Budi dio naše mreže

Barbara Pahljina je liječnica iz Zagreba koja je sanjala o braku i velikoj obitelji, no Gospodin je imao drukčije planove: u domu za nezbrinutu djecu susrela je svoga sina, danas je samohrana majka dječaka s teškoćama u razvoju, ispunjena i radosna žena koja je prepoznala i živi Božji poziv.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Dr. Pahljina je kći javnosti dobro poznate dr. Cvijete Pahljine, začetnice logoterapije na našim prostorima. Barbara je također logoterapeutkinja, te osim na tijelu mnoge liječi osvješćujući smisao njihove patnje, mijenjajući tako njihovu životnu perspektivu kako bi usprkos svemu životu rekli: „Da!“. Da je Barbara pronašla smisao, nadišla samu sebe, te stekla širi i dublji pogled na težinu, patnju i bolest svjedoči, ne samo kao logoterapeutkinja već vlastitim životnim primjerom. Dr. Pahljina za Hrvatsku katoličku mrežu svjedoči o odluci, postupku posvojenja i životu sa svojim sinom.

Gdje i kada ste upoznali Vašeg sina?

Moj je dječak bio star oko 2,5 godine kada smo se sreli u Domu za nezbrinutu djecu. Imao je brojne poteškoće . Zbog velikog zaostatka na svim područjima, nedostatka ekspresije na njegovom licu te pomanjkanja verbalnog izražavanja  bio je nezanimljiv većini volontera koji su dolazili  pa sam ja bila valjda prva osoba koja se zauzela baš za njega.

No, kada smo se jednom sreli više nije bilo ničega što je moglo tu ljubav ugasiti. Doista sam htjela biti njegova majka! Osjećala sam u svojem srcu svu ispravnost toga.

Imala sam priliku zajedno s malenim, nakon posvojenja, sresti i njegovu biološku majku. Obje smo bile ganute tim susretom. Beskrajno sam zahvalna toj ženi što se, usprkos poteškoćama u svojem životu, odlučila za to da rodi dijete, a na kraju da smogne hrabrosti da se odrekne majčinskih prava i tako omogući da dijete dobije novu obitelj. Mislim da se lako moglo dogoditi da se ovakvo dijete pobaci – pod utjecajem okoline ili zbog vlastitih strahova – a ona je ipak odlučila roditi ga.

Zahvalna sam osoblju u Domu koje se s ljubavlju i pažnjom brinulo da mu ništa ne nedostaje.

U nekom trenutku sam čak prestala odlaziti na misu jer sam tamo vidjela mlade obitelji i njihovu djecu ili osobe koje su se tek upoznavale. Nebrojeno puta sam plakala

Kako ste znali da ste Vi njegova majka, da je on Vaš, odnosno kako ste odlučili da trebate krenuti u postupak posvojenja?

Želja za majčinstvom bila je prisutna kod mene od najranijega doba. Zamišljala sam sebe u sretnom braku kao majku petero djece te kako na taj način živim svoju vjeru i promičem je – najprije u obitelji, a potom i u široj zajednici. Činilo mi se da bi tako najbolje proslavila Boga  u svojem životu.

No, kako su godine prolazile, a ja ostajala  sama morala sam se suočiti s mogućnošću da takvu bračnu zajednicu ipak neću realizirati. Bio je to veliki gubitak za mene i izvor moje najveće krize i udaljavanja od Boga. U nekom trenutku sam čak prestala odlaziti na misu jer sam tamo vidjela mlade obitelji i njihovu djecu ili osobe koje su se tek upoznavale. Nebrojeno puta sam plakala i kroz to vapila k Bogu s jednim jedinim pitanjem: ”Zašto?!”

Posvojenje je bila jedna opcija koja mi se činila vrlo smislenom i prirodnom no, sam postupak je prilično neizvjestan pa sam i sama iznenađena da se ovako sretno sve odvilo. Danas se osjećam posve ispunjeno i  baš je sve nekako sjelo na svoje mjesto. Ne znam hoće li moj sin ikada biti u stanju izreći svoje emocije i sebe te hoće li razumjeti sve što mu drugi govore, no mogu svjedočiti da je on danas jedan zadovoljan mali dječak. Često se zajedno smijemo i grlimo te duhom izričemo tu međusobnu ljubav za koju čak nisu ni potrebne riječi jer se to jednostavno osjeća! Srce mi se ispuni kada vidim da zna privući pažnju okoline bez obzira na svoj invaliditet te da ima puno osoba koje ga baš vole!

Često čujemo kako je u Hrvatskoj „nemoguće“ posvojiti dijete, kako je to mučan postupak, kakvo je Vaše iskustvo?

Postupak posvojenja je zahtjevan proces i treba puno strpljenja i upornosti, ali na kraju se isplati i  kako se vidi u mojem slučaju, moguće je da posvoji i osoba koja nema partnera ili muža. Kao vjernici pak znamo da nam je Bog uvijek na pomoći, On pomaže riješiti čak i nemoguće situacije ako je to za naše dobro.

Je li Vas bilo strah njegove bolesti i zajedničke budućnosti s bolešću, jesu li vas morila pitanja ekonomije zbog koji se često odgađa roditeljstvo? Kako ste se izborili sa strahom?

Nisam imala nikakvog straha. Mislim da sam u tome bila u boljoj poziciji nego što su vjerojatno mnogi koji dobiju dijete prirodnim putem i koji tu patnju moraju prihvatiti, bili oni na nju spremni ili ne. Ja sam se za ovakvo dijete odlučila slobodnom voljom, a i svojom ljubavlju.

To je jednostavno bila ljubav i uzela bih ga k sebi i da su mu prognoze bile da će biti privezan uz krevet 24 sata, a što na sreću nije

Prije prvog susreta s djetetom već sam  vrlo dobro znala sve njegove poteškoće. Htjela sam biti sigurna što me čeka mada sam nekako u srcu već znala da ga želim uza sebe, kakve dijagnoze imao. Kroz proces upoznavanja kao liječnica posumnjala sam i na neke druge dijagnoze koje tada još nisu bile službene, a kasnije su se  te sumnje samo potvrdile. No, to je jednostavno bila ljubav i uzela bih ga k sebi i da su mu prognoze bile da će biti privezan uz krevet 24 sata, a što na sreću nije.

Kakve su bile reakcije Vaše obitelji i Vaše okoline?  

Odlične. Od prvog trenutka doživjeli su ga kao dio obitelji. Zahvalna sam  bratu i sestri na tome što svoju djecu potiču da se igraju s mojim djetetom te da se brinu za njega. U vrtiću su ga također djeca odlično prihvatila. Mislim da je to dobro i za drugu djecu jer imaju prilike od malih nogu učiti kako prihvaćati slabije od sebe, a  pomaganjem odgajateljicama u brizi oko njega i sami dobivaju na osjećaju vlastite važnosti.

Kakav je vaš sin? Što je na njemu ono najljepše što biste istaknuli?

On je doista poseban na svaki način. Često zastanem u razmišljanju kako se puno toga poklopilo tog jutra kada smo se sreli i kako bi malo trebalo da se nismo nikada sreli. Čudesni su putevi Gospodnji!

Volim njegov smijeh, toplinu, iskrenu radost te sposobnost usredotočenosti na određenu aktivnost kojom se u tom trenutku bavi.

Doista se osjećam privilegiranom što ga mogu imati uza sebe i biti mu majka!

Kako izgleda Vaša svakodnevica s obzirom na zahtjeve njegove bolesti?

Moje dijete je  dva puta bilo životno ugroženo, jednom pri porodu, a potom prilikom jedne teške infekcije pluća zbog čega je bio u bolnici četiri mjeseca još prije navršene prve godine života. Sve mu je to ostavilo brojne tragove uz sve ono što je ionako genetikom dobio. Ima višestruke neurološke smetnje te mnoge psihičke promjene. No, ne razmišljam o njemu kroz njegove dijagnoze. Meni je on jednostavno – moje dijete.

Trenutno je još u potpunosti ovisan o svojoj okolini u svakom smislu, a moja je najveća želja za njega da jednog dana stekne dovoljnu samostalnost koja će mu omogućavati da se brine sam o sebi.

Vaša je majka dr. Cvijeta Pahljina također iznimna osoba, psihijatrica koja je Sloveniju i Hrvatsku upoznala s Viktorom Franklom, začetnikom logoterapije. Ona je izmijenila sliku psihoterapijske pomoći na našim prostorima, dala joj je  – možemo reći i jednu kršćansku dimenziju – patnju ne izbjegavamo, ona ima smisao. Vaša majka je još uvijek više nego aktivna, predaje generacijama budućih logoterapeuta, prenosi svoje znanje, uvijek je vedra i puna optimizma. Koliko je njezin odgoj utjecao na Vas i koliko vas je oblikovala logoterapija?

Oba moja roditelja utjecala su na to da se razvijem u osobu kakva jesam. Oca , koji je također bio liječnik, pamtim i po njegovom odnosu punom poštovanja prema svakom čovjeku i velikodušnosti prema svim osobama koje je pomagao: bilo to u materijalnom smislu, svojom podrškom ili kroz molitvu. Majka je primjer osobe koja zna tiho podnositi svaku patnju, nikada je nisam čula da bi o nekome izrekla lošu riječ ili se na nešto žalila  i  uvijek zadržava vedrinu duha, bez obzira na sve. Odnos naših roditelja naučio nas je kako ljubiti, čak i kada je teško.

Logoterapiju je moja majka završila kod prof. Elizabeth Lukas , koja je najpoznatija učenica dr. Frankla. Od 2012. godine krenula je s edukacijskim grupama u Hrvatskoj, a one su se do danas razvile u prilično velike grupe. Bila sam prva generacija logoterapeuta koja je završila edukaciju iz logoterapije i egzistencijalne analize u okviru Hrvatske udruge za logoterapiju – LOGOS .

Od početka sam također nekako prirodno pratila nova predavanja u svakoj generaciji pa sam se posljednjih godina više angažirala na organizaciji edukacije, kongresa, izdavanju našeg časopisa Logosfera, međunarodnim susretima logoterapeuta te vođenju pojedinih grupa .

Hrvatima je ova edukacija baš  ”sjela”, a informacije o tome da se odvija su se dugo prenosile tek usmenim putem i bilo mi je iznenađujuće pratiti taj interes za logoterapiju.  U Sloveniji se  isti program provodi od sredine 2011. godine i išlo je puno teže, s manje ljudi u skupinama. No, i tamo ima svake godine sve više interesa za učenje ovog psihoterapijskog pravca.

Logoterapiju jako puno koristim u radu s pacijentima, a pomaže mi, naravno i na osobnom planu. Tijekom edukacije upoznala sam i mnoge drage ljude koji su danas važan dio mojega života. Zaista sam zahvalna za sve to! Jako puno dobrih osoba dolazi na ove naše edukacije i ispunjava me kada vidim koliko su angažirani te da žele to dobro širiti dalje u svijet.

Teško je ukratko prenijeti što sve logoterapija može čovjeka naučiti no, preporučujem svima koje to zanima da pročitaju knjigu Viktora Frankla „Čovjekovo traganje za smislom“ i vjerujem da će ih to obogatiti te im donijeti neke osnovne odgovore na razna životna pitanja.  

Koliko Vam je u svemu značila vjera i kako živite svoju vjeru u obitelji?

Vjera je središnji dio mojega života . Istina, odrastala sam u obitelji koja je katolička i moji su nam roditelji to nastojali prenijeti no, za vjeru se svatko od nas ipak treba sam odlučiti. I ja sam sa svojih 14 godina svoj život u jednom intenzivnom razgovoru s Isusom posvetila dragom Bogu rekavši mu  da želim biti posve Njegova!

Što ste najvrjednije naučili iz vašeg bogatog iskustva?

Život nije utrka na kratke staze nego maraton na duge pruge. Treba izabrati bitke u kojima se borimo te pri tome  prepustiti ishod dragome Bogu u ruke. Baš kao što nas ona poznata molitva uči: ”Isuse, misli ti! ”.

Kako ćete proslaviti Božić i kako se na njega pripremate ?

Božić tradicionalno slavimo u krugu obitelji pa će tako biti i ove godine !

Na Božić se pripremam, osim vanjskim obilježjima, nastojanjem oko  unutrašnje sabranosti, posta i molitve . Zbog poteškoća s djetetom uglavnom ne uspijemo biti fizički prisutni na misi, ali svaku večer zajedno molimo Anđelu čuvaru te zazivamo blagoslov sv. Ante, sv. Josipa te sv. Oca Pia čije ime i moj sin nosi.

Svim Vašim čitateljima želimo lijepi i ispunjen Božić te da Vas sve prati Božji blagoslov u godini koja slijedi.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja