Donosimo dijelove razgovora fra Ante i s. Benedikte Nine, a emisiju možete poslušati u cijelosti OVDJE. 

Kriza u Crkvi 

Ja volim misliti da je svaka kriza, ono što i sama riječ kaže – razlučivanje iznutra. To znači jedna velika šansa da se stvari bolje vide, bolje postave i da krenemo jednim boljim putem. Kriza ne znači da će stvari biti kakve su bile prije. Niti znači da će biti automatski bolje. One mogu biti puno teže, puno osjetljivije. Ali očito je stanje u koje smo došli donijelo sa sobom probleme koje nećemo moći samo tako nositi dalje, kao da se ništa nije dogodilo.

Odnosi u Crkvi 

Ljudski odnosi su ono što je nosivo i što je ključno, inače među ljudima, a u Crkvi na poseban način. Mi možemo promatrati da je Crkva tijekom vremena zaboravila posvećivati pozornost odnosima, da je više pozornosti bilo na instituciju, izvanjsku izgradnju, na određene projekte, zadatke, a da smo zaboravili na odnose. Odnosi su kapitalni, mi kad govorimo o odnosima u Crkvi zapravo trebamo krenuti teološki, od odnosa u Bogu. Bog se objavio kao biće odnosa. 

Naš odnos s Bogom određuje kakvi će biti odnosi s ljudima  

Možemo kroz povijest promatrati redovništvo kao laboratorij ljudskih odnosa, kao jedan eksperiment s ljudskim odnosima. Znamo da su redovnici eksperimentirali kako je moguće da  jedan broj muškaraca ili samo žena živi zajedno. Kad bi ih stavili samo tako bez drugog važnog odnosa to ne bi trajalo dugo. To bi bila špilja razbojnička. Nakon kratkog vremena bi se posvađali tko je kome dužan, što kome pripada i tako dalje.  Ali, to su odnosi kojima je u središtu jedan nevidljivi odnos – Bog. On to zapravo na neki način uređuje. To danas najočitije možemo vidjeti u zatvorenim redovničkim zajednicama, češći slučaj u Hrvatskoj su ženske redovničke zajednice, kad tu ne bi bilo odnosa s Bogom  to ne bi opstalo par dana. Nemoguće je u tako zbijenom prostoru tako tijesno biti jedan uz drugog bez nečega što ih povezuje.  Zato ja mislim da je taj odnos s Bogom krupan i prvi koji određuje kakvi će ljudski odnosi biti. To mi se čini jako važnim, redovništvo nije drugo do li svjedočanstvo da odnos s Bogom olakšava, drukčije uređuje međuljudske odnose. Ako mi kažemo da u Crkvi postoji kriza ljudskih odnosa onda je to blaži način da kažemo da postoji kriza vjere. Kriza odnosa s Bogom. 

Kada nemamo odnos s Bogom kvare se naši međuljudski odnosi  

Ako pogledamo kakva smo mi bića i što nam treba otkrijemo da nam treba beskonačno, da smo mi bića koja ne mogu biti zadovoljena, koja su beskonačno gladna svega. Počevši od našeg uma, od informacija, priča, slika do hrane, pića i naravno do ljudskih odnosa. Mi davno u kršćanstvu znamo da tu nutarnju potrebu i prazninu može ispuniti samo Bog.  S tom vjerom uklonimo Boga i – ostaje praznina koja je golema i koju trebamo ispuniti, onda ostaje pitanje čime ćemo je ispuniti. 

Mi ćemo vidjeti da je svijet koji živi kao da Boga nema u trci, gramzljivosti, u kojoj je pohlepi da popuni prazninu koju na koncu ne može popuniti ništa od onoga što svijet nudi ,a to je materija, uspjeh, karijera, politika, javnost, glas, što god uzeli…  Toliko je privlačno i čovjeku može na kratko vrijeme dati neko ispunjenje, ali nakon toga ponovno ja trebam više i više i više. Svaka ovisnost je takva, ona traži više i više. Nietzsche je davno rekao da užitak traži više užitka. Bilo koji užitak uzmemo on traži više. Ako ja nemam ni jedan izvor koji može ispuniti moju beskonačnu potrebu ili potrebu za beskonačnim onda je razumljivo kuda svijet ide. Ali za Crkvu to nije razumljivo jer Crkva ima u sebi svijest da ljudsko srce može ispuniti samo Bog. Ne samo za sebe, ne samo za članove koji su izraziti predstavnici Crkve nego za cijeli svijet. Njezin zadatak je da donese Onoga koji može ispuniti ljudsko srce svakom čovjeku. Mi u Crkvi vjerujemo da svaki čovjek ima potrebu za Bogom, za tim beskonačnim i to se pokaže kad-tad. To je zadatak Crkve i ako taj zadatak zaboravimo, ako se počnemo baviti sobom, svojim problemima, svojom prošlošću, tradicijom, ako to  stavimo u prvi plan mi ćemo ući u isti problem u kojem se nalazi svijet, da imamo jednu veliku prazninu koju nastojimo popuniti i nemamo čime više. 

Problemi nastaju jer nismo autentični  

Autentičan je netko tko kad govori, nastupa, ima geste, to što govori na vani, što dijeli s drugima se podudara s onim što jest. Neautentičan je netko tko govori riječi koje nisu njegove, koji ima misli i slike koje nisu njegove nego ih je negdje pokupio na nekom portalu, u nekom razgovoru i prodaje ih kao svoje, dakle kiti se tuđim perjem. 

Naš jezik je odraz autentičnog odnosa prema Bogu i ljudima 

Prečesto službenici Riječi govore iz toga što bi trebalo biti rečeno, iz toga što misle da se to tako mora kazati i onda imamo puno praznih riječi koje su sve točne. Ja teško mogu  naći takve govore koji bi bili netočni, materijalno, objektivno, ali oni su prazni. To je kao da vam netko tko vas ne voli kaže „volim te“. To je prazno, to ništa ne znači jer iza toga ne stoji autentičan život, ono što sam ja vidio, proživio. S te strane mi lako razlikujemo u Crkvi prazne propovijedi od punih svjedočanstava. Svjedočanstva su češće nego li propovijedi rečena jednostavnim, prostim, vrlo ograničenim jezikom, ona su živa, mi susrećemo nekoga tu. Dok se dogodi da naš klerički govor često puta bude posve točan i posve prazan, to odbija ljude. 

Neverbalna komunikacija govori o potisnutim emocijama

Ako potiskujete svoje emocije onda vam geste postanu suspregnute. Jer ne smijete pokazati da potiskujete, jer morate odglumiti da niste bijesni, a jeste. Jedna stvar je to razumjeti, a druga stvar je vidjeti koliko je to mudro i pametno jer mi u evanđeljima nalazimo Isusove različite emocije. Među njima i vrlo oštre emocije bijesa ili pokazivanja povrijeđenosti i težine. Kaže na jednom mjestu ošinu ih pogledom. Možete misliti kada se pogled pretvori u bič kako to izgleda. On se nije bojao svojih emocija, mi smo tijekom vremena po svoj prilici puno toga stavili u ograde, suspregnuti smo i zato naši gesti izgledaju uigrani uvježbani, koji hoće puno reći, a zapravo ne kažu baš puno. 

Izlazak iz krize 

Ja mislim da je jedini izlaz to da se mi vratimo tamo gdje smo poslani. Kad vi pogledate te jednostavne evanđeoske tekstove kad Isus šalje svoje učenike On ih šalje za  vrlo jednostavne stvari. Poslanje koje je On zamislio je posve jednostavno: idite ljudima, donesite im evanđelje, dakle – radosnu vijest da ih Bog voli, da ne moraju živjeti u mraku, da je Bog blizu i da mogu uspostaviti odnos s Njime. Donesite im ozdravljenje, ljudi su bolesni opterećeni su svojim bolestima, vi ih možete ozdraviti silom Božjom. Donesite im oslobođenje, ljudi su zarobljeni s tisuće malih stvari, imate mnoštvo ljudi koji hodaju okolo zarobljeni u umu, duhu, odnosima. Donesite im oslobođenje! Isus šalje svoje samo da urede ljudske odnose. Odnose s Bogom i njihove međusobne odnose. Da malo to strogo kažem, da se razumije što hoću reći – On nije rekao hajde napravite nove samostane, napravite crkve, sinagoge, hajde pokažite da su vaše crkve ljepše.. to ne igra nikakvu ulogu. Bogu je stalo do čovjeka, do ljudskog srca, do ljudskih odnosa, do otkrića da je Bog blizu. To je zadatak Crkve.