Jesu li apostolski oci crkveni oci? I, imaju li oni štogod zajedničko s današnjim očevima?

Apostolski oci su jedna podskupina crkvenih otaca. Zovemo ih tako jer su bili učenici apostolâ ili učenici apostolskih učenika. U njih ubrajamo Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa Smirnskog i Papiju Hijerapolskog, ali i neke spise čiji su pravi autori nepoznati. Svi oni pripadaju prvoj i drugoj generaciji crkvenih pisaca nakon apostolâ, piše izv. prof. dr. sc. Andrea Filić za Mreža riječi.

Spisi apostolskih otaca vrlo su slični novozavjetnim tekstovima. Pisani su za one koji su već primili vjeru. Stil im je jednostavan i bez ikakve nakane da se vjerske istine i ono što je trebalo znati o životu Crkve iznesu na znanstveni i sustavan način. To pak nipošto ne znači da ih apostolski oci nisu spominjali. Govorili su o Bogu, o božanstvu i čovještvu Isusa Krista, o nekim sakramentima (nadasve krstu i euharistiji), o tome da je Bog ustanovio Crkvu, o biskupima, prezbiterima i đakonima… Njihovi su tekstovi pokazatelj da je Crkva od samih svojih početaka imala snažan osjećaj za apostolsko nasljedstvo i predaju. Bilo je jasno da ono što je Isus Krist predao apostolima njihovi učenici trebaju prenositi dalje svojim učenicima i tako nastavljati širiti Radosnu vijest ali i čuvati polog vjere od  krivih tumačenja. Osim toga, ti su spisi svjedoci života i vjerovanja prvih kršćanskih zajednica. Apostolski su oci željeli vjernike učvrstiti u vjeri i poučiti ih o tome kako valja živjeti odnos s Isusom Kristom – ne samo kao pojedinci, nego i kao zajednica. Stoga u njihovim spisima pronalazimo mnoge moralne poruke, poticaje na međusobnu ljubav, zajedništvo i prihvaćanje. Također i opomene kada se od toga odstupalo zbog ljudskih slabosti, strančarenja i razdora.

U razdoblju apostolskih otaca teologija je, dakle, bila još u povojima. To je jedan od razloga da se njihova djela nisu odlikovala sustavnošću ni dubokom teološkom argumentacijom. Ipak, to nije bio jedini razlog. Da bismo razumjeli onaj razlog koji mi se čini mnogo važnijim, možemo se pokušati uživjeti u ono vrijeme, zamisliti da smo i sami bili dionici prvog prenošenja primljene Radosne vijesti da je Sin Božji postao čovjekom – da se rodio za nas, živio za nas, umro, uskrsnuo i uzašao za nas i da je danas živ među nama. Da smo svojim ušima čuli kako nam o tome sa žarom govore oni koji su i sami tome svjedočili, što bismo prvo željeli učiniti? Ako ne bismo bili kao oni za koje je Isus rekao da imaju uši a ne čuju, vjerujem da bismo uložili sve svoje snage u to da čim prije i sami proširimo ono što smo čuli, puni žara, zanosa i ljubavi, ne razmišljajući o najprikladnijim formulacijama ni stilskim figurama i nemajući potrebu usustaviti svoje riječi niti naširoko tumačiti ono što smo povjerovali.

Baš su takvi bili spisi apostolskih otaca, puni zanosne vjere u Isusa Krista i žarke želje da pomognu i drugima da povjeruju u Njega i žive u skladu s vjerom, da ljube Njega (koji ih je prvi uzljubio) i da ljube jedni druge. Svi su oni živjeli potpuno predani Isusu Kristu a neki su mu od njih i doslovno predali život u mučeničkoj smrti.

Na koncu, sjetimo se pitanja iz našega naslova. Na prvo je lako odmah odgovoriti: apostolski su oci crkveni oci, ali nisu svi crkveni oci apostolski oci. Odgovor na drugo pitanje ostavljam očevima, „pomažući im“, kao što to njihove supruge redovito čine – „u najboljoj namjeri“ – svojim potpitanjima. Šalu na stranu, pitanja koja slijede vrijede za sve: i za kršćanske očeve i za kršćanske majke:

Govorimo li svojoj djeci o Bogu jednostavnim riječima, njima prilagođenima i bez želje da zvučimo umno i mudro? Shvaćamo li svoju ulogu kršćanskih odgojitelja kao neki usustavljeni program za koji smo zacrtali da zbog naših napora mora uroditi dobrim kršćanima ili smo svjesni da vjernički osjećaj naše djece ovisi prvenstveno o tome koliko sami čitav svoj život ukorjenjujemo u Bogu? Mogu li naša djeca osjetiti da vjerujemo da je Sin Božji postao jednim od nas, da je živio, umro, uskrsnuo i uzašao za nas i da je u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi i danas živ u našim obiteljima? Pokazujemo li im svojim primjerom da On iz naših obitelji želi doći i drugima? Je li u nama vidljivo da zanosno i žarko ljubimo Isusa Krista i jedni druge? Poučavamo li svoju djecu o tome kako valja zajedno živjeti, u međusobnoj ljubavi, prihvaćanju i zajedništvu? Dajemo li im primjer da živimo u predanju Kristu ali i da smo mu spremni predati svoj život u našim svakodnevnim i onim mnogo težim mukama? Sudjelujemo li zajedno s njima u sakramentalnom životu? Mogu li nas vidjeti kao one koji pridonose ljubavi u našim crkvenim zajednicama ili im pak pružamo primjer onih koji podliježu slabostima i strančarenjima? I, kada nam se to dogodi – a nitko od nas od toga nije posve oslobođen – priznajemo li im da nas,  kao i one kojima su pisali apostolski oci, ponekad treba opomenuti?