu. I znam da je svakom Kapelica potrebna. Ne daj, Gospodine, da netko ode od mene a da mu nisam bio Kapelica!