U Hrvatskoj se nalazi Križni put u prirodi koji je najmasivniji i po svom materijalu najteži u svijetu. Postoje mnogi križni putevi u prirodi, ali u Hrvatskoj se nalazi onaj čije postaje Križnog puta sveukupno teže najviše – više od stotinu tona.

Na brdu iznad magistralne ceste u središtu Posedarja (20 km sjeverno od Zadra) nalazi se Križni put dug 2,5 km. Započinje na 80 metara nadmorske visine na lokaciji Čelinka, u podnožju brda Brisnica, a završava vidikovcem na 200 m nadmorske visine, gdje se pod plavetnilom neba prostire pogled na Novigradsko more i planinski lanac Velebita. Svaka bijela kamena postaja Križnog puta visoka je 2,5 metra, a teška između pet i deset tona. Po tom isklesanom uprizorenju Muke našeg Gospodina, brdo Brisnica postaje sve posjećenije duhovno odredište hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske i svijeta.

Na kraju Križnoga puta od 14 postaja, čeka vas prizor Krista uskrsloga, impozantna Posljednja večera od kamena i veliki kameni Križ posvećen nerođenima. Autor Križa za nerođene (visok 8 m, širok 3,60 m, s postoljem težak 14 tona) je umjetnik Milivoj Sedmak iz Lukavca pokraj Velike Gorice.

Foto: Ines Grbić

Idejni pokretač toga projekta, inicijator podizanja tog Križnoga puta i uređenja tog prirodnog prostora je posedarac Vinko Kajmak (85). Križni put blagoslovio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić 10. ožujka 2017. g. Ove godine posedarski župnik don Tihomir Vulin pokreće pobožnost Križnog puta na brdu Brisnica svake korizmene nedjelje u 16,00 sati u kojem će sudjelovati skupine vjernika i zajednica iz cijele Zadarske nadbiskupije.

Taj Križni put postaje duhovni magnet za nutarnja poniranja ljudi željnih preispitivanja i osluškivanja Božje blizine. U službi je zajednice Crkve i izletnika u potrazi za spokojem, tišinom i mirom. A uz njega je vezan i osobni duhovni preobražaj i primanje sakramenata koje je, radeći na tom Križnom putu, doživio umjetnik Vinko, idejni autor toga djela kojega je ostvario u zajedništvu s 15 umjetnika.

Rodio sam se u obitelji s 12 djece, toliko nas je djece majka podigla. Bila je glad i težak život. Moja majka je brala lišće, travu i to nam kuhala kako bi nas hranila

Vinko je stolar, tesar, kao i njegov zaštitnik sv. Josip kojemu je posvetio kapelicu sv. Josipa koju je vlastitim rukama izgradio i unutrašnjost drvom obložio, pokraj svoje kuće na Čelinci gdje Križni put počinje. Znate onu priču o stubama, koje je bez ikakvog potpornja u jednoj crkvi u Americi čudesno izgradio nepoznati stolar, a zbog molitve devetnice redovnica iz te crkve sv. Josipu da uspije stubište do kora, vjeruje se da su djelo sv. Josipa?

E, i u slučaju Vinka nazire se veza sv. Josipa i skala. U njega je još kao u dijete položena slika ljestvi prema nebu, kojima se Vinko do Neba htio popeti i glad svoje obitelji utažiti.

Foto: Ines Grbić

„Rodio sam se u obitelji s 12 djece, toliko nas je djece majka podigla. Bila je glad i težak život. Moja majka je brala lišće, travu i to nam kuhala kako bi nas hranila. Jeli smo one bobice iz prirode. Jednom smo se sva djeca postrojili u vrstu. Mama pita, gleda, nema nam što dati jesti. Bila je uplakana, a ja sam izašao iz stroja i rekao: ‘Majko moja, nemoj plakati. Ja ću napraviti velike škale, pa ću se popeti gore do Boga, tražiti Ga pomoć. Pa ću zajmiti hranu za sve nas, Bog će nam dati, pa ćemo se nahraniti. Al’ kad budem veliki, ja ću to vratiti’. Taj me motiv vukao cijeli život. Imao sam 8 godina kad sam to rekao“, sjeća se Vinko tog svog iskoraka, koji je u njemu izrastao do koraka u pokretanju izgradnje brdskog Križnog puta.

Primijetio sam da su se ljudi udaljili jedni od drugih, ne pozdrave jedno drugoga. Ide kroz mjesto, gleda u pod, ne pozdravi. Kažem, idem raditi Križni put, ne bi li se ljudi vratili. Životinja prođe, pa okrene glavu. A ne čovjek.

„Imali smo prije male kućice, penđerice. Mama je jednom ostavila slatko jelo od smokava, smokvenjak. Tu je bio i kipić sv. Josipa. Sestra i ja ostali sami u kući, gladni. I kažem ‘Ajmo uzeti smokvenjak, da pojedemo’. Poslije je mama bila ljuta i pitala nas di je to. Rekao sam: ‘Majko, mi smo smokvenjak davali sv. Josipu. On to nije htio uzeti, pa smo sestra i ja sve pojeli’. Zato sam sada kao odrasli napravio crkvicu sv. Josipa kod moje kuće“, kazuje Vinko.

Poslije rata, 1945. g. Vinko s obitelji odlazi živjeti u Vojvodinu. Bio je zanatlija u Lici. Radio je kao tesar u poduzeću Jadran. Na korijene svog rodnog Posedarja dolazi živjeti 1995. g. „Ovo me vuklo… Čelinka! Prolazile su mnoge generacije po tom brdu. Tu sam proveo djetinjstvo i eto, dopalo je baš mene da radim taj Križni put. Zahvalan sam puno svim ljudima u Posedarju koji su pomogli, svim načelnicima. Mile Ilić, predsjednik udruge Čelinka, velika je podrška tom projektu, hvala Bogu što me povezao s njim.

Foto: Ines Grbić

A što me potaknulo da se radi taj Križni put? Primijetio sam da su se ljudi udaljili jedni od drugih, ne pozdrave jedno drugoga. Ide kroz mjesto, gleda u pod, ne pozdravi. Kažem, idem raditi Križni put, ne bi li se ljudi vratili. Životinja prođe, pa okrene glavu. A ne čovjek. Ovca gleda u čovjeka, a čovjek ne gleda u čovjeka. Vidim kako i stare žene idu na ovaj Križni put, jedna ide gore, druga dolje. Sastanu se, popričaju. Ja kažem, ‘Falu Bogu, uspio sam u tome’. Kao da mi je Netko rekao – Učini to! Ajde, idem ja početi raditi taj Križni put“, odgovorno će Vinko.

Foto: Ines Grbić

Korizma je osobito vrijeme bdijenja, a Vinko cijele godine bdije nad tim brdom i domišlja s čime ga još obogatiti. Zato je pokrenuo i gradnju kamenog prizora Posljednje večere za kojim sjede Isus i dvanaest apostola. I ta je Posljednja večera najveća i najteža takva skulptura u svijetu, izrađena od bijelog trogirskog kamena kojeg je donirao dobročinitelj Branko Ramović. Posedarski poduzetnik Brala donirao je za Posljednju večeru više od 10 000 eura i alat, te mu je Vinko puno zahvalan za toliku susretljivost.

Foto: Ines Grbić

Svaki lik apostola težak je između jedne do dvije tone, a stol za kojim su apostoli težak je 3 tone. Pročelje stola za blagovanje ima nabore poput zastora. Vinko je izgradio taj stol, posuđe i prizore vezano za njega: kalež, pliticu, kruh, čaše, zdjele, vrčeve. Za pokraj stola lavor, znak posude iz koje je Isus učenicima prao noge te vrećica novca, za kojima je posegnuo Juda u izdaji Učitelja. Vinko je autor predloška za Posljednju večeru, napravio je grube radove i neke završne finese. Likove Isusa i svih 12 apostola izražajnih osobnih kontura impresivno je isklesao ukrajinski umjetnik Sergey Oleshko.

Foto: Ines Grbić

„Znam da prizor Posljednje večere teološki i po slijedu, kako se dogodilo, dolazi prije prve postaje Križnog puta. Ide Veliki četvrtak, pa Veliki petak. Ali ovo je locirano kao da pripada tome brdu. Na prostranoj površini na vrhu brda Posljednja večera je uočljiva. Tu je i prizor Uskrslog Isusa, veliki križ. Čovjek može to u duhu zamisliti, u mislima preseliti Posljednju večeru ispred prve postaje“, kaže umjetnik Vinko.

Prizorom Posljednje večere na tom mjestu zaokruženo je otajstvo Svetog Trodnevlja u zadnjim trenucima Isusovog zemaljskog, trpećeg života kojega čine Veliki četvrtak i Veliki petak. Znak Velike subote, Isusovo počivanje u grobu i četrnaestu postaju, predstavlja kamena grobnica koju je izradio Vinko, a teži 80 kubika kamena. Unutar grobnice pred kojom je odvaljeni kamen nalazi se poležište na kojemu je na tkanini prizor Isusovog lica, rad Vinkove nevjeste, akademske slikarice Iris Mihatov Miočić. Tako vas na brdu u kamenim umjetničkim prizorima čekaju svi izrazi Isusove ljubavi, koje nam je darovao unatoč znanju da je izdan i da će ga njegovi otkupljenici izdavati uvijek iznova, do njegovog ponovnog, slavnog dolaska. Nasuprot Posljednje večere nalazi se gromada s prizorom Uskrslog Krista uklesanog u kamenu, također djelo umjetnika Sergeya Oleshka.

Foto: Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Vinko je čovjek koji s kamenom sve zna, kao što pekar zna mijesiti s brašnom i peći kruh. U tvarima prirode Vinko prepoznaje oblike, a svojim talentom i radom svemu daruje izražajnu formu i estetiku.

Grobnica 14. postaje nalazi se na mjestu bunkera kojeg su hrvatski branitelji koristili u Domovinskom ratu. Kamenje za grobnicu, Vinko i Posedarci, suradnici, skupljali su na brdu Brisnica i u njegovom podnožju. „Ne može se ovo raditi s bilo kakvim kamenom. To nema šanse raditi s dlijetima. Ovaj kamen je krhak, staklen, sve treba s brusilicom. Kad izađe iz zemlje, kamen mora odležati najmanje dvije godine, da učini svoje. Tu je bio iskop za gradnju auto ceste Dalmatina, a mi smo ga skupljali i dizalicom prenijeli na vrh Čelinke“, strateški će Vinko, misleći na trajnost i postojanost toga umjetničkoga djela snažnog duhovnog naboja.

Foto: Ines Grbić

Postaje toga Križnog puta djelo su petnaest umjetnika od kojih je većina iz Ukrajine, zatim Hrvatske i Slovenije, pa je to međunarodni projekt. Svaku postaju izradio je jedan umjetnik za vrijeme tri kiparske kolonije, od kojih je svaka trajala tri tjedna, u svibnju, rujnu i studenom 2016. godine.

Svaki kipar izradio je postaju u slobodi svog nadahnuća, ali Vinko je svima dao načelnu uputu i viziju. Postaja sadrži prizor Isusove muke, a na stražnjem dijelu svake uklesan je manji motiv iz života težaka, kosidba, berba grožđa, detalji iz teškog života u prošlosti, čime se pokazuje sjedinjenost Isusove žrtve i požrtvovnog života naših predaka. Koliko je Duh Sveti, tvorac sklada u različitosti vodio to djelo, pokazuje i da su sve postaje izuzetno ujednačene izrade, kao da su rukopis jednog umjetnika. Cijeli Križni put odiše skladnošću harmonične stilske izrade.

Od petnaest umjetnika, sedam je žena.

Ukrajinci su sudjelovali u izradi Križnog puta jer su 2014. g. u Posedarju održali kiparsku i slikarsku koloniju posredstvom udruge ‘Bila Hrvatska’ osnovane u Lavovu. Kajmak je 2015. u Lavovu u ‘Muzeju ideja’ imao izložbu radova na Danima hrvatskog turizma i kulture. Tada im je predložio svoju ideju izrade tog Križnog puta. Dogodila se plodna suradnja čiji rad sada oduševljava ljude iz cijelog svijeta.

Foto: Ines Grbić

Od petnaest umjetnika, sedam je žena. Iz Hrvatske su Ana Horvat i Alana Kajfež Szabo iz Zagreba te Georgette Ponte iz Rijeke. Iz Slovenije su Ivan Pezdirc i Mateja Pezdirc. Umjetnici iz Ukrajine, grkokatolici, su iz Lavova i Kijeva. Do Posedarja su prešli put od 4400 km (2200 km u jednom pravcu). To su Sergey Oleshko i njegova supruga Ana Rasinska, Poljakinja, Aleksei  Konoshenko, Nadia Otrijaža je, uz skulpturu, potrtetirala i pet pejzaža Posedarja, Konstantin Sinicki, prof. na akademiji u Kijevu, Konstantin Dobrijanski, Vasil Tatarski, Jurij Golodović i Olena Dodatko.

Svi su umjetnici svoje djelo učinili besplatno.

Svi su umjetnici svoje djelo učinili besplatno. Udruga Čelinka im je platila putne troškove a nekima i vize za EU. Smještaj su im organizirali u odmaralištu Vatrogasnog doma. To su druželjubivi, jednostavni ljudi, oduševljeni hrvatskim krajem i morem. Željeli su vidjeti Meštrovićevu galeriju u Splitu i taj im je izlet organizirala udruga Čelinka.

Foto: Ines Grbić

Klesale su se postaje, ali i Vinkova duša.

„Kod postaje Veronika pruža Isusu rubac, počeo sam plakati, krenule su mi suze. Tu je postaju radio Konstantin Sinicki, profesor u Kijevu. Prolazim pokraj njega, pita me: ‘Što je Vinko, zašto plačeš? Nemoj se brinuti, to će se sve završiti. Ti si bio s nama. Ti imaš svoju antenu na glavi, mi imamo svoju antenu. Nas je Bog sve skupa povezao. Ti si nas ovdje privukao i mi ćemo to završiti’“, sjeća se Vinko svojih stanja ganuća i dirnutosti procesom stvaranja. Ali, bilo je tu i većih duhovnih potresa. Klesale su se postaje, ali i Vinkova duša. Baš pred završetak izrade skulpture Uskrsnuće, 18 dana imao je velike duhovne i tjelesne napasti.

Vinko, naime, nije bio vjernik, na što je utjecao i komunizam. „Nisam znao moliti niti Oče naš. Protivštine sam doživljavao još dok sam radio crkvicu sv. Josipa pokraj kuće. Legnem navečer, meni kao da iz krova padaju miševi. Grabim po krevetu, ne vjerujem sam sebi. Išao sam kupiti pur pjenu pa sam njome zatvarao sve rupice. To je trajalo dok nisam završio crkvicu. Nastavljao sam raditi. Najviše me napadalo kad se radila skulptura Uskrsnuće. Oko jedan sat u noći, tri puta čujem da me zove, ‘Vinko’. Sjednem na krevet, kažem, ‘Neću vam otvoriti u ovo doba noći, sam sam’. Mislio sam da je to od napora, svakodnevno sam radio. Drugu noć počelo me grebati po rukama. Opet se skočim, sjednem na krevet, podbočim se i pitam: ‘Vinko, što se s tobom događa?’. Mislim da nisam skrenuo. Ali nisam imao nikakvog straha. Svaku noć je bilo nešto. Jednu noć je bilo kao da ne postojim, umirem, rastajem se, kao da lebdim u zrakopraznom prostoru. Sklopio sam ruke i rekao: ‘Bože, molim te, nemoj me uzeti. Kad završim Križni put, onda me uzmi’. Legao sam, nastavio spavati, ujutro sam išao normalno na posao.

Bože, molim te, nemoj me uzeti. Kad završim Križni put, onda me uzmi

Jednu noć osjećao sam kao da ide stotine aviona, buka. Kao da se kuća počela tresti, kao potres. Opet skočim i sjednem na krevet. Svaki djelić moga tijela tresao se na meni. Kao da je stotinu groznica bilo na meni. Kad je to izašlo niz prste, došao sam k sebi, nisam gasio svjetlo. Primijetio sam, kad ima svjetla, nema nikakvih napadaja. Sutradan sam nazvao don Stipu Mustapića, tadašnjeg župnika Posedarja i rekao mu: ‘Don Stipe, radim svaki dan, a ne mogu spavati, ne znam zašto. Obraćam se tebi’. Župnik mi kaže: ‘Ma Vinko, znam ja što je tebi. Ti radiš Križni put. Bog je to prihvatio, ali Sotona ne da’. Onda mislim, pa kako to Zlo navija vodu na svoj mlin. Don Stipe je rekao da će doći kod mene sutradan popodne. Uzeo je kadionicu, blagoslovio kuću, dvorište i pitao me: ‘Vinko, di si se ti krstio?’. – U Posedarju. Kaže mi don Stipe: ‘Nezgodno je pitati, ali, znaš li ti Oče naš?’. ‘Ne znam don Stipe. Ja ti neću lagati’. I napiše mi don Stipe rukom molitvu i kaže: ‘Morat ćeš to svaku večer i jutro pročitati’. Kažem, ‘Dobro, ako je korisno, zašto ne. Ako će mi pomoći’. I počeo sam moliti Oče naš svaku večer i svako jutro.

Foto: Ines Grbić

Sutradan me don Stipe pomazao svetim uljem i pitao, ‘Vinko, jesi se ti ispovjedio i pričestio?’. ‘Nisam nikad u životu’, kažem. Don Stipe uzvrati: ‘To bi trebao, moraš primiti sakrament pričesti i potvrde’.

Župnik je taj dan rekao da će opet doći sutradan u 10 sati, da vidi kako mi je prošla prva noć. Tu noć sam legao u sobu. Lagani grebež se povukao po meni, kao da odlazi od mene, s moga tijela. I od te večeri, prve večeri nakon što je don Stipe blagoslovio moju kuću i napisao mi Oče naš da ga molim, ne poznajem više nikakve takve pojave i nikakve smetnje nemam. I danas pitam sebe, što je to moglo biti. Sutradan me don Stipe pomazao svetim uljem i pitao, ‘Vinko, jesi se ti ispovjedio i pričestio?’. ‘Nisam nikad u životu’, kažem. Don Stipe uzvrati: ‘To bi trebao, moraš primiti sakrament pričesti i potvrde’. Ispovjedio sam se. Onda je velika molitva. Ponavljao sam sve za don Stipom što je rekao. I prvi put u svojoj 83. godini života, dobio sam hostiju. I do danas nemam apsolutno nikakvih smetnji“, svjedoči Vinko. Tako je dovršetkom skulpture Isusovo Uskrsnuće dovršeno i Vinkovo oslobođenje od napasti tijekom nastajanja toga Bogom nadahnutog djela.

„Više me nitko ne može uvjeriti da ne postoji Bog koji nas vodi. Mislim da je to u svakome čovjeku. Počeo sam raditi Križni put, bilo je puno kušnji, ali želio sam to završiti. Vjerujem sto posto da postoji Bog. Čim se čovjek rodi, u njega je ugrađena duša koja odlazi u Vječnost. Mali sam za te stvari, ali vjerujem. Ja sam mali zanatlija. Kad me čovjek zagrli, kad me lijepo pogleda, kad mi kaže lijepe riječi, kad mi pruži ruku, mislim da je to Sveti Duh. Zahvaljujem Bogu što mi je dao taj poklon Križnog puta. Muka je bila, ali valjda bez muke ništa ne može proći. Svi sveci imali su trnoviti put dok su do toga došli“, kazuje Vinko.

Foto: Ines Grbić

„Želio sam da se napravi taj Križni put da čovjeka potakne na razmišljanje. Stalno mi se rađaju nove ideje. S Bogom si kad stvaraš. Kad radiš za Boga i za sve dobre ljude, to je tvoja molitva. To nadilazi čovjeka. Primamo i pozivamo sve ljude dobre volje neka dođu, pogledaju, neka se obraduju. Da se divimo i ponosimo. Ima tako plodnih ljudi, lijepih riječi, da čovjeka nahrane i daju mu volju. To sam ja doživio u susretima s ljudima na ovom Križnom putu. Ima posjeta od svukud: iz cijele Hrvatske, Zagreba, Splita, s Brača, iz Njemačke, cijele Europe, Rusije, Moskve, Ukrajine, Italije, Slovenije, Amerike. Dolaze profesori, obični ljudi, izletnici, stari. Ljudi se oduševe, kažu da ne mogu zamisliti da to postoji. Mnogi tu dođu na putu za Međugorje. Nema odakle ne zovu. Djeca, branitelji, djeca bez roditelja, branitelji iz Siska dolaze već tri godine, Marijanski zavjet za domovinu“, kaže Vinko. Inače ga boli odstupanje od pravde. A on je poželio odjelotvoriti Muku Spasitelja ljudi koji je podnio najveću nepravdu svijeta – osudu i ubojstvo Bogočovjeka.

Nisam dopustio da itko postavi neki štand da bi se prodavalo nešto uzduž Križnog puta. Želim da ljudi zastanu, razmisle. To je Bogom dano bez obzira je li čovjek vjernik ili ne.

Po tom Križnom putu Posedarje biva postajom u poticaju za mnoga duhovna buđenja pojedinaca. „Ne želim raditi ništa na svoju volju nego pitam ljude, da bude od opće koristi. Ljudima je to dar na gledanje i promišljanje, nema plaćanja ulaznice. Nisam dopustio da itko postavi neki štand da bi se prodavalo nešto uzduž Križnog puta. Želim da ljudi zastanu, razmisle. To je Bogom dano bez obzira je li čovjek vjernik ili ne. Proradi mu cirkulacija, osjeća se bolje, u miru, tišini. Neka svatko tko dođe posadi cvjetić, da se čovjek raduje cvjetiću koji posadi, da vidi kako raste, da se poveže s tim mjestom. Da ostavi svoj trag. Ja se radujem žutom cvjetiću u kamenu, toliko je posebnog cvijeća. Prepoznajem i u tome veličinu, zastanem. Sve mi je to lijepo, stvoren sam tako“, kazuje Vinko, nasljedovatelj duha sv. Franje u zahvalnosti Bogu za ljepotu darova stvorenoga.

Foto: Ines Grbić

Vinko i umjetnici su postigli da je svaka bijela skulptura postavljena u sladu s prirodom, u ničemu okoliš nije narušen, nego je Križni put u harmoniji s prirodom. Vinko između postaja želi posaditi bilje koje je porijeklom iz Isusove rodne Svete Zemlje. Pokraj jednog suhozida stavio je skulpturu magarca, želi napraviti i kamenu štalicu s prizorom Marije, Josipa i djeteta Isusa u stvarnoj veličini. U blizini postoji pećina od oko 300 kvadrata prikladna za to.

Foto: Ines Grbić

„Želim napraviti i nazaretsku kućicu, imam kamen, imam volju. U okolnim mjestima nalazi se sedam izvora vode i bunara do kojih bi se mogao probiti put. Ispod Križa za nerođene želim napraviti kip Majke Božje s Djetićem“, kaže udovac Vinko. Njegov sin poginuo je 1981. g. od posljedica prometne nesreće i to mu je bilo najteže u životu.

Među domaćima koji stalno pohode taj Križni put je Senka Gospić. Stalno hodi do vrha Čelinke. „Vuče me, olakšam svoju dušu. Pomolim se Bogu, da nam da snage i zdravlja, obitelji i svakome. Fala dragom Bogu kad možemo doći, Ima duhovnog ploda. Baš dobiješ nešto… To se ne može opisati. Kipiš… Pozivam sve, tko može neka doći, tko ima volje i načina, neka dođe. Kada dođeš, olakšaš se i lakše se vratiš kući“, potiče Senka.

Foto: Ines Grbić

„Nikad nije kasno za obratiti se. Meni se to dogodilo u 83. godini života. Samo neka ljudi rade dobro, to ostaje zauvijek. Nikad nije kasno Bogu se obratiti. Bio sam gladan, bos, bijedno se živjelo. Ali vratilo me tamo di me sunce prvi put ugrijalo. Mnogi ljudi traže smisao, stvarno im je potrebna Božja pomoć. Svima nama. Nismo mi tek tako stvoreni. Nismo samo zbog toga da na zemlji živimo. Ovo ovdje tako brzo prođe. Mi smo za vječnost stvoreni“, poručuje dragi Vinko Kajmak.

Prema Križu za nerođene podigao je kamenom obloženih deset stepenica. Da se čovjek lakše uspne. I To ima simboliku, metafora je za 10 Božjih zapovijedi. Svaka stepenica, jedan Božji naputak. Sa svake strane, uz stepenice, Vinko je stavio po pet kamenih svitaka, znak pet Božjih uputa uz skalinadu do Križa.

S motivom stepenica do Boga i je počelo u glavici osmogodišnjeg Vinka kada je svojoj majci rekao: „Majko moja, nemoj plakati. Ja ću napraviti velike škale, pa ću se popeti gore do Boga. Pa ću zajmiti hranu za sve nas. Bog će nam dati, pa ćemo se nahraniti. Al’ kad budem veliki, ja ću to vratiti“.

Foto: Ines Grbić

Vratili ste, dragi Vinko, ostvarenjem Križnog puta, Bogu i zajednici ljudi koji na brdo spomena Križa dolaze. U suradnji s Nadahniteljem dobroga, poručili koji je put do Uskrsa.

Po postajama Križnog puta, čovjek se uspinje na vrhove. Zaogrnut nebom, korak po korak u Vječnost. Križni put – skalinada u Raj…