U zadnjem desetljeću u Hrvatskoj broj sakramentalno sklopljenih brakova u Crkvi pada po stopi od jedan posto godišnje. Prije deset godina u Hrvatskoj su se dvije trećine parova vjenčale u crkvi, a 2017. g. u crkvama je sklopljeno 52 posto brakova.

U tom kontekstu ohrabruje upoznati život svećenika čija je karizma civilno vjenčane „privoditi“ sakramentalnomu sklapanju braka. Radije je pristajao ići u zatvor nego uskratiti crkveno vjenčanje ljudima koji su taj sakrament u tajnosti sklapali u komunizmu. Pokojni fra Grgo Sikirić, nekadašnji član Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, do oltara je doveo stotine parova koji nisu bili vjenčani u crkvi, a po susretu s njim to su poželjeli učiniti, piše Ines Grbić za Glas Koncila.

Do 2019. godine bio je djelatan u župi i samostanu sv. Ivana Krstitelja u Zadru. Taj samostan, podignut 1439. g., matica je franjevaca glagoljaša i prvi samostan te provincije u Hrvatskoj. Visoka životna dob fra Grge (pod)nosila je mladi duh koji taj pastoralno poduzetni franjevac živi. Njegovo svećeništvo pokazalo je kako se oživotvoruje „sveti nemir“ Duha Svetoga koji potiče na neumorno djelovanje i donosi plodove, i u teško vrijeme progona Crkve.

Tragač za „izgubljenim parovima“

Rođen je uoči spomendana sv. Valentina, koji se slavi i kao zaštitnik zaljubljenih, 13. veljače 1925. u Bibinjama, u obitelji sa sedmero djece. Nakon pogibije njegova oca Roka fra Grgina majka Ana ostala je udovica u 35. godini, kad je najmlađe dijete imalo pet mjeseci, a najstarije 15 godina. Majka je bila sasvim posvećena petorici sinova i dvjema kćerima. Fra Grgo je rođen predzadnji, a sve je „nadživio“.

U Zadru je fra Grgo crkveno vjenčao nekoliko parova koji su i pedeset godina živjeli u civilnom braku. Uočio je da je u obiteljima koje su svake godine primale blagoslov svećenika tristo civilnih brakova.

„Pa sam pomalo to sređivao. Svake bi se godine netko od njih crkveno vjenčao. Ti ljudi nisu bili protiv Crkve. Došli su u grad, a izgubili su se. Nisu došli u kontakt sa svećenikom. Mnoge sam pripremio u kućama, mnogi su dolazili k nama. Nisam požurivao, polako smo to vodili. Jednom sam tri para vjenčao crkveno prije nego što su se civilno vjenčali. Bilo je među njima i partijaca. Jedan mi je rekao: ‘Ja bih se vjenčao, ali ako se vjenčam u crkvi, izgubit ću posao.’ A žena se nije mogla zaposliti. Rekao sam nadbiskupu da ću ih vjenčati. ‘Pa to se ne smije’, uzvratio je. Pitam ga: ‘Žive li oni u grijehu?’ Da, odgovorio je nadbiskup. ‘Onda, nije li bolje da ja idem šest mjeseci u zatvor nego da oni žive u grijehu?’ rekao sam mu. Odgovorio je: ‘Radi kako hoćeš’“, rekao je tada 93-godišnji fra Grgo.

Mene su ljudi odgajali

Kad je bio župnik, sve je župljane poznavao osobno i po imenu. Sam je blagoslivljao obitelji, svaku je htio posjetiti. Od 10 do 17 sati u jednom danu ne bi blagoslovio više od 35 obitelji. „U blagoslovu obitelji svećenik se treba zadržati, ispitati kakva je situacija. To je dužnost svećenika. Nikad mi nije bio problem pristupiti ljudima. Bio sam jako blizak obiteljima. Za svaku sam obitelj imao kartoteku. Znao sam stanje sa sakramentima za svakoga člana. Jedne godine kapelan i ja ‘sredili’ smo trideset civilnih brakova, da se vjenčaju u crkvi.

Nije li bolje da ja idem šest mjeseci u zatvor nego da oni žive u grijehu?

Jedan mi je liječnik rekao: ‘Otkad ste Vi došli, osjećamo da župu vodi sigurna ruka.’ Uvijek sam bio u kontaktu s narodom. Mene su ljudi odgajali“, kazao je fra Grgo.

Kad je došao na službu u Zadar, biskupi su odredili da se ne blagoslivljaju kuće civilno vjenčanih. „Tadašnjemu zadarskomu nadbiskupu Mati Garkoviću rekao sam: ‘Kako ću doći do njih ako ne mogu doći u njihovu kuću? Ja ću blagoslivljati kuće svakomu tko me želi primiti.’ Tako sam pred oltar i Boga doveo puno brakova.“ Činio je tako i na službi u Splitu.

Uvijek sam bio u kontaktu s narodom. Mene su ljudi odgajali.

Mi smo registrirani kao auto

Fra Grgo se sjećao mnogih ljudi kojima je podijelio sakrament braka. U Kožinu je jednoga vjenčao na samrti. Muž je potom zagrlio ženu i rekao: „Ovo je pravo.“ Jednoga crkveno nevjenčanoga pitao je bi li želio primiti prvu pričest. Rekao je da bi. To je vjenčanje bilo jako svečano. Pred oltar je htio i sudac za prekršaje u Petrčanima. Pri blagoslovu slijepomu je profesoru, telefonistu na centrali, rekao: „Trebali biste se vjenčati u crkvi.“ Njegova je žena rekla: „Pa mi smo vjenčani.“ Muž joj je rekao: „Nismo mi vjenčani, nego smo registrirani kao auto.“

Jednom je trojicu muškaraca, među njima i 50-godišnjaka, krstio, krizmao i crkveno vjenčao. „Brat toga jednoga na krštenju je rekao: ‘Pa i ja bih se krstio.’ On, žena i 13-godišnje dijete nisu bili kršteni, a svake su godine primali svećenika za blagoslov u kući. Ali nitko ih nije pitao. Ja sam uvijek pitao kakva je situacija u kući. Da dođem, a da ne znam što je? Taj čovjek je rekao: ‘A di sam ja bio dosad?’ Svi kažu: ‘Gdje sam ja bio prije?’“, rekao je fra Grgo.

„Znao je on zašto dolazim“

„Običaj mi je na susretu pogledati čovjeka u oči. Ti ljudi po primanju sakramenta budu tako sretni. Puno bi se brakova sredilo, samo s ljudima treba kontaktirati, razgovarati. Nisu ljudi protiv toga. Nego su ušli u takvu situaciju i ne znaju kako iz nje izići. Trebaju pomoć. Ljudi žive u neznanju. To sam osjetio kad sam pomogao tim brakovima. Jednoga sam čovjeka čekao dvije godine. Nisu bili uopće vjenčani. Dolazio sam svaki mjesec k njemu, kažem: ‘Da te posjetim malo.’ Ali nikad mu nisam spomenuo vjenčanje. Znao je on zašto dolazim. Pa bi mi na kraju svakoga susreta rekao: ‘Sredit ćemo to.’ Nakon dvije godine, na Božić, rekao mi je: ‘Vjenčat ćemo se.’ U tome čovjek mora biti strpljiv. Nisam nigdje naišao na otpor, da su me ljudi odbijali.“

Kako mu je Partija zabranila ulazak u bolnicu

Jednom je muslimanku koja nije prakticirala islam, a udana je za katolika, poukom pripremao za krštenje, krizmu i vjenčanje, koje je željela primiti. „Meni to dođe spontano, s ljudima razgovaram. Kažem da smo djeca Božja, Bog nas je stvorio za ljubav.

U Splitu sam blagoslovio kuću kad je žena bila sama. Druge me godine njen muž vratio s vrata. Treću godinu kažem: ‘Idem još jedanput pokušati.’ Žena je dopustila da uđem. Muž je sjedio za stolom i promatrao kako blagoslivljam. Njihova kći i ja počeli smo razgovarati, onda se i on uključio. Razgovor je poprimio čudesno drugi tijek. Pitao sam ga: ‘Jeste li Vi spremni učiniti nešto za svoju ženu?’ Pita on, što. Kažem: ‘Hoćete li potpisati: Ja smatram svoju ženu zakonitom do smrti.’ Kaže: ‘Hoću.’ Potpisao je. Postali smo prijatelji. Zanimao se za mene kad sam poslije obolio. Zadnji moj čin kao župnika bio je urediti njihov brak“, rekao je fra Grgo.

Nisam nigdje naišao na otpor, da su me ljudi odbijali.

Dvjema je djevojkama bio san doći u crkvu, a njihovi mladići nisu htjeli. Rekao im je da kažu mladiću: „Ako ti napraviš ono što ja tražim, ti nećeš izgubiti ništa. Ako napraviš ono što ti tražiš, ti gubiš sve.“ Onda su došli fra Grgi, pristali su. Vjenčali su se u crkvi tri dana prije civilnoga sklapanja braka. „Treba tražiti ljude izvan crkve, ne samo voditi brigu o onima koji dolaze u crkvu. Meni je uvijek bio čovjek pred očima. Ja ću se za čovjeka žrtvovati. A meni što bude. Kad bih išao po bolnici, bolesnicima sam davao katolički tisak. Govorili su: ‘Daj meni, daj meni.’ Pa je Partija naredila upravi da mi zabrani dolaziti u bolnicu“, kazao je fra Grgo.

Meni je uvijek bio čovjek pred očima. Ja ću se za čovjeka žrtvovati.

Više pročitajte na mrežnoj stranici Glasa Koncila.