Fra Filip je rođen 10. listopada 1968. u Bulićima, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Jajce. Osnovnu školu pohađao je u rodnom kraju, a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom gdje je i maturirao 1987. Iste godine stupio je u novicijat i upisao se na Franjevačku teologiju u Sarajevu, ali je zbog ratnih zbivanja diplomirao na zagrebačkom KBF-u. Za svećenika je zaređen na Petrovdan 1994. u ratnom Sarajevu. Nakon toga poslan je na studij političkih znanosti i sociologije i pedagoški smjer geografije i pedagogije na Sveučilištu Gerhard Mercator u Duisburgu gdje je djelovao i pastoralno.

Predavao je geografiju i vjeronauk u visočkoj Gimnaziji, bio je prvi predsjednik Udruge za prevenciju ovisnosti Narko-ne, vodio je Udrugu za promicanje međureligijskog dijaloga Most u Tuzli, a istodobno i pastoralne aktivnosti kao župni vikar ili župnik u Šikari, Svilaju, Beogradu, Boki Kotorskoj te od 2016. u Podmilačju gdje, uz redoviti pastoral, vodi brigu o radovima na novoj crkvi i župnoj kući.

Donosimo intervju s portala Nedjelja:

Poštovani, jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini, mjesto molitvi i uslišanja je ono Sv. Ive u Podmilačju. Po čemu je ovo proštenište posebno i zašto privlači toliko hodočasnika godišnje?

Svetište Sv. Ive u Podmilačju je doista najstarije poznato svetište u našoj državi. Franjevci Provincije Bosne Srebrene u kontinuitetu ovdje djeluju još od vremena srednjovjekovne bosanske države do danas. Ne postoji neki službeni, formalni akt o osnivanju mjerodavne crkvene vlasti. Narod ga je na neki način potvrdio svojim kontinuiranim hodočašćem.

Prvi pisani trag o Podmilačju nalazimo 1461. u jednoj ispravi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Sami geografski položaj doline uz rijeku Vrbas, drevna kasnogotička kamena crkva s početka 15. stoljeća, zatim izvori vode kojima se pripisuju čudotvorna djelovanja, ozdravljenja po zagovoru Sv. Ive, molitvama svećenika fratara i osobnom vjerom potrebitih, na tijelu i duši, duhovna iscjeljenja, oslobađanja od napastovanja Zloga. Sve navedeno daje mu na neki način epitet našeg „bosanskog Jordana“ gdje Ivanov glas i povik na obraćenje na poseban način odjekuje u ovoj svetoj dolini.

Deseci tisuća hodočasnika dolaze u Podmilačje 24. lipnja. Kakva je situacija tijekom godine? Dolaze li vjernici sv. Ivi i izvan svetkovina?

Na svetkovinu rođenja Sv. Ivana Kristitelja, 23./24. lipnja, u Podmilačje se slijevaju rijeke hodočasnika sa svih strana. Prije zadnjega rata bilježe se podaci o dolasku i do 100.000, a zadnjih godina do 70.000 hodočasnika. Ali svetište je duhovno aktivno tijekom cijele godine jer Podmilačje je i drevna župa. Skupine hodočasnika dolaze sa svojim svećenicima organizirano, ali i pojedinačno. Mnogi prolaznici, putnici i namjernici mogu se vidjeti danju i noću kako svrate pomoliti se, tiho i sabrano, pored kipa Sv. Ive, na molitvenom mjestu na samom ulazu, pored župne kuće i ostaviti svoj dar, ponesu vodu s izvora Sv. Ive i slično.

Uz svetkovinu ovoga sveca vežu se brojni narodni običaji. Što nam možete reći o njima?

Točno. Mnogi običaji povezani su s našom slavenskom predkršćanskom prirodnom religijom, srednjovjekovnim bosanskim kršćanstvom ukorijenjenim u narodnom jeziku i običajima. Možemo navesti samo neke: Ivanjski krijesovi, paljenje Ivanjske vatre, ljetni solsticij, mladi petak, prvi petak, kasnije mlade nedjelje, prve nedjelje nakon mijene Mjeseca i sl. Crkva je u svojoj povijesti, želeći evangelizaciju učiniti što učinkovitijom, primjenjivala i metodu inkulturacije. Uzimala je sve zdrave elemente iz domaće kulture i davala im kršćanski sadržaj. Tako su i franjevački misionari, fratri, u Bosni, po svom dolasku krajem 13. stoljeća, zatekli dosta kompleksno stanje. Tu je katoličko kršćanstvo, iako prisutno od najranijih vremena, dobilo svoju „domaću formu“, uobličenu u vlastitoj organizacijskoj strukturi, rabilo domaći jezik i pismo zvano bosančica. Odlazak biskupa iz Bosne sredinom 13. st. u Đakovo imao je dalekosežne posljedice za Katoličku Crkvu i vjernike uopće. Osim pozitivnih prednosti koje je donijela uporaba narodnog jezika u bogoslužju, domaće stanovništvo je bilo izloženo opasnosti krivovjerja i sinkretizma zbog nedostatka katoličkog svećenstva. Teško je sa sigurnošću utvrditi stupanj odstupanja tzv. „Crkve bosanske“, njezin opseg i broj, od katoličkog nauka. Nesumnjivo je da je dolaskom franjevaca došlo do novih duhovnih plodova i impulsa koji su pročistili vjerničku praksu u duhu evanđelja i zdrava crkvenog nauka nastojeći svim navedenim pojavama koje se izravno ne kose s time, dati kršćanski sadržaj.

Tako su se u Podmilačju, najvjerojatnije starom molitvenom mjestu, u pučkoj pobožnosti zadržali mladi, prvi petci u mjesecu kao i potom nastupajuća „mlada“ nedjelja, prva nakon mijene Mjeseca. Na neki je način posvećenje vremena i svega stvorenoga. Vjernici su to povezali s činjenjem pokore, obraćenja i razmatranja Muke Kristove, tražeći u zagovoru Sv. Ive uslišanje vlastitih molitava. Ovi vidovi pučke pobožnosti živi su u Podmilačju danas.

Iako je svetište katoličko, u njega dolaze i muslimani i pravoslavci. Imate li podatke koliko godišnje nekatolika posjeti Podmilačje, zašto i kakva su njihova iskustva?

Specifikum ovoga svetišta je upravo u tome da ga posjećuju ljudi različitih religija i uvjerenja. Točan broj je teško utvrditi, ali nije mali. Mi franjevci, svećenici, ljude ovdje identitetski ne legitimiramo, niti ih odmah pitamo o njihovoj pripadnosti. To prepuštamo njima da nam u komunikaciji s nama kažu o sebi, svojim potrebama i očekivanjima. To nam čini radost da različiti ljudi dolaze u Podmilačje i da zajedno duhovno komuniciramo. Sv. Ivan Krstitelj za pravoslavne vjernike ima isto značenje kao i za katolike, dok ga muslimani smatraju također prorokom. To može biti prilika i poveznica za ekumensko i međureligijsko djelovanje. Nerijetko ljudi dolaze s raznim opterećenjima, bilo fizičkim, psihičkim, duhovnim i drugim mukama i traže da molimo za njih. Mi to činimo u skladu s našim mogućnostima. Interesantno je ovdje spomenuti da u Podmilačje rado dolazi i romska populacija i traži da se molimo i za njih ili oni sami iskazuju Sv. Ivi poštovanje na svoj način.

Uz ovo mjesto vežu se brojna svjedočanstva o ozdravljenjima i legende. Jedna od njih je i legenda o prelasku crkve s lijeve na desnu stranu Vrbasa. Kakvo je njezino povijesno značenje i koliko je uvriježeno to vjerovanje kod vjernika?

Brojna su svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima po zagovoru Sv. Ive u Podmilačju. Župna kronika bilježi da su u razdoblju od 1959. do 1973. zabilježena 42 slučaja ozdravljenja.

Do naših je dana u narodu živa predaja o prijelazu crkve s druge strane Vrbasa. Šematizam Bosne Srebrene za godinu 1864. bilježi kako je crkva “prešla” iz sela Pšenika u Podmilačje (in loco Pod-Milačje) koje se nalazi na drugoj strani Vrbasa. Veliki crkveni povjesničar Theiner u svojim latinskim spisima pod naslovom O čudesnom prijelazu crkve Sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje, također bilježi ovu predaju.

Znameniti bosanski franjevac fra Antun Knežević 1884. piše: „Crkva je na najvišem glasu kao čudotvorna priznata, i proglašena od cieloga pučanstva bosanskoga brez razlike vjere…“

U svetištu se i danas svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima bilježe u knjigu pod nazivom Liber miraculorum.

Što je naročito karakteristično u štovanju sv. Ive u Podmilačju, što ga izdvaja od drugih svetišta? Primjerice, obilaženje na koljenima oko stare crkve.

Pored gore navedena specifikuma interkonfesionalnosti, intereligioznosti kao i multikulturalnosti posjetitelja i hodočasnika, ovdje u svetištu u Podmilačju, primjećujemo i posebne oblike činjenja pokore, praćene teškim fizičkim naporom. Pred očima im je svakako biblijski lik velikog pokornika, Sv. Ive koji je boravio u pustinji, postio, propovijedao i trapio se. Ljudi lazaju, klečeći na golim koljenima, obilazeći oko oltara s čudotvornim kipom Sv. Ive, oko zavjetne drevne crkve. Tomu nerijetko prethodi dugotrajno pješačenje bosih nogu do Podmilačja.

U narodu se ukorijenilo mišljenje da se u Podmilačju „izgone đavli“ iz opsjednutih molitvama za iscjeljenje i egzorcizmom. Po dopuštenju nadležnih crkvenih vlasti sigurno je bilo i egzorcizama. Svemu treba pristupiti s razboritim oprezom i propitivanjem i zdravim duhovnim razlučivanjem. Zasigurno najveći su plodovi pohoda u ovo mjesto, kako u jednom osvrtu bilježi fra Josip Markušić: „Kod Sv. Ive u Podmilačju neispovjeđeni se ispovijedaju, otpadnici obraćaju, mlaki se jačaju i vraćaju kršćanskoj svijesti. Događaju se obraćenja i milosno Božje djelovanje…“

Neizostavno je spomenuti i vrelo nedaleko od crkve s koga brojni nose vodu. Kakva se predaja veže uz taj izvor?

U krajobrazu svetišta smještena su i dva divna izvora koji ga krase. Obilato su bogati vodom, a vrlo kratka toka po „Fratarskoj luki“. Gotovo da izviru i odmah uviru u obližnju rijeku Vrbas. Jedan se koristi za opskrbu svetišta i okolnog stanovništva pitkom vodom, dok drugi teče slobodno i služi samo hodočasnicima i putnicima namjernicima u punom kapacitetu. Ovaj se naziva od davnina Mrtvalj. Prema nekim tumačenjima, značenje riječi izvodi se od povezanosti s mrtvima. Naime, ljudi bi se poslije pokopa mrtvih na groblju koje je bilo oko stare crkve poslije okupljali kod izvora, molili i žalovali za preminulima okrijepivši se jelom i vodom.

Ljudi se i danas mole kod toga izvora, piju ga, peru se i umivaju, nose u posudama kućama, pridajući vodi čudesna svojstva, neki po vlastitim svjedočanstvima ozdravljaju nazivajući ga: Izvor Sv. Ive.

Svetište u Podmilačju ima dvije crkve – staru, zavjetnu i novu građevinu. U kakvom su stanju objekti i dokle se stiglo u izgradnji nove crkve?

Početkom 20. st. drevna zavjetna crkva Sv. Ive ukomponirana je u novu veliku župnu crkvu koja je do zadnjega rata bila ukrašena sakralnim djelima modernih hrvatskih umjetnika. Spomenut ćemo samo npr. Ivu Dulčića, Zlatka Grgića, Franu Kršinića i dr.

Početkom ožujka 1993. srpske okupacijske snage crkvu su minirale do temelja. Nakon oslobođenja 1995. počelo se s obnovom te je 2000. posvećena, rekonstruirana i dijelom obnovljena drevna zavjetna crkva Sv. Ive u izvornom obliku.

Projekt za novu crkvu i kompletno novo arhitektonsko rješenje popratnih sadržaja izradio je slovenski akademik arh. Marko Mušič. Radovi na dovršetku crkve su u tijeku. Trenutno se radi na uređenju ostakljenja istočnoga dijela crkve te radovi na unutrašnjosti stambenog dijela objekta koji zajedno čine jednu arhitektonsku cjelinu. Pored zahtjevnosti i složenosti same gradnje, te unatoč izazovima sadašnjeg vremena, radovi na dovršetku crkve uspješno se odvijaju.

Stara crkva je još u bivšoj državi proglašena nacionalnim spomenikom, a 2018. cijelo područje, uključujući krajolik i sadržaj u njemu, je od državnog Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH dobilo novu kvalitetu zaštite pod imenom: Kulturni krajolik – crkva Sv. Ive Podmilačje, što cijelom području daje opći značaj od interesa za državu Bosnu i Hercegovinu.

Što na kraju kazati o sv. Ivi koji je, uz Sv. Antu, jedan od dražih svetaca bh. vjernika i što biste poručili hodočasnicima koji ovoga svetca naročito časte?

Spomen na sv. Ivana Krstitelja, u narodu, našeg Sv. Ivu, stoljećima je povezan uz ovo sveto mjesto u Podmilačju. Njegov glas na poseban način odjekuje ovdje i danas. Naš „Bosanski Jordan“, kako ga zovemo, podsjeća nas na čovjeka Božjeg, preteču Kristova za kojega je On rekao da je najveći rođeni od žene i time ga za vječnost „kanonizirao“. On je bio neustrašivi navjestitelj Riječi i Istine koja se utjelovila u Kristu Isusu. Ivan se sav predao tom cilju i pripremao je put za dolazak Krista Mesije i Spasitelja. Pozivao je sve da poravnaju staze života, tj. da se obrate, odustanu od zla i grijeha i idu u susret Kristu.

Poruka je to snažna svima da se dolazeći u ovo mjesto, sjetimo da smo kršteni te da nam Ivanov poziv trajno odzvanja u ušima da budemo autentični i vjerodostojni te da obraćeni dolazeći Ivanu, zapravo dođemo do Krista na kojeg on neprestano ukazuje.