Crkveni sabori

Opći crkveni sabor je crkveni sabor na kojem su okupljeni predstavnici mjesnih Crkava, to jest, biskupi Istoka i Zapada Crkve.

Crkva je oduvijek sazivala sabore zato da se pobliže pojasni što točno vjeruje te što su svi vjernici obvezni vjerovati, ne da bi bilo što dodavala Kristovu nauku predano apostolima.

U prvim stoljećima postojale su velike teološke škole: jeruzalemska, aleksandrijska, antiohijska, latinska (rimska) i carigradska.

Poteškoću su predstavljale i jezične barijere: kako izreći teološke pojmove na grčkom ili latinskom jeziku?

Svaki od prvih 8 ekumenskih sabora imao je jasan povod, određenu herezu koja je ugrožavala potpuno ispovijedanje vjere i riskirala iskrivljavanje nauka ili teološko pitanje o kojem su predstavnici teoloških škola imali drugačiji stav ili su koristili različitu terminologiju.

Hereza ili krivovjerje je odbijanje ispovijedanja cjelovite vjere i naučavanje nepotpunog ili netočnog nauka, naučavanje protivno istinama vjere koje je osuđeno od strane Crkve.

Krist Svevladar, Aja Sofija/ Foto: Wikimedia Commons

Prvi nicejski sabor 325.: Isus Krist je Sin Božji, istobitan Ocu

Prvi je opći crkveni sabor na kojem je formulirano Nicejsko vjerovanje.

Objašnjen je odnos između Oca i Sina: da su iste biti, pa je Sin istobitan Ocu, izražavajući ono što Gospodin kaže u Evanđelju: „Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10, 31) Istine kršćanske vjere izražene su rječnikom tadašnje filozofije.

Povod sazivanja sabora bila je arijanska hereza, naučavanje Arija prema kojem Isus Krist nije vječni Sin Božji, nego „stvoren“. Prema tome, bio bi „drugi ili niži bog“. Arijevo naučavanje proglašeno je herezom, a svatko tko pristaje uz njegov nauk izopćen je iz sveopće Crkve.

Nicejski sabor, freska u Vatikanu/ Foto: Wikimedia Commons

Prvi carigradski sabor 381.: Nicejsko-carigradsko vjerovanje

Potreba za sazivanjem novog sabora nastala je zbog novoga krivovjera, nazvanog prema začetniku Apolinariju koji je tvrdio da Isus Krist nije bio potpuni čovjek.

Osuđen je apolinarizam te je izražen nauk o Duhu Svetome, Gospodinu i Životvorcu. Stoga nastaje Nicejsko-carigradsko vjerovanje:

Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca; koji izlazi od Oca (i Sina). Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Nicejsko vjerovanje/ Foto: Wikimedia Commons

Efeški sabor 431.: Marija je Bogorodica.

Nakon definiranja odnosa između Oca, Sina i Duha Svetoga u Presvetom Trojstvu, ostalo je pitanje odnosa Kristove ljudske i božanske naravi, teolozi su promišljali kako izreći to da je Krist i Bog i čovjek.

Nestorije je previše naglašavao različitost i odvojenost Kristova čovještva i božanska (kao da bi u Isusu Kristu bile dvije različite osobe), stoga je naučavao da se Blaženu Djevicu Mariju ne smije nazivati Bogorodicom.

Na Efeškom saboru Marija je svečano proglašena Bogorodicom, a protumačeno je da je „Jedan te isti od vijeka Sin Očev i u vremenu rođen kao Sin Djevice Marije.“

Nakon Marijina pristanka na Božji plan spasenja, vječni Božji Sin je postao čovjekom, tako je Marija zaista rodila Onoga koji je Sin Božji.

Efeški sabor, Notre Dame/ Foto: Wikimedia Commons

Kalcedonski sabor 451.: Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek.

Na dotadašnjim saborima nije bilo razjašnjeno na koji način je Isus Krist u isto vrijeme Bog i čovjek, stoga su se javljala različita promišljanja i nova krivovjerja.

Monah Eutih priznavao je samo Kristovo božanstvo, tvrdio je da je Isus Krist nakon utjelovljenja imao samo jednu narav, i to božansku. Ovo krivovjerje nazvano je monofizitizam ili monofizizam (od grčkih riječi jedna narav).

Na Kalcedonskom saboru konačno je razjašnjeno da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, jedna osoba u kojoj su sjedinjene dvije naravi, božanska i ljudska.

Vječni Sin Božji postao je čovjekom i time preuzeo ljudsku narav, ostajući ono što je bio, pravi Bog, u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim. Božanska i ljudska narav u Kristu su sjedinjene na takav način da ih se ne može razdvajati, a nijedna ne poništava drugu.

U svakom trenutku svoga života Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek.

Kalcedonski sabor/ Foto: Wikimedia Commons

Drugi carigradski sabor 553.: Riječ je Tijelom postala.

Monofizitizam se nastavio širiti unatoč osudi Crkve te je bilo potrebno ponoviti nauk o Kristove dvije naravi na novom crkvenom saboru.

Na Drugom carigradskom saboru 553. naglašeno je da je vječna Božja Riječ postala tijelom te su ljudska i božanska narav ujedinjene Kristovom osobom. „Riječ Božja sjedinjena je s tijelom po osobi.“

Treći carigradski sabor 681.-682.: U Kristovoj osobi su ujedinjene božanska i ljudska volja.

U dijalogu s monofizitima, koji su teško napuštali svoje vjerovanje, nastala je nova hereza, prema kojoj je Isus Krist imao samo jednu, božansku volju, a ne ljudsku: monotelizam. No time se zapravo ne priznaje ni Kristova ljudska narav jer je slobodna volja sastavni dio ljudske naravi.

Na Trećem carigradskom saboru osuđen je monotelizam i objašnjeno je da u jednoj osobi Sina Božjega postoje dvije volje, božanska i ljudske, koje nisu oprečne. „Kristova ljudska volja slijedi njegovu božansku i svemoguću volju.“

rimska ikona Salus Populi Romani nakon restauracije/ Foto: Wikimedia Commons

Drugi nicejski sabor 787.: Dopušteno je častiti ikone.

Početkom 8. stoljeća uslijedile su rasprave o dopuštenosti štovanja ikona, do te mjere da su ikone u Rimskom Carstvu bile spaljivane i zabranjene. Borba protiv upotrebe ikona prozvana je ikonoklazam.

Na Drugom nicejskom saboru protumačeno je da je čašćenje svetih slika dopušteno jer štovanje nije upućeno predmetu ni idolu, nego osobi koju slika, ikona ili kip prikazuje. Materijalni predmeti služe kao pomoć molitvi i razmatranju, a nisu oblik idolopoklonstva.

Četvrti carigradski sabor 869.-870.: Smijemo prikazivati Isusa Krista na slikama.

Ponovljeno da je Sin Božji preuzeo tijelo te je stoga dopušteno iskazivati mu štovanje pomoću svetih slika. Ovaj sabor ne priznaju sve istočne Crkve.

Iako je ovaj sabor uvršten među ekumenske, danas nije priznat od Pravoslavnih Crkava, koje Četvrtim carigradskim saborom nazivaju sabor Istoka (879. – 880.).

Krist Svevladar, Sicilija/ Foto: Wikimedia Commons

Sažetak

1. Nicejski sabor 325.

• hereza koja je osuđena: arijanizam
• zaključak: Isus Krist je Sin Božji, istobitan Ocu

2. Carigradski sabor 381.

• hereza koja je osuđena: apolinarizam
• zaključak: Nicejsko-carigradsko vjerovanje

3. Efeški sabor 431.

• hereza koja je osuđena: nestorijanizam
• zaključak: Marija je Bogorodica.

4. Kalcedonski sabor 451.

• hereza koja je osuđena: monofizizam
• zaključak: Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek.

5. Drugi carigradski sabor 553.

• hereza koja je osuđena: monofizizam
• zaključak: Riječ je Tijelom postala.

6. Treći carigradski sabor 681.-682.

• hereza koja je osuđena: monotelizam
• zaključak: U Kristovoj osobi su ujedinjene božanska i ljudska volja.

7. Drugi nicejski sabor 787.

• hereza koja je osuđena: ikonoklazam
• zaključak: Dopušteno je častiti ikone.

8. Četvrti carigradski sabor 869.-870.

• hereza koja je osuđena: ikonoklazam
• zaključak: Smijemo prikazivati Isusa Krista na slikama.